Vedran Kocelj: „Svirati, otkrivati, surađivati“

Koncert u najboljem smislu te riječi

Na početku imaš priliku poručiti publici zašto bi ovog četvrtka, 22. svibnja trebala biti u Lisinskom i čuti Kuljerićev Pop-koncert…

Zato što ga jednostavno trebate čuti. A ako ste ga već čuli, treba to iskustvo ponoviti…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Dobro, ajmo ipak malo ozbiljnije.

Ozbiljno. No ako želiš “ozbiljnije”, Kuljerićev Pop-koncert u svakom pogledu koncert je u najboljem smislu te riječi. Stoji kao kuća. I može stajati uz bilo koji drugi koncert za trubu u svjetskim razmjerima, po svim kvalitetama, od forme do solističke dionice. Samo što ga svijet još nije otkrio. A mi moramo biti tu da to popravimo.

Posrijedi je doista repertoaran komad…

U njemu nema ekstremnih izvođačkih tehnika. Pitak je i zaigran. I u tom smislu doista repertoaran. Ali bitnije od toga, i po sadržaju i po trajanju to je pravi koncert od preko dvadeset minuta glazbe, što za trubačku literaturu, posebno onu standardnu, nije slučaj. Eto, ako si htio ozbiljno: ozbiljno tvrdim da je posrijedi pravi, “ozbiljan”, punokrvan koncert. Pri čemu tih dvadesetak minuta protutnji pored slušatelja kao lokomotiva. I zato ga treba čuti.

Djelo se temelji na ideji recikliranja. U skladbi se recikliraju različiti pop-obrasci koji se prilagođavaju klasičnom koncertantnom metieru.

Da, ideja u pozadini djela je glazbena reciklaža, ali je ona sprovedena vrhunskom skladateljskom tehnikom i imaginacijom. Baratanje instrumentima, boje, teksture, forma… Kuljerić je u svemu tome bio majstor.

Koncert je jako uzbudljiv. Pritom je jako istaknut ritam, a u drugom stavku atmosfera. Osim toga, djelo otvara jako puno prostora solistu. Kojeg?

Kuljerićev koncert je virtuozan, ali ne zbog virtuoziteta samog po sebi. Već sam spomenuo da u njemu nema nekih ekstremnih, proširenih tehnika. Ali je zato stalno prisutan specifičan groove – i taj groove ne smije pasti. Osim toga, djelo je zahtjevno i po tome što solist stalno nailazi na nove situacije. Mora komunicirati s različitim skupinama u orkestru, u neprekidnoj je interakciji s klavirom, trubama, drum setom, različitim instrumentima i skupinama. Djelo je solistički pravi izazov.

Pop-koncert izvodiš s kolegama glazbenicima iz SO HRT-a, a izvedbu će voditi mlada i uspješna kolumbijska dirigentica Ana María Patiño-Osorio. Bit će zanimljivo čuti njezin pristup.

Na albumu, kao i na Glazbenim večerima u sv. Donatu u Zadru pratio me Pavle Zajcev i to je bilo veliko zadovoljstvo. Jako me zanima kako će to izgledati s ovom očigledno ozbiljnom i uspješnom maestrom. Ne mogu stoga dočekati probe i izvedbu.

Za izvedbu Pop-koncerta dobio si i Porina 2023. za najbolju izvedbu.

Drago mi je da je i Porin usmjerio svjetlo na tu skladbu, jer ona to zaslužuje. Inače, maestro Rophé me je dao otvorene ruke da biram što bih svirao u sezoni, a ja sam bez razmišljanja htio baš Kuljerića. Zato se sada veselim da ga mogu predstaviti pred velikim auditorijem u Zagrebu.

Je li ti žao što Kuljerić nije napisao još jedan koncert za trubu? Obećao ti je, ali nije stigao?

Žao mi je što nas je Kuljerić prerano napustio. A je li mi žao zbog drugog koncerta? U neku ruku jest. Ali, već imamo jedan jako dobar koncert, a to je, zapravo, sasvim dovoljno.

Vedran Kocelj Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pop-koncert je uvršten i na tvoj album Otkrivanja, pa iako je njegov prvi interpret Petar Obradović, i to je djelo na albumu na neki način “otkrivenje”, zato što se rijetko susrećemo s trubačkom literaturom, posebno hrvatskom. No taj je album donio i više drugih djela. Kako je došlo do odabira?

S tri koncerta na Otkrivanjima obuhvaćeno je 50 godina trube u hrvatskoj glazbi: Papandopulov Concertino 1950., Bjelinskijeva Serenada s kraja pedesetih te potom Kuljerićev Pop-koncert iz 1999. godine. Ono što je posebno zanimljivo, kad se sve tri skladbe stave jedna do druge, prepoznaje se u njima isto izvorište nadahnuća, blizina jazza i popularnih žanrova, ritmičnost i – u polaganim stavcima – atmosferičnost. Uz redovito puno udaraljki. Kao neka nevidljiva nit koja je povezala sve tri skladbe na albumu.

Album je pokazao i to da u našoj literaturi imamo više izuzetnih ostvarenja za trubu kao koncertantno glazbalo…

Doista izuzetnih. Čak i u međunarodnoj konkurenciji. Zato ih je bitno što više svirati.

Tko još nije poslušao, trebao bi čuti Otkrivanja i uvjeriti se o čemu govorimo. Album doista obiluje odličnom glazbom. Za mene je u tom pogledu posebno “otkrivenje” Bjelinskijeva Serenada. No to djelo rijetko je izvođeno…

Serenadu je 1958. praizveo Franjo Reberšak, a dionicu klavira svirala je Ljerka Pleslić-Bjelinski. Ponovljena je još jednom tri godine kasnije i otad koliko znamo – ništa! Bareza mi je jednom rekao da je on na početku karijere izveo skladbu u Šibeniku. Ali to je očigledno više-manje sve. Serenada je zapravo imala nesreću što se zove serenada, kada bi se po svemu trebala zvati koncertom.

Tko zna zašto je Bjelinski to tako nazvao. Ne izgleda toliko teška, kao što jest. Ali je zapravo pravi koncert. Šteta za naslov, ali nije šteta posvetiti se toj skladbi koja koketira s južnoameričkim temama i ritmovima i izuzetno je atraktivna.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

O Papandopulu, pak, ne treba posebno govoriti. Odnosno treba, s obzirom da je Papandopulo prilično repertoaran u našoj sredini, a Concertino za trubu nije. Zašto?

Kao i u slučaju Bjelinskijeve Serenade, i Papandopulov Concertino dugo je pratio glas da je pretežak za izvođenje te da ga se ne isplati vježbati. Miljenko Jukić ga je snimio, ali je skladbu pritom značajno skratio. I zatim ponovno godinama – ništa! A mene privlači ta fama da se nešto ne može odsvirati. Goni me znatiželja i želja za osvajanjem. Da se bacim na glavu i pokušam to osvojiti.

I sad se snimkom na albumu napokon pokazalo da je to pravi showstopper…

I to kakav. Stalno sviraš, nema predaha. A onda onaj polagani stavak s orijentalizmima zato što ga je Papandopulo skladao u Sarajevu, u kojemu truba zvuči kao engleski rog… Da, da, pravi pravcati showstopper.

U izvedbi tog djela, ali i u drugim skladbama, posebno se ističu boje koje na trubi uspijevaš postići. Ono kad ti instrument zvuči, recimo, kao oboa ili engleski rog. Petrit Çeku je na predstavljanju novog CD-a trija Elogio izjavio da se glazbenici moraju truditi da njihovi instrumenti zvuče kao drugi instrumenti, jer se jedino tako širi polje izražajnosti. Slažeš li s tim?

Ima Petrit pravo. Ja volim Horovitza, a njegov klavir ne svira, on pjeva. Pritom smo u slučaju trube navikli na neke osobine instrumenta koje se podrazumijevaju. Ono, truba je vojno, signalno glazbalo, fanfare… Svi ti stereotipi. Svira se glasno, ritamski jasno – to je prokletstvo koje nas prati. A ja sam baš kod Papandopula onda odlučio svirati sve tiše i tiše. To je riskantno, ali to je izazov, i onda iz trube počne izlaziti i nešto sasvim drugačije…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Gdje je u slučaju trube taj dodatni prostor izražajnosti? Ajmo pritom pokušati motivirati naše autore da se odluče pisati za trubu…

Ma goleme su tu mogućnosti. Sa različitim usnicima, čak i od drugih instrumenata kao što je rog. Onda, možeš staviti recimo pisak od oboe u usnik pa dobiješ sasvim novi zvuk. Tu je i pjevanje uz sviranje, potom sviranje u klavir na primjer kao kod Kelemene Tromberie, puckanje u usnik itd. Dovoljan je već i širok dijapazon boja koji se može dobiti kroz izmjenu sordina. Ja volim stavljati i krpu preko instrumenta što daje dojam zvuka iz velike daljine… Svega tu ima.

A tu su i povijesni instrumenti…

To je, pak, svijet za sebe, s tim ograničenim nizom alikvotnih tonova koji na takvom instrumentu možeš proizvesti. Zanimljivo mi je bilo nedavno iskustvo sa sjajnim dirigentom, stručnjakom za ranu glazbu Maximom Emelyanychevom. On je gostovao u Kanconijeru HRT-a i s nama priredio Mendelssohnovog Iliju. Bio je oduševljen činjenicom da imamo prirodne trube u orkestru. To mu je bilo važno zato što su one, svojim prirodnim tonovima, na nevjerojatan način utjecale na zvuk čitavog orkestra, a posebno na limene puhače. Čudesan je taj svijet prirodnih alikvota. Ne možeš protiv njih…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za koga u hrvatskoj glazbi misliš da bi dobro pisao za trubu kao koncertantno glazbalo? Darko Petrinjak, kada je govorio o uspjehu zagrebačke gitarske škole u stvaranju repertoara za gitaru, govorio je i o tome da je mogao poticati više, ali da je tražio one autore čiji bi stil dobro sjeo u specifičan gitarski metier. Hoćemo li nekog izazvati?

Srećko Bradić je izrazio želju, a kako ima smisla kod pisanja za glas, imam osjećaj da bi mogao dobro napisati i za trubu. Skender bi mogao, Šipuš, Dedić je znalački napisao za solo trubu, mogao bi napisati i ozbiljan koncert. Vigo Kovačić mi se jako svidio kada smo nedavno s orkestrom, u sklopu radionica SO HRT-a za mlade skladatelje pripremali njegov Koncert za klavir... Eto, možda se neki osjete pozvanim.

Da se još malo vratimo albumu, možemo li sad napraviti usporedbu hrvatskog repertoara koji si albumom “otkrio” s primjerima iz svjetske literature?

Mogu, i mogu slobodno reći da je ta glazba na najvišoj razini. Trubački repertoar je prilično ograničen te ako nećeš svirati koncerte baroka i klasike, što ćeš uopće svirati? A pritom, koncerti Haydna ili Mozarta su relativno kratki i onda je dodatan problem što te oni koji programiraju neće uzeti za nastup zato što nemaš dovoljno glazbe. Stoga, kada pričamo o onom što imamo u hrvatskoj glazbi, nismo ni svjesni koliko je to bogatstvo.

To je to “otkrivanje” koje sam želio naglasiti. Da imamo odlične komade glazbe – ne samo jedan, i da su to doista pravi koncertantni komadi. Te da ih trebamo stalno nanovo “otkrivati”. Jer drukčije se neće saznati za njih, neće se saznati ako nemamo žara i volje da umjesto Tomasija ili Joliveta sviramo Kuljerića. A nema razloga za ne.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zanimljiv je bio i slučaj, doduše samo jedan, kada si u istoj večeri svirao Bjelinskog uz Šostakoviča.

Jednom, ali samo jednom, imao sam priliku u istoj večeri, u cijelom prvom dijelu programa, s Danijelom Detonijem izvesti prvo Šostakovičev Koncert za klavir, trubu i gudače, op. 35 i odmah zatim Bjelinskijevu Serenadu. Bilo je to u sezoni Varaždinskog komornog orkestra. To je bila odlična kombinacija koja je zanimljiva već i zbog toga što kod Šostakoviča klavir svira puno, a truba ga prati, dok je kod Bjelinskog naopako, truba je u prvom planu, a klavir je podrška.

Doživljaj je bio čuti te dvije kompozicije jednu do druge, gdje se pokazalo da Serenada može stajati uz Šostakoviča, a da su poveznice nebrojene. To je bilo jedinstveno iskustvo. Volio bih ga ponoviti.

No što se hrvatske glazbe tiče, to čak ni na albumu nije sve! Tu je i Dedić, a i on je “otkrivenje”…

Seven Trumpets izvodim redovito. To je jako uspjela skladba. Dedić ju je napisao dok je još bio student kod Stanka Horvata na zagrebačkoj Akademiji. Pa iako je to bila neka vrsta skladateljske vježbe, ona pokazuje njegovo skladateljsko umijeće. Djelo imam na repertoaru od 2021., izveo sam ga i u sklopu projekta kojim je Cantus Ansambl obilježio 20 godina postojanja. Nemam ga namjeru micati s repertoara, a vidim da sam potaknuo i neke druge trubače da ga izvode.

Desetljeće dua

A onda je tu i suradnja s Krešimirom Starčevićem. Njega, naime, također zanima hrvatska glazba, a s njim upravo predstavljaš program koji je u potpunosti posvećen hrvatskim skladateljima. O čemu je tu riječ?

Program se zove Musica Croatica i u njemu predstavljamo više hrvatskih autora s djelima od kojih su neka za nas i napisana. Tu je na primjer Bruno Vlahek koji je napisao odličnu kompoziciju, vrlo zahtjevnu, koja podsjeća na najbolje francuske majstore.

Potom je tu Detonijev Fanfaronitis, jako atraktivan i otkačen kako to samo Detoni može napisati, s čak 18 minuta glazbe, za koju se, međutim, na koncertima redovito pokaže da ga publika jako dobro prihvaća. Zatim su tu i Šulek, pa i Bjelinski. A novo je djelo, koje smo upravo praizveli u Metkoviću, napisao Tomislav Uhlik. Malo kazalište lutaka se zove, pet karakternih stavaka, vrlo zanimljivo.

Dakle, dovoljno glazbe za još jedan CD?

Upravo tako. Pritom je važno reći da na svim nastupima pričamo i uvodimo publiku u skladbe. Zanimljivo je da ljudi tako puno bolje prihvate program te takva forma nastupa prolazi jako dobro.

Prisjeti se direktnih suradnji sa hrvatskim skladateljima. Koga bi tu i zašto istaknuo?

Sjećam se, dakako, kontakata s Dubravkom Detonijem kojeg sam već spomenuo. No posebno se sjećam Milka Kelemena. Koliko je bio živ, kako ga je sve zanimalo, koliko je aktivno u svemu sudjelovao… Kako je bio prepun ideja, a opet koliko je bio otvoren za suradnju. “Kocelj može sve”, tako je govorio na onaj svoj karakterističan način.

Govorim, dakako, o njegovoj Tromberiji koju sam praizveo na MBZ-u 2013. Nakon praizvedbe nudio se on da bi se djelo izvelo i negdje vani, ali možda on nije više bio u snazi, možda niti ja nisam dovoljno forsirao, ili bi za organizatore to bio prevelik rizik… Ne znam. U svakom slučaju, vrlo rado ga se sjetim. A sjetim se i dojma koliko je ta skladba, bez obzira na njegove tada već poodmakle godine, bila svježa, znatiželjna i izazovna.

9. travnja 2013., Milko Kelemen i Vedran Kocelj ususret praizvedbe Tromberie za trubu i simfonijski orkestar / Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Je li onda Kelemen također sadržaj za CD? I zašto nije na Otkrivanjima?

Sigurno, ali ne za Otkrivanja. Druga je to i svoja priča, pa zahtijeva i drugo okruženje skladbi oko sebe. Vidjet ćemo…

Tromberiu je pritom zabavno i gledati…

Da, sa svim onim ludostima koje se tamo zbivaju, sviranjima u tijelo klavira i slično, ona je i vizualno zanimljiva. Ali kažem, i dalje je svježa te ta svježina još uvijek osvaja.

Za koga ti je žao iz hrvatske glazbene prošlosti, bliže ili dalje, da nije pisao za trubu?

(razmišlja) Recimo za Silvija Foretića. On je bio student Bernda Aloisa Zimmermanna u Kölnu, a Zimmermann je skladao koncert za trubu Nobody Knows the Trouble I See koji je kasnije na svoj repertoar stavio slavni trubač Håkan Hardenberger, vjerojatno jedini koji je kao trubač uspio ostvariti svjetsku solističku karijeru.

On mi je u Zagrebu pričao da na svjetskoj razini samo suvremeni i dobri koncerti mogu konkurirati velikim koncertima za druge instrumente pred simfonijskim orkestrom. Foretić mi je, da se vratimo njemu, najavio da bi pisao koncert za trubu i orgulje, ali se ta ideja nije ostvarila. Da, mislim da bi Foretić znao napisati nešto dobro.

Što bi ti bio još neki izazov, da netko napiše to nešto za tebe? U smislu proširenih tehnika, zahtjevnosti izvedbe, nekog oblika, kombinacije instrumenata, neke konceptualne ideje, iskoraka u glazbeni teatar?

Ništa specifično od navedenog. Ali zato nešto općenito: Želim dokazati da truba može sve isto kao violina. Naši kompozitori se malo i boje, nisu sigurni isplati li se toliko vremena posvetiti trubi, hoće li im se to pokazati kao previše riskantno ulaganje… Često smo i sami krivi za takvu atmosferu, jer u prostoru često vlada ono razmišljanje da nešto nije dobro napisano ili da se ne može izvesti. Kompozicija ti, međutim, može puno toga vratiti. Situacija se ipak pomalo mijenja pa nailazim na sve više zainteresiranih, mislim na kompozitore. Ima ih sad već 2-3 koji bi trebali nešto napisati…

Hoćemo li ih “otkrivati”?

Nećemo, zasad. Ostavimo ih neka još u miru kuhaju i mijese.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Hoće li hrvatska glazba onda biti tema i tvog sljedećeg CD-a?

Izgleda da nemam izbora…

Vratimo se suradnji s Krešimirom Starčevićem. Ona traje već 10 godina. Ne svirate, dakako, samo hrvatsku glazbu. Kako je započela ta suradnja i što je čini posebnom?

Krešo je pitao mene, a s obzirom da sam u to vrijeme surađivao s Danijelom Detonijem, zapravo više je pitao njega (opet smijeh), da li bi Danijelu smetalo da me prepusti. I tako, godina po godinu, 12. lipnja slavimo 10 godina, izvodimo program Musica Croatica u Centru za kulturu u Remetincu, a dva dana ranije gostujemo i u Križevcima. Hvala Danijelu kad me prepustio.

Šalu na stranu, volim svirati i s Danijelom. No Krešo i ja ostali smo kao jedini takav duo u Hrvatskoj. Nadam se da tako neće ostati. A nadam se i da je to u našem slučaju tek prvih 10 godina suradnje koja će se nastaviti.

Suradnje za doživljaj glazbe

S jedne strane Cantus Ansambl, a s druge HRBA ili trio Seraphim s Monikom Cerovčec i Pavlom Mašićem s kojima si nedavno, na jednom malom, ali lijepom festivalu u zagrebačkom predgrađu Lučko, predstavio odličan program francuske glazbe. Ti jednostavno voliš suradnje.

Kažu neki moji kolege, kako ti se da više vježbati. Ali moje je protupitanje, pa gdje se sva ta glazba inače može doživjeti. I pritom nije isto vježbati za solo, komornu ili orkestar. Ali ja volim i jedno, i drugo, i treće – i nije mi žao. Ima naravno dobrih suradnji, ima lošijih. Prođeš razne glazbe i različitih kompozicija. Ali da bi ti se nešto vratilo, nešto moraš i uložiti. I pritom za mene sve te različite suradnje nisu samo neke gaže, ne razmišljam na taj način. Želim to sve, i želim se svemu tome posvetiti.

S Cantus Ansamblom u sezoni koja je skoro na izmaku predstavio si i Drugi koncert za trubu i komorni ansambl Andrea Joliveta. Ako mene pitaš, suludo dobra kompozicija. Kada smo nakon tvog nastupa razgovarali o Jolivetu, pa ga usporedili s Kuljerićem i Pop-koncertom, rekao sam ti da bi bilo jako zanimljivo imati Kuljerićevo djelo i u sličnoj, manjoj instrumentalnoj kombinaciji…

Da, da, to je također bilo odlično iskustvo. Ali sam ti već tada otkrio da Ivana Kuljerić baš radi na tome. Kombinacija je truba, klavir i 2 udaraljkaša. Tako da se uskoro možemo nadati da ćemo i tu verziju imati na trubačkom repertoar.

Eto dobrog teasera za koncertne organizatore…

Čitaš mi misli…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uz sve moguće postaje koje osvajaš, tu je dakako i stalni angažman na prvoj trubi SO HRT-a. Koliko si sad već tamo? Jesi li se umorio?

Od 1998. – još malo pa 30 godina. Puno, ali ne, nisam se umorio. Kad smo pred neki dan imali koncert i u sklopu program sam ima solo u Morriconeu, ja sam ga s guštom svirao. Svaki tjedan vidim kao novi izazov. Jednostavno volim to raditi.

Ti baš voliš svirati…

Da. Pa gdje takvo nešto možeš doživjeti…

Što je još ostalo od svjetske literature što sanjaš izvesti?

Spomenuo sam onog Zimermanna koji je za Hardenbergera napisao koncert za trubu. Eto, to bi bilo 13-14 minuta muzike koju vidim kao nešto što mi je još uvijek ostalo za osvojiti.

Koju bi još suradnju volio isprobati? Mislim na neku izvođačku kombinaciju.

Isprobao sam doista već razne kombinacije… Izazovna bi mi, na primjer, bila kombinacija poput one koju radi Matthias Höfs iz ansambla German Brass u kojoj on svira u komornom ansamblu drvenih puhača i u potpunosti mijenja dionicu oboe. To bi, na primjer, bilo nešto sasvim pomaknuto, ali nisam kod nas još našao ekipu za to…

Svirao sam recimo i uz Jazz orkestar HRT-a, izvodili smo jednu stvar Milivoja Körblera kojoj se sad ne mogu sjetiti imena za trubu i big band. A uvijek ću se rado priključiti velikom brass sastavu, jer je to zvuk koji je teško opisati.

Koje su ti suradnje ostale u sjećanju? Tu mislim na konkretne glazbenike i izvedbe.

Zanimljivo je bilo sa svima… Gábor Boldoczki, Éric Aubier, Reinhold Friedrich, Guillaume Jehl… To su sve top svjetski trubači s kojima sam svirao. Možda mi je ipak posebno sjećanje ostalo na suradnju s Aubierom u izvedbi Chute d’etoiles za dvije trube i orkestar Matthiasa Pintschera. Tri mjeseca krvave pripreme, nikad to neću zaboraviti. To smo izveli na MBZ-u 2015. s Nikšom Barezom i Slovenskom filharmonijom.

S Guillaumeom Jehlom sam nedavno nastupio uz Zadarski komorni orkestar na poziv Ivana Repušića. Jehl je prvi trubač Berlinske filharmonije. Svirali smo svatko solo, a potom Vivaldija zajedno.

Drago mi je i sjećanje na turneju 2008. s poznatim ansamblom Capella Istropolitana iz Bratislave pod vodstvom Tomislava Fačinija, sa šest istaknutih trubača iz Hrvatske i Slovenije – Stanko Arnold, Dario Teskera, Marin Zokić, Jure Gradišnik, Krešimir Fabijanić i ja. Program se zvao La creme de la trompette. Svirali smo a2, a3 i a6. Program smo, ako se dobro sjećam, izveli na Večerima u sv. Donatu, potom na Paškom ljetu i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

A kad smo već kod sjećanja, svakako moram spomenuti i suradnju s mojim dragim profesorom i velikim autoritetom Stankom Arnoldom. Uostalom, i naš trio Seraphim je nastao tako što je Arnold otkazao jedan koncert u Petrinji, uskočila je tada Monika Cerovčec i tako se rodio ansambl u kojem i danas djelujemo s Pavlom Mašićem. Prema tome, hvala profesoru Arnoldu na svemu, pa i na Seraphimu.

Foto: Matej Grgić/Glazbaa.hr

S kim bi još volio surađivati? I zašto?

Makoto Ozone! Jazzer i klasičar istodobno. Kad je nedavno bio u Zagrebu, a bili smo dosta u kontaktu, stalno mi je govorio da bismo nešto trebali svirati zajedno. Ima otvorenost za glazbu koja je zarazna. Ne znam što bismo svirali i ne znam da li bih se snašao u tome. Ali da, volio bih raditi s takvim formatom glazbenika.

Da nisam trubač, a da mi je glazba poziv, bio bih… Ja zamišljam da bi ti bio pjevač…

Pa da, moglo bi biti tako. Uvijek sam, doduše, volio klavir. Ali volim i violinu, violončelo – opet instrumente koji pjevaju…

A da nisam glazbenik, bio bih…

Kad sam bio mlađi razmišljao sam o tome da postanem kirurg.

Ma daj?

Da, uglavnom, bio bih nešto u čemu mogu pomagati ljudima, tako mi se sad čini…

Planovi, recimo, do kraja ljeta, gdje te se sve može očekivati?

Uh… U svibnju i lipnju to izgleda otprilike ovako: Kuljerićev Pop-koncert u Majstorskom – to je sad 22. svibnja, potom već 26. svibnja Cantus Ansambl – posljednji koncert u sezoni, zatim nastup s Pavlom Mašićem u Zadru, već dan nakon toga odlazak s Krešom Staričevićem za Alžir, kad se vratimo 5. lipnja zadnji koncert u sezoni SO HRT-a i Slike s izložbe Musorgskog. Potom 9. lipnja Hrvatski komorni orkestar, Davor Kelić i koncerti Telemanna i Leopolda Mozarta te već spomenuta dva recitala s Krešom Starčevićem.

Neće ti biti dosadno…

Nimalo.

Vedran Kocelj / Foto: Matej Grgić

Ne mogu te, negdje pri kraju, ne pitati ima li još želje za profesurom?

Imam. Često surađujem s mojim kolegom Rudolfom Homenom, na primjer, koji već godinama ima sjajnu srednjoškolsku klasu trubača. I kad god me netko pita da ga preslušam ili pomognem, rado se odazovem i kažem mu sve, ali baš sve što bih i sebi sam rekao. Ništa ne skrivam, ne ostavljam za sebe, kako to neki drugi možda čine.

Da su se karte drugačije posložile, možda bi danas bilo drugačije. Ali kad razmišljam o tome, ili kad god sam se pitao zašto ne predajem, zaključak je isti: previše volim svirati. I zato ne patim zbog toga. Moglo se dogoditi, ali zasad nije. Nikad ne bih napustio mogućnost da sviram i nastupam, jednostavno me to previše privlači. Uostalom, tko zna, možda se to još i ostvari…

Poruka mladim trubačima za kraj, ali ne mora biti namijenjena samo njima, može biti i mladim glazbenicima općenito…

Kad god je prilika skoči na glavu. Ne kalkuliraj ništa, otvori se za sve moguće izazove. I ne čekaj, jer ako samo čekaš, nikad se ništa neće dogoditi.