Goran Dragaš: kako u Vukovaru nastaje glazba za trailere velikih filmskih hitova

Znati što radiš, kome daješ autorska prava i kako ta prava žive nakon što klikneš “send” – to je ono što čini razliku između hobija i karijere

“Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Čovjek kojeg sam tada prvi i skoro posljednji put vidio, došao je do mene s jednom starom, prekrasnom akustičnom gitarom. Rekao je: “Ako ovu gitaru naučiš svirati, znat ćeš svirati sve.” Nisam je mogao niti pravilno držati, ali kad sam je uzeo u ruke, znao sam da je više nikad neću ispustiti. Bila je iz 1959., stara, teška za sviranje, vrijedna kao suho zlato. Kao petnaestogodišnjaku, to mi je značilo sve. Bio je to trenutak koji je tiho, ali nepovratno promijenio tijek mog života”, započinje svoju priču Goran Dragaš, tridesetpetogodišnji Vukovarac, autor glazbe za filmske najave (trailere).

Njegove uratke možete čuti u više od stotinu trailera za holivudske blockbustere, filmove i serije, među kojima su, između ostalih, Spiderman: Homecoming, Logan, Game of Thrones, Star Wars: Rogue One, Dr. Strange i niz drugih. Od početaka sa skromnom opremom, stotina neodgovorenih mailova i poziva te brojnih neprospavanih noći, danas je uspješan kreativac i vlasnik tvrtke InfraSound Music specijalizirane za izdavanje albuma za promociju trailer filmova. U opširnom intervjuu priča o svojim prvim pokušajima skladanja glazbe za trailere, suradnji s velikim produkcijskim kućama te nudi niz savjeta svojim (mlađim) kolegama koji se žele okušati u ovom segmentu primijenjene glazbe.

Kako je započela vaša priča s glazbom za trailere? Kako se uopće ulazi u taj svijet i kako ste vi došli do prvog posla?

Zapravo nisam niti znao da postoji nešto takvo kao “glazba za trailere”. Mislio sam, kao i većina ljudi, da te zvučne eksplozije koje nas vežu za slike rade isti oni koji komponiraju glazbu za film. Tek mi je jedan kompozitor – koji je isključivo radio za trailere – objasnio kako je to potpuno odvojen svijet, drugačija pravila, drugačiji pristup, čak i drugačija filozofija stvaranja. Kod filma gledaš sliku i krojiš pozadinsku glazbu, u trailerima praviš prvo pjesmu preko koje oni, u većini slučajeva, kroje trailer.

Prvi koraci bili su škrti i bez jasnog puta. Internet je tada bio pun šutnje, rijetki forumi, nikakvi tutoriali. Pisao sam svima, slao pjesme, pokušavao pronaći vrata na koja bih pokucao. Većinom nisam dobio odgovor, a kad bih ga i dobio, bio je negativan. Volim reći da je prvih pedeset puta boljelo, no kasnije se navikneš. Naučiš da to nije osobno, nego samo znak da još nisi tamo gdje moraš biti. Poraz nije najgori od svih neuspjeha. Ne pokušati nešto je istinski neuspjeh. Sad, kad pogledam unatrag, jasno mi je da mi pjesme jednostavno nisu bile dovoljno dobre. Ni produkcijski, ni kompozicijski, ni u tom trailer formatu koji se tražio. Prestao sam slati mailove i rekao sebi: “sad ćemo učiti.”

Nisam izlazio, nisam se družio. Bio sam opčinjen i zaljubljen, radio sam danima bez predaha. Počeo sam slušati glazbu analitički – ne kao slušatelj, nego kao kirurg. Secirao sam strukture, efekte, emociju. S vremenom sam počeo prepoznavati i stvarati što bliže tim nekada nedostižno ogromnim pjesmama. Talent je samo početna točka, ostatak su disciplina i trud. Držim se one: “Da bi bio majstor, moraš provesti 10 tisuća sati radeći to.”

Koji je bio vaš prvi trailer?

Kad sam konačno osjetio da sam spreman, ponovo sam pokušao. Potpisao sam prve ugovore. I dalje to nije bilo glamurozno, ali bilo je ono “napokon.” Moja prva glazba u traileru bila je za igru Shadow of Mordor. Kao ogroman fan Gospodara prstenova, nisam mogao vjerovati. Novci? Sitni. Nije bio u pitanju glavni trailer, već neki sporedni. Ali emocija? Ogromna. Od svih 150 000 tadašnjih pregleda, iskreno vjerujem da sam ja pogledao barem 100 000 puta.

Što zapravo karakterizira glazbu za trailere, koje su “zakonitosti” i zadane forme takve vrste glazbe?

Prije je trailer glazba imala jasne forme, počinjalo bi nježno, atmosferično, nešto što postavlja ton i nagovještava priču. Onda bi došao srednji dio u kojem se uvodi melodija, počinje gradnja. Sve se postepeno diže, raste napetost, emocija se kuha. I onda – boom. Treći čin. Eksplozija. Cijeli orkestar dere, bubnjevi razaraju, sound design lomi ekran, sve leti u zrak. To je bio taj orkestralni ili orkestralno-hibridni format koji je dugo dominirao.

Ali vremena se mijenjaju i pravila se stalno pišu iznova. Jedne godine traže se dubstep trake pune growlova i bass dropova, druge godine obrade laganih pjesama iz šezdesetih u slow burn izvedbi, pa onda dođe faza minimalnog sound designa, šapata, pulsiranja. I taman kad pomisliš da znaš što se traži – pojavi se nešto potpuno novo.

Trailer glazba, u svojoj suštini, postoji samo iz jednog razloga – da proda film. Ona je zvučni ekvivalent montaže. Ali kad glazba i slika kliknu, to više nije reklama. Vrhunski editor i vrhunski kompozitor mogu stvoriti nešto što ti digne dlake na rukama. Zato i postoje nagrade za najbolje trailere, zato su danas ti ljudi sve više priznati. Taj trailer dođe do milijuna ljudi u samo nekoliko dana. To je doseg koji bi marketinške agencije iz bilo koje druge branše rado prigrlile.

Kako ste se profilirali kao “go-to” osoba za trailer glazbu? Koliko je, u tom smislu, važna higijena poslovanja i podrška agencija i managementa? 

Profilirati se kao “go-to” osoba u svijetu trailer glazbe ne znači biti najbolji. Uvijek postoji netko bolji. No, što se stvarno broji jest kompozitor na kojeg se možeš osloniti, onaj koji isporuči. Onaj koji ne filozofira previše, ne traži izgovore, ne komplicira nego jednostavno napravi posao. U ovom poslu, često se dogodi da klijent pošalje poruku u ponoć po našem vremenu i pita: “Možete li dostaviti traku do sutra ujutro kod nas?”. U tom trenutku, nije najbitnije da si ti umjetnički genije već da si pouzdan, da ne kasniš, da se ne raspadaš pod pritiskom. Tvoj dio lanca mora biti čvrst.

Kako izgledaju narudžbe i specifični zahtjevi kada produkcija od vas naručuje glazbu?

U idealnom scenariju, stvari idu ovako: kompozitor A napravi pjesmu koja se svidi izdavaču B. Izdavač složi album u tom žanru, pošalje ga trailer kućama. Editor ili glazbeni urednik čuje pjesmu, ona je baš ono što su tražili, koriste je u traileru, studio to odobri – i eto ga. Placement. Drugi scenarij je onaj u kojem nas trailer kuća direktno kontaktira: “Trebamo nešto specifično, možete li to isporučiti do tad i tad?” Mi proslijedimo brief nekolicini naših kompozitora i kreće rad.

Ako pokušavaš sam slanjem mailova direktno velikim klijentima, gotovo da nema šanse. Bez izdavača koji zna što radi, koji ima veze i iskustvo – jako teško.

Ponekad ni ne znaš za koji projekt radiš. Dogodilo mi se više puta da tek nakon što se sve odradi saznam da je glazba bila korištena za neki blockbuster. Kod velikih filmova sve je strogo čuvano. Curenje informacija ne dolazi u obzir. Potpisuju se gomile NDA-ova i radi se u tišini. Meni je to sve jako uzbudljivo.

Možete li izdvojiti neke od poznatijih filmova i serijama na kojima ste radili? 

Blagoslovljen sam jer sam do sada imao priliku raditi na brojnim holivudskim projektima, velikim franšizama i naslovima koji su obilježili žanrove i generacije. Neki koji mi padaju na pamet su Spiderman: Homecoming, Logan, Game of Thrones, Star Wars: Rogue One, Dr. Strange, Pirati s Kariba 5, Call of Duty, Diablo IV, Arcane, Punisher, Alien, Underworld, Pacific Rim 2, Quiet Place, Mumija, Valerian, Star Trek, The Expanse, Prison Break, Blair Witch, Conjuring 2 i zaista mnogo drugih. Bilo da je riječ o glavnim trailerima, teaserima, TV spotovima ili specijalnim promo kampanjama, svaki projekt nosi svoju čar i težinu.

A ako me pitaš je li mi neki trailer posebno ostao u sjećanju – možda ne zbog važnosti projekta, nego zbog važnosti trenutka – onda je to vjerojatno onaj prvi put kad sam čuo Shadow of Mordor trailer s mojom glazbom. Možda nije bio najpoznatiji, možda nije bio najgledaniji, ali za mene je bio sve. Bio je prvi dokaz da to što radim ima smisla. Da je moj rad dovoljno dobar da ga netko iskoristi.

Vlasnik ste libraryja InfraSound Music, specijaliziranog za glazbu za trailere – kako ste se odlučili na taj poslovni korak? Tko su vaši klijenti? Tko su autori s kojima surađujete?

Nakon dosta godina što sam radio kao kompozitor u trailer industriji, nekako je bilo prirodno da sljedeći korak bude i – izdavaštvo. Kad si samo kompozitor, gledaš stvari kroz svoj mali prozor – svoj rad, svoj miks, svoje deadlineove. Ali kad uđeš u svijet izdavaštva, onda odjednom otvoriš vrata iza pozornice. Vidiš kako izgleda cijeli sustav – kako se grade albumi, kako se održavaju odnosi s trailer kućama, kako izgleda pregovaranje, kako izgleda odgovornost prema deset, dvadeset, pedeset kompozitora koji računaju na tebe.

InfraSound Music danas vodimo nas trojica. Trebalo je vremena da se sve zahukta, od prve pjesme koja je prošla do prvih ozbiljnih klijenata, pa do trenutka kad nas oni više nisu doživljavali kao “one nove”, nego kao partnere s kojima žele surađivati. Danas smo ponosni na projekte koje radimo i još ponosniji na ljude s kojima ih radimo. Izdavali smo i radili glazbu koja je završila u trailerima za filmove poput: HIM, Longlegs (trailer koji je osvojio nagrade), Wick Is Pain, Speak No Evil, Abigail, First Omen, The Marvels, Pope’s Exorcist, Black Phone, Antman: Quantumania, Pearl, Scream, Resident Evil, Shang-Chi: Legend of Ten Rings, Cruella, OLD, The Irishman i mnoge druge.

I upravo zbog toga, jednako mi je drago kad netko od naših kompozitora ima placement kao da sam ja sam radio tu glazbu. Svaki put kad netko od njih “prođe”, znam da radimo nešto dobro. Znam da infrastruktura koju smo gradili godinama funkcionira i da nismo samo “proizvođači glazbe”, nego da pomažemo ljudima da ostvare svoje prve velike korake. Postoji u meni neka tvrdoglava želja dati priliku ljudima s Balkana i pokazati da ovdje postoji talent, kreativnost, glad i kvaliteta koji apsolutno mogu parirati svjetskom tržištu. 

Može li se danas raditi kvalitetna glazba, pa i ona za trailere, iz spavaće sobe?

Ovo nije igra ega, nego timski posao u najčišćem smislu. I da, možeš napraviti vrhunsku glazbu iz svoje sobe, sa slušalicama, iz bilo kojeg sela ili grada s ovih prostora. Samo trebaš znati što radiš, biti spreman učiti i – što je najvažnije – ne moraš biti sami vrh da nam se javiš, ali moraš biti dovoljno dobar da u tebi prepoznamo ono nešto gdje osjetimo da si timski igrač i da želiš napredovati.

Kakvo je vaše mišljenje o generiranju glazbe putem AI-ja i umjetnoj inteligenciji općenito? Ugrožava li AI prave autore glazbe?

U početku me AI možda i malo plašio, ne u smislu da će mi “uzeti posao”, nego zbog količine hypea koja se počela stvarati. Danas o tome niti ne razmišljam previše. Na AI gledam kao na alat, a svaki alat, ako ga znaš koristiti, može ti pomoći, poboljšati brzinu, proširiti kreativne horizonte, ubrzati rad.

Prije dvadesetak godina pojavile su se prve komercijalne sample libraries, odnosno kolekcije sampleova. Dio kompozitora ih je dočekao raširenih ruku, a drugi su ih gledali kao kraj svijeta. Danas su standard. Isto će biti i s AI-jem. Na kraju se sve svodi na to koristiš li ga pametno ili ne… Meni je dobrodošlo sve što mi može pomoći da brže ili efikasnije dođem do cilja, da se više fokusiram na emociju i izražaj, a manje na tehničke prepreke. Neće mi zamijeniti ideju, neće mi napisati ono “nešto” između redova. Ako mi može pomoći da to do toga dođem brže – zašto ne?

Kakav je “sektor” primijenjene glazbe u Hrvatskoj, koliko su autori međusobno umreženi i na koje načine surađujete?

Primijenjena glazba u Hrvatskoj i međusobna umreženost autora? Iskreno, ne znam da to zaista postoji. Možda na papiru, možda u nekim segmentima, ali u stvarnosti, teško. Kod nas je to još uvijek nešto novo, nešto čudno, nešto “sa strane” što se ne uzima ozbiljno, niti institucionalno, niti tržišno. Osobno ne radim za domaće tržište. Mi ovdje jednostavno debelo kaskamo za ostatkom svijeta. Pogotovo kad je riječ o naručivanju glazbe koja se plaća za konkretan rad. Kod nas se još uvijek sve bazira na nekim poznanstvima, uslugama, čudnim dogovorima bez pravih ugovora, bez budžeta, bez poštovanja prema vremenu i znanju koje stoji iza jedne produkcije.

Da ne ostanem samo na kritici, moram reći da mi je drago što se konačno nešto pokušava pokrenuti. Priča o bodovnim rangovima, o vrednovanju rada, o nekakvoj institucionalnoj potpori, sve su to važni koraci. Ako se nešto i može promijeniti – promijenit će se samo ako postoji zajedništvo, komunikacija, transparentnost i spremnost da se krene pravim putevima i na pravim temeljima.

Naslovnica sound design albuma Chronicle

U kolikoj se mjeri oslanjate na sustav kolektivne zaštite autorskih prava, pogotovo na “digitalnom” terenu? Kakva su vaša iskustva s radom udruga za kolektivno ostvarivanje prava?

Kad je riječ o primijenjenoj glazbi i globalnom poslovanju, autorska prava su ključna. To nije neka fusnota, to je okosnica svega. Nije stvar samo u osnovnom poznavanju, nego u razumijevanju čitave strukture: kako sustav funkcionira, tko što naplaćuje, zašto, gdje, kada, u kojem obliku. S obzirom na posao koji radim, morao sam se u to duboko uvući.

Ukratko, trailer glazba nije tu samo da “završi u traileru”. Kad pjesma jednom bude objavljena, ona živi svoj život – kroz TV emisije, reklame, radio, čak i sport i reality sadržaj. Mi kao izdavač imamo mrežu podizdavača (tzv. sub-publishers) po cijelom svijetu. Oni uzimaju naše pjesme i distribuiraju ih u svojim državama prema televizijama, radijskim stanicama, agencijama koje traže gotovu glazbu za razne formate. Kompozitor, u zavisnosti od toga gdje je pjesma puštena, koliko puta, koliko dugo i u kojoj zemlji – dobiva naknadu putem agencije za zaštitu autorskih prava za koju je potpisao. Kod nas je to ZAMP, u Njemačkoj GEMA, a u Americi je BMI, ASCAP, SESAC… Riječ je o pasivnom prihodu autora i zato je važno znati gdje ti je pjesma završila i tko je prati kroz te tokove.

Uz to dolaze i druge stvari koje ljudi često zaboravljaju – sync license (kad se tvoje djelo sinkronizira s vizualnim sadržajem), mechanical rights (mehanička prava vezana za reprodukciju), neighbouring rights (susjedna prava)… Sve su to izvori prihoda koji se često ignoriraju, a zapravo čine ogromnu razliku u ukupnoj zaradi kompozitora. Zato i imamo Facebook grupu “Kompozitori Balkan” s preko 900 članova, da sve te stvari objasnimo na jeziku koji ljudi razumiju, bez zbunjujućih pravnih izraza. Znati što radiš, kome daješ prava i kako ta prava žive nakon što klikneš “send” – to je ono što čini razliku između hobija i karijere.

Živite i radite u Vukovaru – koliko vam taj moment otežava, a koliko olakšava poslovanje? Drugim riječima, koje su prednosti, a koji nedostaci Vukovara u odnosu na, recimo,  život i rad u Zagrebu?

Nikakvih problema nemam zbog toga što radim iz Vukovara. Mogu biti i na vrhu planine, pod snijegom, kilometrima od najbližeg grada – dok god imam internet i računalo, mogu stvarati. Sve što mi treba za ovaj posao su: kreativnost, kompjuter, sample libraries i dobra veza. To je zaista sve što mi je potrebno s tehničke strane. Zato mi je uvijek čudno kada me netko pita kako je to “raditi izvan Zagreba”. Puno važnije bi bilo zapitati se zašto ne postoji infrastruktura i edukacija koja bi mlade u Hrvatskoj pripremila da se bave ovakvom vrstom glazbe, gdje god da jesu?

I tu dolazimo do problema koji me osobno više pogađa nego pitanje lokacije: školstvo, pogotovo glazbeno. I dalje smo na principu sviranja mrtvih klasičara i učenja nota iz prošlih stoljeća. OK, neka to postoji, ali gdje su škole koje pričaju o filmskoj i trailer glazbi? O produkciji? O kreativnom radu u digitalnom okruženju? O primijenjenoj glazbi i prvim koracima? O glazbi koja nije vezana za orkestre, nego za ideje, za osjećaje, za sliku? Znam da postoji ogroman broj mladih koji ne žele svirati u orkestru. Ne žele čekati da se negdje otvori neko mjesto. Oni žele stvarati svojim tempom i svojim glasom. Jako bih volio da netko komentira ovo i kaže mi da lažem te da postoje škole koje te uče tome.

Zato meni Vukovar nije minus. Možda je čak i prednost. Tišina, fokus, mir. Ali da imamo ozbiljan problem u načinu na koji obrazujemo nove generacije glazbenika – imamo! Dok se to ne promijeni, mnogi će talenti ostati neotkriveni jer nisu imali kome reći da žele stvarati, a ne interpretirati tuđu notu.

Koji je najvažniji savjet kojeg imate za svoje (mlađe) kolege koji se žele okušati u primijenjenoj glazbi za trailere i slično?

Možda sada sjediš u sobi, s poluraspadnutim laptopom i slušalicama koje šušte više nego što sviraju. Možda misliš da nemaš šanse jer si predaleko, jer nemaš poznanstva, jer nisi išao u školu, jer ne znaš note, jer si samo “netko iz Hrvatske”. I sve ti to šapće: “Pusti to. Nije to za tebe.” Ako te iznutra nešto vuče – ako ti srce preskoči kad čuješ neku scenu, neku notu, neki kadar… Ako osjetiš da moraš stvarati, već si na pola puta.

Moje prvo računalo je bilo toliko loše da bi se zablokiralo ako bih u Google Chromeu otvorio više od par tabova. Sad imam doslovce nuklearnu elektranu od kompjutera s više RAM-a nego što sam imao hard diska dok sam počinjao. Ono što čini razliku nisu ni škola, ni oprema, ni veza, već rad. Beskompromisni, dosadni, tihi, srceparajući, napeti, nervirajući rad. Danima kad ne ide. Noćima kad izbrišeš sve što si napravio. Jutrima kad pomisliš da si lud jer još uvijek nisi potpisao nikakav ugovor i zaradio ogromnu nulu. I onda – opet sjedneš. I opet radiš.

To nije glamurozan put. Bit će dana kad ćeš misliti da si jedina budala koja još vjeruje. Ali svaki sat koji provedeš stvarajući je investicija. Ne u karijeru, ne u algoritam, već u sebe koji će jednog dana gledati trailer u kinu ili glazbu u dokumentacu na History Channelu i reći: “To je moje.” Nemoj žuriti. Nemoj preskakati stepenice. Ako pjesma nije dobra – popravi je. Ako taj dan ne ide, bolje jedna loša nota na papiru nego da je prazan. Ako ne znaš nešto – nauči. Sramota nije ne znati. Sramota je odustati.

Zato budi spreman. Kad prilika pokuca – nećeš imati vremena čekati.