Djeca na koncertima: nemir i strast

Sve češća prisutnost djece na događanjima koja su primarno osmišljena za odraslu publiku, odnosno na koncertima, osobito onima otvorenog tipa otvara pitanja o brizi najmlađih na koncertima i o tome gdje je granica između zajedničkog obiteljskog doživljaja i potencijalne prevelike izloženosti

Djeca drukčije percipiraju zbivanja na koncertima od odraslih / Foto: Pexels/Junior NeguebeS dolaskom toplijih dana, prirodno se budimo – izlazimo, tražimo druženje, glazbu i doživljaje pod vedrim nebom. Koncerti na otvorenom postali su gotovo neizostavan dio proljetno-ljetne svakodnevice, a atmosfera zajedništva i glazbe privlači ljude svih generacija, pa tako i djecu i maloljetnike. Upravo ta pojava – sve češća prisutnost djece na događanjima koja su primarno osmišljena za odraslu publiku – potaknula me na dublje promišljanje i istraživanje: koliko su ti događaji zaista primjereni najmlađima?

Tema me zainteresirala ne samo iz osobne, već i iz društvene odgovornosti – jer iskustva koja djeca doživljavaju u takvim okruženjima mogu imati trajniji utjecaj nego što se na prvi pogled čini. Zato sam odlučila sagledati ovu temu iz više kuteva: kroz psihološki, organizacijski, obrazovni i roditeljski. Dragocjene uvide ponudile su stručnjakinje iz Društva psihologa Virovitičko-podravske županije, koje su objasnile kako koncertni uvjeti djeluju na djecu i maloljetnike – i to ne samo iz stručne, već i iz roditeljske perspektive. S druge strane, glas organizatora donijeli su predstavnici Dostave zvuka, yema, Abyssal Bookinga i menadžmenta benda Psihomodo pop, koji su podijelili svoja razmišljanja o odgovornosti i izazovima s kojima se susreću prilikom organizacije ovakvih događanja, dok je o važnosti obrazovnog sustava govorila zagrebačka profesorica i glazbenica koja s djecom radi u školskom okruženju, pomažući im ne samo u umjetničkom, već i u emocionalnom razvoju na njihovu putu.

Upravo kroz njihove perspektive otvaraju se ključna pitanja: što znače „primjereni uvjeti“ za djecu na koncertima, gdje je granica između zajedničkog obiteljskog doživljaja i potencijalne prevelike izloženosti, te tko snosi odgovornost za sigurnost i dobrobit najmlađih?

Kako bismo dobili jasniju sliku, u nastavku slijede razmišljanja onih koji se s ovim pitanjima susreću i u praksi – u svojoj profesiji, ali i svakodnevnom životu.

Razvoj djeteta i osjetilna izloženost

Uz koncerte vrlo često vežemo buku, svjetlosne efekte i gužvu. Psihologinje Sanja Milković Šipek i Sandra Matošina Borbaš objašnjavaju da djeca i adolescenti reagiraju drukčije nego odrasli jer se njihov živčani sustav još uvijek razvija, a emocionalni odgovori često su intenzivniji i nagli – „kod klinaca je uvijek ili ništa ili sve“, kako kaže Matošina Borbaš.

Kod mlađe djece, sposobnost povratka u emocionalnu ravnotežu često je veća jer još nisu izložena kroničnim stresovima kao odrasli, no to ne znači da ne osjećaju snažan podražaj – naprotiv, upravo zbog svoje osjetljivosti, glasni zvukovi, jaka svjetla i gomila ljudi mogu djelovati preintenzivno i preplavljujuće. Posebnu pažnju psihologinje pridaju adolescentima, koji prirodno teže intenzivnijim doživljajima. Pubertet je razdoblje emocionalnih ekstrema, u kojem maloljetnici sve doživljavaju „na sto posto“ – bilo da je riječ o uzbuđenju, ljutnji ili oduševljenju. Ove nagle oscilacije povezane su s hormonalnim promjenama koje utječu na neurotransmitere i rad mozga, a samim time i na ponašanje. Često ni sami adolescenti ne razumiju u potpunosti što ih je snašlo – jednostavno, emocije ih „opale“, kako slikovito opisuje Matošina Borbaš.

No izlaganje glazbenim događanjima ne mora nužno biti negativno – dapače, ako je prilagođeno dobi djeteta, ono može imati i pozitivan utjecaj. Sanja Milković Šipek ističe kako koncerti mogu biti prilika za učenje ne samo socijalnih vještina i pravila ponašanja, već i oblik usmjeravanja slobodnog vremena. Mnogi roditelji s namjerom vode manju djecu na koncerte kako bi ih postupno priviknuli na takvo okruženje. Ključ, smatraju obje psihologinje, leži u pažljivom biranju sadržaja: kraći, smireniji koncerti, namijenjeni djeci, mogu biti korisni i za emocionalni i za socijalni razvoj, pod uvjetom da iskustvo nije previše zamorno za dijete, niti uznemirujuće za okolinu.

 „Sve ovisi o tome kakav je koncert“

Jedna od ključnih stvari kod uvođenja djece u svijet koncerata i općenito kulturnih događanja, jest odabir sadržaja primjerenog njihovoj dobi i osjetilnim kapacitetima. Psihologinje se slažu u jednome: nije svako glazbeno događanje prikladno za djecu, a dob u kojoj se dijete može voditi na koncert uvelike ovisi o njegovim karakteristikama.

„Sve ovisi o tome kakav je koncert“, naglašava Milković Šipek i dodaje da često vidimo roditelje koji na koncerte dolaze s bebama, no tada se treba zapitati je li to događaj za dijete ili zapravo za roditelja. Važno je uzeti u obzir više čimbenika: razinu buke, trajanje programa, gužvu te naravno – sadržaj samog koncerta.

Matošina Borbaš dodaje kako, primjerice, klasična glazba može biti prihvatljiva i za novorođenče – nježna, melodična i umirujuća, ona ne stvara preopterećenje za osjetila. Nasuprot tome, koncert s pojačalima i snažnim zvučnim efektima jednostavno nije prikladan za tako malu djecu. Iako novorođenčad posjeduje prirodne obrambene mehanizme poput plača ili spavanja kad ih nešto preplavi, to nije znak da im je ugodno – već upravo suprotno.

Zbog tih razlika, važno je birati koncerte koji su od početka osmišljeni za djecu. Dobar primjer je Jacques Houdek, koji je višestruko rasprodao Lisinski koncertnim programom Kad si sretan, namijenjen najmlađima. Takvi su nastupi posebno prilagođeni dječjoj publici – umjereni u trajanju, zvučno optimizirani i bogati sadržajem koji djeca razumiju i u kojem mogu aktivno sudjelovati, a to je cijelo iskustvo strukturirano tako da potiče pozitivne emocije, zajedništvo i glazbenu znatiželju.

Psihologinje se prisjećaju i vlastitih prvih koncertnih iskustava – Sandra Matošina Borbaš s nostalgijom opisuje svoj prvi koncert Parnog valjka u dobi od šest godina, kada ju je fascinirala cijela atmosfera: svjetla, glazba, publika, a potom i Đorđa Balaševića, kojeg je slušala s ocem. Upravo ta emocionalna komponenta – doživljaj glazbe uživo – nešto je što, smatra Sanja Milković Šipek, ne može prenijeti nijedna snimka ni online sadržaj. Zbog toga su ona i njezin suprug odlučili rano početi voditi svoju djecu na koncerte, kako bi im omogućili upravo ta autentična, nezaboravna iskustva.

U jednom se slažu, ne postoji „idealna dob“ za prvi koncert – postoji samo dobro odabran koncert za konkretno dijete. Uvažavanje senzibiliteta, pažljivo biranje sadržaja i postepeno uvođenje u svijet glazbe uživo može djetetu pružiti bogat, poticajan doživljaj koji će dugo pamtiti – ako je, naravno, koncert zaista i namijenjen njemu.

U nekim državama strogo je regulirana nazočnost djece na koncertima / Foto: Pexels/James Frid

Stres, preopterećenje i emocionalna reakcija

Kad govorimo o mogućim psihološkim rizicima za djecu izloženu masovnim, bučnim događanjima poput koncerata, ključno je razumjeti da ne reagiraju sva djeca jednako. Kako ističe psihologinja Sandra Matošina Borbaš, neka se djeca lakše samoreguliraju i mogu s entuzijazmom doživjeti koncertno iskustvo, dok je drugima takvo okruženje jednostavno previše.

Primjerice, opisuje situaciju s velikog koncerta na otvorenom gdje je jedna majka imala bebu s posebnim zaštitnim slušalicama. Dijete je bilo mami na prsima, okruženo gomilom ljudi, glazbom i plesom – i pritom se vidno zabavljalo. „Ne postoji univerzalno pravilo ni donja dobna granica“, smatra Matošina Borbaš, „ali je važno pažljivo pratiti dijete, njegove reakcije i granice.“

Milković Šipek naglašava koliko je priprema važna, osobito kod starije djece. Ako ih se na vrijeme informira o tome što mogu očekivati – buka, gužva, mnoštvo nepoznatih ljudi – djeca se osjećaju sigurnije jer imaju osjećaj kontrole. U njezinoj obitelji, odlazak na veliki koncert uvijek je bio popraćen razgovorima i dogovorima: kako se ponašati u masi, što učiniti ako se izgube, zašto je važno ostati u paru. Ponekad su zajedno gledali koncertne snimke na YouTubeu, kako bi djeca vizualno doživjela prostor i atmosferu prije samog događaja.

Prepoznavanje znakova stresa također je ključno. Ako dijete postane izrazito uznemireno, preuzbuđeno ili preplašeno, Matošina Borbaš savjetuje roditeljima da unaprijed imaju „plan za bijeg“ – mogućnost da na neko vrijeme izađu iz dvorane ili da se sklone na tiše mjesto, a ako je potrebno, i da se ranije povuku s događanja. Nema smisla forsirati iskustvo ako ono djetetu ne odgovara.

Upravo je zato važno, kako naglašavaju obje psihologinje, da roditelji budu fleksibilni i spremni prilagoditi svoje želje djetetovim potrebama. Jedno neugodno ili preintenzivno iskustvo može ostaviti trajniji dojam, osobito ako dijete osjeti da nije imalo kontrolu ili podršku, no uz postupno izlaganje i pažljivo odabran sadržaj, koncerti mogu biti siguran prostor za izražavanje, posebno za djecu s razvojnim teškoćama, za koju baš glazba često predstavlja najslobodniji oblik komunikacije. Glazba, naposljetku, nije samo podražaj, ona je univerzalan jezik, i upravo u toj univerzalnosti leži njezin potencijal, ali i odgovornost odraslih da osiguraju da dijete ne doživi preopterećenje, već povezanost.

Pristup maloljetnicima na koncertima: Organizacijski okvir i odgovornost

Kada je riječ o prisutnosti djece i maloljetnika na koncertima, pitanje sigurnosti i organizacijske odgovornosti nameće se kao jedno od ključnih. Psihologinje naglašavaju kako je temelj svega – jasna podjela odgovornosti. Organizatori mogu učiniti mnogo kako bi koncertno iskustvo bilo sigurnije i ugodnije za obitelji, ali roditeljska odgovornost ostaje nezamjenjiva.

Postoje primjeri dobre prakse. Matošina Borbaš ističe koncert Progledaj srcem, namijenjen obiteljima, na kojem su organizatori osigurali ograđene prostore za djecu – zone u kojima su se djeca mogla slobodno kretati i igrati dok su ih roditelji nadgledali iz blizine. Uz to, postojala je i igraonica s tetama čuvalicama za manju djecu. Takav pristup pokazuje kako koncert može biti sigurno i inkluzivno iskustvo, ako je ciljano prilagođen obiteljskoj publici.

S druge strane, koncerti poput onih Bijelog dugmeta, ili sličnih glazbenih sastava i izvođača čija publika nije primarno dječja, nisu ni zamišljeni kao događanja za maloljetnike. U takvim slučajevima, procjena o tome hoće li dijete prisustvovati koncertu u potpunosti je na roditelju i skrbniku – uključujući i pripremu, opremu (npr. zaštitne slušalice), ali i spremnost na prilagodbu.

Kod adolescenata stvari postaju složenije. Mnogi od njih žele poći na koncerte sami, s prijateljima, ali još uvijek nisu dovoljno zreli za potpuno samostalno donošenje odluka u zahtjevnim situacijama. Sanja Milković Šipek podsjeća da i s tinejdžerima treba razgovarati unaprijed – o pravilima ponašanja, sigurnosti, mogućim problemima i planovima što ako se nešto dogodi. Priprema i komunikacija ostaju ključni alati, baš kao i kod mlađe djece.

Zakonski okvir tu je jasan: dijete mlađe od 16 godina ne smije biti samo vani iza 23 sata. Ako koncert počinje u ponoć, a roditelj ne može biti prisutan, onda, jednostavno, dijete na tom koncertu ne bi trebalo biti. Kako kaže Matošina Borbaš, roditelji ne bi trebali prebacivati svoju odgovornost na organizatore. Roditelj ostaje roditelj, čak i kada se to ne uklapa u tinejdžerske želje.

Psihomodo pop na koncertima okuplja publiku svih uzrasta / Foto: Matej Grgić

U nekim zemljama pravila su znatno stroža. Dodatnu dimenziju pitanju sigurnosti i zakonske regulative daje Lidija Balija, menadžerica benda Psihomodo Pop koja se, tijekom turneje benda po Kanadi i SAD-u, susrela s vrlo precizno definiranim zakonima koji reguliraju prisustvo maloljetnika na koncertima – osobito u klubovima. „Oni imaju fakat strogo regulirane zakone da djeca do određene dobi ne smiju niti kročiti u klub, čak ni u prisutnosti roditelja“, prisjeća se Balija. Navodi primjer iz Toronta, gdje je neposredno prije koncerta organiziran meet & greet u legendarnom koncertnom prostoru Opera House, u kojem su svirali i Stonesi. Jedan je novinar stigao s desetogodišnjom kćeri koja se željela fotografirati s Davorom Gopcem, no vlasnica ih je zamolila da napuste prostor. „Bila bi u velikom problemu u slučaju dolaska inspekcije“, objašnjava Balija. U Hrvatskoj, dodaje, takva regulativa nije toliko stroga ni jasno definirana, što dodatno naglašava važnost roditeljske procjene, ali i odgovornosti organizatora u situacijama kada se maloljetnici ipak nađu među publikom.

Kada organiziraju koncerte, organizatori često balansiraju između zakonskih obveza i praktičnih odluka koje se odnose na prisutnost maloljetnih posjetitelja. Neki organizatori odlučuju odrediti fiksnu dobnu granicu za besplatan ulaz, dok drugi prilagođavaju uvjete ovisno o vrsti izvođača ili tipu događanja.

Primjerice, na nedavnom obljetničkom koncertu benda She Loves Pablo u Boogaloou, svi posjetitelji mlađi od 18 godina imali su besplatan ulaz. Iz Dostave zvuka, koja je organizator ovog koncerta, ističu: „U pravilu, svi mlađi od 16 godina, bez obzira na to plaćaju li ulaz ili ne, moraju biti u pratnji roditelja ili neke punoljetne osobe koja odgovara za njih”. Besplatan ulaz za maloljetnike nije novost, nego praksa koja se već neko vrijeme primjenjuje u industriji. Jedan od prvih koji su je uveli na našim prostorima bio je Abyssal Booking, organizator metal koncerata. „Prvi koncert s besplatnim upadom za mlađe od 18 godina napravili smo još 2018. Otada, na sve koncerte Abyssal Bookinga i Nasty Eventsa (Nasty Abyss), oni imaju besplatan upad“, ističe Domagoj iz ove agencije. Riječ je o potezu koji dugoročno jača odnos s publikom i potiče dolazak mlađih posjetitelja, što je važno za održivost scene.

S druge strane, Zvone Pušić iz yema objašnjava: „Nemamo besplatan ulaz, barem ga do sada nismo komunicirali, a nismo ni imali takve upite. Jedino što imamo je određena dobna granica za ulaz na koncert, i to je 16+, i to je veći problem jer ima puno onih ispod 16 koje roditelji ne žele voditi van, pa nas mole da ih pustimo uz ulaznicu, a mi ne puštamo.“

Ovaj pristup ističe izazov s kojim se organizatori suočavaju u stvaranju ravnoteže između želje za uključivanjem mladih posjetitelja i sigurnosti svih sudionika na događajima. Za organizatore, jasna komunikacija uvjeta prodaje ulaznica također je ključna i tada mlađi posjetitelji mogu doći samo uz pratnju roditelja ili punoljetnog brata ili sestre. Takva najava pomaže roditeljima i maloljetnicima da se unaprijed pripreme i znaju kakve su njihove mogućnosti u vidu zakonskih okvira i pravila organizatora.

Organizatori prilagođavaju glasnoću razglasa u skladu sa zakonskim odredbama decibela i prostorom u kojem rade koncert ili festival. Iako je prisutnost policije na događanjima regulirana prema broju posjetitelja, organizatori napominju da nije bilo povećanja broja policijskih službenika na trap festivalima u odnosu na druge glazbene žanrove, poput rock koncerata.

Zakonodavne smjernice, poput Obiteljskog zakona, koji propisuje zabranu noćnih izlazaka za djecu mlađu od 16 godina bez pratnje odrasle osobe, jasno usmjeravaju roditeljsku odgovornost, dok organizatori, iako imaju određenu fleksibilnost, moraju se pridržavati temeljnih pravila koja osiguravaju zaštitu svih sudionika. Osiguranje maloljetnih osoba na koncertima tako zahtijeva usklađivanje zakonskih normi, odgovornosti organizatora i angažmana roditelja.

Djecu treba voditi na koncerte primjerene njihovoj dobi / Foto: Pexels/Berrito

Maloljetnici na pozornici: između igre, treme i očekivanja

I dok se najčešće raspravlja o prisutnosti djece na koncertima u ulozi publike, vrijedi se zadržati i na onima koji se nalaze s druge strane – na pozornici. Nastupi na školskim produkcijama, festivalima, glazbenim manifestacijama ili u televizijskim formatima postaju sve češći oblik sudjelovanja djece i mladih u kulturnom životu. No koliko god ti trenuci mogu biti ispunjeni radošću, ponosom i uzbuđenjem, oni nerijetko dolaze u paketu s tremom, nesigurnošću i velikim pritiscima – osobito ako se ne prate pažljivo i s mjerom.

U najranijim fazama, dječji nastupi najčešće se doživljavaju kao igra. Klinci uživaju u atmosferi, bez osjećaja da ih se prosuđuje. No, kako odrastaju i postaju svjesniji publike, sve više dolazi do izražaja trema, uspoređivanje s drugima i sumnja u vlastite sposobnosti. „To je razvojni proces“, kaže Matošina Borbaš. „Ne postoji četrnaestogodišnjak koji će potpuno staloženo odraditi nastup bez emocionalnih uspona i padova. Odsvirati instrument na pozornici ili ustati i odgovarati hrvatski, engleski ili matematiku, ista je priča. Doba adolescencije nije racionalno doba, a vanjsko vrednovanje nas stalno okružuje.“

Sanja Milković Šipek govori iz dvostruke pozicije, majke i psihologinje, te opisuje kako je vlastita kći kroz godine nastupa u glazbenoj školi postupno razvijala vještine samoregulacije. Od početnog uzbuđenja koje bi djecu natjeralo da počnu svirati i prije nego što su sjela, do kontrole disanja, svjesnog ulaska na pozornicu i uspostavljanja scenskog kontakta s publikom, napredak je bio vidljiv i važan. „To su vrijedna iskustva ako ih dijete dobiva kroz vrijeme i uz podršku“, ističe. No jednako je važno, dodaje, prepoznati granicu – kada dijete pokazuje da mu je nastup stalni izvor stresa i treme koje ne može prerasti, tada se roditelj mora zapitati čiji ciljevi se ostvaruju – djetetovi ili roditeljski.

Dodatno, u današnje vrijeme granica između pozornice i publike sve je tanja. Djeca su često izložena javnosti putem društvenih mreža, gdje roditelji dijele njihove nastupe, probe i svakodnevne trenutke. „Pitanje je u što će izrasti ta djeca i kakvu će sliku o sebi imati s obzirom na to da su konstantno izložena procjenama drugih, osobito tim nemilosrdnim komentarima na internetu“, upozorava Milković Šipek.

Ipak, nastupi mogu biti i prostor rasta. Scenski nastupi, prema riječima Sandre Matošina Borbaš, mogu pomoći djetetu da razvije samopouzdanje, oslobodi se treme, i kasnije lakše odgovara na ispitima ili drži prezentacije. „Ali se može i sve skupa okrenuti na krivo. Kad uđeš u tu priču, ne možeš znati što će biti i nema recepta“, kaže.

Svoj doprinos toj priči daje i profesorica klavira i korepetitorica Maša Novosel, koja svakodnevno radi s djecom različitih uzrasta, od onih najmlađih pa sve do maturanata koji se spremaju za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji. Iz vlastite pedagoške prakse izdvaja važnost sigurnog okruženja u kojem dijete može nastupati.

„Kao korepetitor nastojim stvoriti kreativan prostor u kojem se usredotočujemo na glazbu i prisutnost koja proizlazi iz međusobnog slušanja. Nastojim skretati pozornost na sve ono što želimo zajednički izraziti, a ne na ono što bi moglo poći po krivu. Uz to je posebno bitno i ozračje škole u kojoj se dijete obrazuje. Glazbeno učilište Elly Bašić, gdje radim kao nastavnica klavira i korepeticije, ove godine obilježava 60. godišnjicu postojanja i promoviranja funkcionalne pedagogije, koja posebno njeguje individualni pristup prema svakom djetetu i njegovu jedinstvenom kreativnom izričaju“, ističe Novosel.

Transparentnost, jasna pravila i dobra suradnja s roditeljima

Prema hrvatskom Obiteljskom zakonu, roditelji su dužni zabraniti djetetu mlađem od 16 godina noćne izlaske bez njihove pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje. Policija je ovlaštena privremeno zadržati maloljetnike zatečene bez nadzora nakon 23 sata, te o slučaju obavijestiti roditelje i, ako je potrebno, socijalnog radnika. Cilj tih mjera nije represija, već stvaranje sigurnijeg okruženja za djecu, osobito u kontekstu javnih događanja gdje postoji veći rizik od neprimjerenog ponašanja, zloupotrebe sredstava ovisnosti ili izloženosti nasilju. Organizatori, iako nisu formalno odgovorni za nadzor maloljetnih posjetitelja, ipak nose dio odgovornosti kad odlučuju otvoriti vrata svoje publike djeci i mladima. Transparentnost, jasna pravila i dobra suradnja s roditeljima ili skrbnicima mogu biti ključni koraci u osiguravanju sigurnog i zdravog koncertnog iskustva za sve generacije.

I za kraj, iako se društvo mijenja, jedna stvar ostaje ista – sigurnost djeteta ne počinje niti završava na ulazu u koncertni prostor. Ona počinje kod kuće – u razgovoru, pripremi i odgovornom odabiru.

 Više o zakonima i preporukama: MUP – Rizična i neprihvatljiva ponašanja maloljetnika

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.