PRESLUŠALI SMO PRVI
Vatra - 25 (Šalata)
Vatra je bend koji je odavno prestao tražiti sebe i koji danas više brani svoj obilježeni teritorij nego što ga širi. Njihov treći live album podsjetnik je da publika još uvijek želi prisutnost, želi susret, i želi da neke pjesme dobiju stvarni oblik tek na koncertnom nastupu
Vatra na Šalati prije godinu dana / Foto: Vedran Metelko
Vatra je jedan od onih bendova čiji se trag u domaćoj glazbi ne može tek tako zaobići. Dvadeset i pet godina prisutnosti, radijske dominacije i koncertnih pozornica stvorilo je priču o uspjehu – ali i o osporavanju. Jer s uspjehom, kao što to često biva, dolazi i teret izražene vidljivosti. Kritike koje se ponavljaju uglavnom ciljaju na prepoznatljivost koju jedni vide kao dosljednost, a drugi kao ponavljanje, no upravo je ta prepoznatljivost učinila Vatru podložnom etiketiranju. Jednom kad bend postigne komercijalni uspjeh, on izaziva zazor, posebno kod publike sklonije alternativi, a kad se počne prečesto pojavljivati, kad ga ne biraš, ali ga svejedno ne možeš izbjeći, javlja se otpor. I to nije samo stvar glazbe, nego i konteksta: Ivan Dečak postao je jedno od najprepoznatljivijih lica domaće pop-kulture, često viđen u emisijama i showovima, a što je češće bio prisutan, to je bio lakša meta.
Ovakva pozicija, između podrške i osporavanja, nije strana ni globalnim imenima. Coldplayu, primjerice, zamjeraju da se prodao već nakon drugog albuma, Imagine Dragons optužuju za generičnost pjesama, a Maroon 5 da je zbog megapopularnosti potpuno izgubio identitet. U svim tim slučajevima, kao i kod Vatre, prisutnost postaje dvosjekli mač – ona osigurava poziciju, ali otvara prostor za cinizam.
Ipak, Vatra ima publiku koja je voli, poznaje i razumije. Koncert na Šalati u ovo vrijeme prije godinu dana to je jasno pokazao – Vatra ima pjesme koje se pjevaju uglas, generacije koje ih prepoznaju i refrene koji traju, a podcijenjenost, kao neka etiketa koja je prati, više dolazi kao (ne)kulturni refleks, kao navika podsmjehivanja koja se s vremenom pretvorila u tiho pravilo, a ne kao činjenica.
Unatoč tome, publika ostaje. Dvorane se pune. Pjesme žive. Produkcija ostaje dosljedna i precizna, a koncerti, posebno uživo, pokazuju ono što često promakne u eteru: energiju, kontakt, i onu vrstu jednostavnosti koju nije lako izvesti, ali se lako podcijeni. U tom limbu između priznanja i podcjenjivanja, Vatra je odlučila ponuditi nešto što možda najbolje svjedoči o njezinoj stvarnoj snazi – live album. U vremenu kada se sve više glazbe konzumira u fragmentima, kroz algoritme i brzopotezne klipove, odluka da se zabilježi koncert nije samo tehnički potez, nego i svojevrsna gesta povjerenja prema već objavljenim pjesmama, prema sebi, ali i prema publici. I upravo u toj ne previše filtriranoj zvučnoj slici, Vatra možda najbolje pokazuje zašto već godinama opstaje, ne zato što iznenađuje, nego zato što isporučuje. Sigurno, uvježbano, s jasnoćom i komunikacijom koju ne može zamijeniti nijedna produkcijska izglancanost.
Ovaj koncertni album otvara “Saturn” – pjesma koja je stigla u vrijeme kad “Tango” još nije napustio radijski eter, dok mu je refren bio gotovo svakodnevna zvučna kulisa. I upravo zbog te blizine, “Saturn” je, iako skladna i emotivna, ostao pomalo u njegovoj sjeni. Sličan je to efekt kakav će kasnije doživjeti i “Ukleti Holandez”, koji se pojavio nakon monumentalne “Nama se nikud ne žuri”. Obje pjesme su tehnički jake, melodične i tematski zaokružene, ali u živom kontaktu s publikom postaje očito koliko naslijeđe prethodnog hita može oblikovati percepciju onoga što dolazi nakon.
“Igle”, s promjenom stiha u “zadrhtiš kao tlo u Zagrebu”, u live izvedbi dobiva novu dimenziju – ne samo glazbenu, već i društvenu. Sa snažnom i gotovo slikovito-emocionalnom dinamikom kontrasta ljepote i frustracije kao zavodljive sile, s ovim stihom koji reflektira stvarno iskustvo publike, više nije samo refren, već podsjetnik.
“Sva naša ljeta” i “Meni treba tako malo” čine poseban par – dvije pjesme koje ne idu za dramom (kao “Vidi kako se smiješ”), nego za prisutnošću. Prva slavi sadašnji trenutak, druga traži onaj intimni prostor u dvoje, bez smetnji. Dečakov vokal ovdje dobiva posebno mjesto, jer ne mora nositi publiku – samo je povezati.
Središte albuma postaje svojevrsna posveta Massimu, čija je prisutnost snažno osjetna kroz Dečakovu autorsku povezanost u njegovom posljednjem opusu. “Mali krug velikih ljudi” posebno ističe tu vezu. Već nakon nje “Sjaj u tami”, iako izvedena i snimljena s namjerom odavanja počasti, sada i kao singl kojim je najavljeno ovo koncertno izdanje, ne donosi značajnije promjene u odnosu na original.
Pomalo zanemareni “Ukleti Holandez” u live izvedbi bio je topla točka koncerta. Pjesma o povratku u sigurne prostore djetinjstva, o traženju oslonca, zvuči zrelije jednom kad je publika već prošla kroz nekoliko vrhunaca. Nema eksploziju, ali ima dubinu, i publika to prepoznaje čak i u ovako manje efektnim pjesmama.
“Tango” iz 2014. zadržao je svježinu i energiju i desetljeće kasnije – ne zato što je tada bio iznenađenje, nego zato što je od samog početka bio pogođen. Jednostavna pjesma pamtljivog refrena i efektne dinamike, postala je kolektivna mantra već s frazom “Samo mi stani na prste, odgrizi mi usne”. U moru pjesama, “Tango” je ostao otporan na zasićenje, i upravo u toj otpornosti leži njegova snaga.
“Javi se kad stigneš”, iako nije medijski eksplodirala kao “Tango”, za mnoge je jedna od najpotpunijih pjesama u novijoj fazi benda, na tragu “Vrati se” s prvog Vatrinog albuma. U live verziji posebno dolazi do izražaja njezina emotivna čistoća i jednostavna poruka. Reakcija publike na Šalati pokazala je da pjesme ne moraju biti najizvođenije da bi bile najvoljenije.
“Privatni Travolta” i “Mornarska majica” podsjetnici su na raniju, siroviju Vatru i fazu u kojoj je bend još tražio i gradio svoj zvuk. U live kontekstu te pjesme ne zvuče nostalgično, nego sigurno, kao dokaz da ono što je bilo energično tada, još uvijek živi, samo u drugačijem obliku.
“Slatke suze, gorka ljubav” bila je iznenađenje kada je predstavljena na Dori na kojoj je Baby Lasagna odnio pobjedu. Nije bila klasična pjesma kakvu bismo očekivali od Vatre jer je Dečak glazbeno iskoračio u neki prostor, ali tekstualno ostao donekle povezan sa svojim ranijim radovima – dovoljno provokativna da se istakne, ali i dovoljno pametno složena da prođe kroz radijski filter unatoč aluzijama.
Za kraj je pametno odabrana “Nama se nikud ne žuri”, kao još jedan hommage Massimu, koja lijepo lijepo zaokružuje ovu koncertnu cjelinu. Nije to kraj s eksplozijom – nego s pogledom prema unutra. Pjesma koja je već ušla u kolektivnu memoriju, ovdje zatvara krug.
Važno je istaknuti da ovo nije prvi live album Vatre. Prije njega je bend publici predstavio Akustik u Lisinskom iz 2017. te XX uživo iz 2019. Najnoviji live album, međutim, fokusira se ponajviše na pjesme s posljednjih studijskih izdanja, osobito s albuma Javi se kad stigneš iz 2022. i Nama se nikud ne žuri iz 2019., ali ne zaboravlja ni periode iz sredine prošlog desetljeća, poput Zmajeva na vjetru iz 2015. Ovaj odabir jasno pokazuje želju da se predstavi zaokružena slika novijeg rada, ali i povezanost s dosadašnjim glazbenim putovanjem, pružajući publici bogat i raznolik glazbeni doživljaj uživo. Naravno, i ovaj live materijal neće biti bez svojih slabijih točaka. U nekim se trenucima javlja osjećaj poznatog obrasca, pretjerane kontrole, manjak spontanosti, no to nije toliko slabost koliko odraz onoga što Vatra jest – bend koji je odavno prestao tražiti sebe, i koji danas više brani svoj obilježeni teritorij nego što ga širi. Ovaj je album podsjetnik da publika još uvijek želi prisutnost, želi susret, i da neke pjesme dobiju stvarni oblik tek kad se nađu između izvođača i mase. Vatra to zna. I u tom znanju, bez pretencioznosti i bez umjetnog zanošenja, nalazi razlog za još jednu fazu svoje priče.