Kako je Taylor Swift otkupila svoje snimke i što to zapravo znači?

Otkupom svojih mastera, Taylor Swift postala je, zapravo, vlasnica snimki, videospotova, koncertnih filmova, naslovnica albuma i fotografija te snimki svih neobjavljenih pjesama

Šest godina od trenutka koji joj je nepovratno utjecao na karijeru, megapopularna američka kantautorica Taylor Swift konačno je uspjela ostvariti svoj životni cilj: otkupiti snimke i vratiti vlasništvo nad pjesmama sa svojih prvih šest albuma.

Naime, katalog od šest albuma objavljenih pod etiketom Big Machine prodan je u lipnju 2019. kada je spomenutu etiketu kupila kuća Ithaca Holdings investitora Scootera Brauna. U industrijskim kuloarima kružila su nagađanja da je Braun albume Taylor Swift, Fearless, Speak Now, Red, 1989 i Reputation platio više od 300 milijuna dolara. Taylor Swift, tada već surađujući s diskografskom kućom Universal Music, nadala se prilici za otkup svojih starih izdanja, no Braun je za te snimke (mastere) imao drugačije planove.

Uslijedio je medijski rat između Swift i Brauna, kojeg je dodatno potpaljivala vojska utjecajnih Swiftiesa, najodanijih fanova američke kantautorice. Sve Taylorine pokušaje otkupa odbili bi nerazumni uvjeti Scotta Brauna, na što bi, pak, on i njegova obitelj postali mete online zlostavljanja Swiftiesa i onih koji su podržavali Taylor. Ona se, pak, odlučila za hrabar potez ponovnog snimanja i objavljivanja tih šest albuma od kojih je prvi, Fearless (Taylor’s Version), objavljen u travnju 2021.

Djetelina sa šest albuma

U međuvremenu, Braun njezin katalog prodaje privatnoj investicijskoj firmi Shamrock Holdings, a Taylor opet ne dobiva priliku za otkup. Nastavljajući sa snimanjem novih verzija spornih albuma, njezina turneja Eras je s 2,2 milijarde dolara prihoda jedna od najisplativijih u povijesti koncertne industrije, a većinu pjesama na listi čine upravo pjesme s prvih šest albuma.

Konačno, krajem svibnja 2025., Taylor uspijeva postići dogovor s novim vlasnicima albuma, Shamrock Holdings, te vraća vlasništvo nad svojim snimkama. U medijima se nagađa o devetoznamenkastoj cifri, a Taylor naglašava kako je iznos bio „iznimno pošten i razuman”. „Nazvati ovo ostvarenjem mog najvećeg sna zapravo bi značilo biti prilično rezerviran po tom pitanju. Sve što sam ikada željela bila je prilika da dovoljno naporno radim kako bih jednog dana mogla otkupiti svoju glazbu bez ikakvih obveza, bez partnerstva, s potpunom autonomijom. Zauvijek ću biti zahvalna svima u Shamrocku što su prvi ljudi koji su mi ovo ikada ponudili… Moja prva tetovaža mogla bi biti ogromna djetelina (shamrock) nasred čela”, izjavila je nakon zaključivanja transakcije.

Otkupom svojih mastera, Taylor Swift postala je, zapravo, vlasnica snimki, videospotova, koncertnih filmova, naslovnica albuma i fotografija te snimki svih neobjavljenih pjesama nastalih u tom razdoblju. „Sve uspomene, sva čarolija i sva glazba koju sam snimila konačno pripada meni”, napisala je. Konkretne učinke ovog poteza osjetila je već u prvom tjednu: njezin kompletan katalog zabilježio je ukupni rast streaminga od 55 posto, a Spotify je otkrio zapanjujući interes za streaming „zabranjenih” albuma. Naime, originalna verzija verzija albuma Speak Now eksplodirala je za 430 posto, debi Taylor Swift za 220 posto, dok je Reputation zabilježio rast od 160 posto, ušavši usput i među top pet albuma na Billboardu.

Ostvarivanje prava

Što to sve zapravo znači i što glazbenici svih generacija mogu naučiti iz Taylorine borbe za vlastite mastere (snimke)?

Nijedan mladi bend u garaži ne uzima instrumente u ruke razmišljajući odmah o vlasništvu nad snimkama, pravima proizvođača fonograma i sličnim pojmovima iz domene intelektualnog vlasništva. No kada se to pitanje jednog dana i potegne, najčešće bude (pre)kasno.

Jednostavno rečeno, vlasnik snimki je pravna ili fizička osoba koja je poduzela inicijativu, najčešće financijsku, za stvaranje snimki te je odgovorna za prvo fiksiranje zvukova izvedbe. Njima pripada pravo proizvođača fonograma, koje se po zakonu definira kao „davanje odobrenja ili zabrane za umnožavanje, distribuiranje i činjenje dostupnim javnosti svojih fonograma”. Još jednostavnije rečeno, vlasnik snimki ostvaruje naknadu za njihova komercijalna korištenja, od emitiranja na radiju i televiziji, preko streaminga i prodaje nosača zvuka, pa do korištenja u reklamama, filmovima i TV serijama.

Uzmemo li za primjer glazbenika koji je isključivi autor, izvođač i vlasnik svoje snimke, on će od njezinog emitiranja na radiju ili televiziji ostvariti honorar sa sve tri osnove – autorska prava putem kolektivne organizacije HDS ZAMP, izvođačka putem HUZIP-a te diskografska putem ZAPRAF-a. Kompletan neto iznos zadržat će i od streaminga svoje glazbe na servisima poput Spotifya, Apple Musica, Deezera i slično, a najveći payback očekuje ga odluči li ustupiti svoje djelo za neku seriju ili reklamnu kampanju.

Briga o umjetnosti

U trenutku kada je jedno od tih prava ustupio trećoj strani, snimke diskografu, a autorstvo svojim koautorima, aranžerima i nakladnicima, očekuje ga i manja zarada, a s njom i ograničavanje prava da slobodno raspolaže svojim djelom. Upravo je to razlog zbog kojeg je Taylor Swift i krenula u borbu za svoje snimke, kao što su to prije nje učinili mnogi kolege, od Queena do U2-a. „Ako vam je stalo do vaše umjetnosti, mora vam biti stalo i do biznisa umjetnosti”, opisuje Bono iz U2-a.

O vlasništvu nad snimkama, odnosno pravima proizvođača fonograma, premalo se priča i ta se prava olako prepuštaju trećim stranama, najčešće potpisom ugovora koji je (mladim i nestrpljivim) glazbenicima uglavnom nerazumljiv. Treba li to vlasništvo ustupiti besplatno, nakon što je bend sâm financirao snimanje albuma i spotova? Treba li ga se odreći zauvijek? Može li se u jednom trenutku ispregovarati povratak snimki?

„Diskografi nevoljko pričaju o pravima, općenito. Mislim da su mi učlanjenje u HGU i aktivistički rad kroz tu udrugu otvorili oči i educirali me”, ispričala je Mirela Priselac Remi, autorica i frontwoman Elementala, koji su „sami svoji diskografi”: „Naš prvi diskograf bio je malo neozbiljan, više su vozili na šarm nego na iskustvo, a drugi diskograf s kojim smo bili preko deset godina, bili su jedni od velikih igrača, iskusni i premazani mastima u svakom pogledu. Ali i preopterećeni količinom izvođača s kojima su imali ugovore, pa smo mi dosta toga sami inicirali. Bilo je to, u tom trenutku, iritantno, ali dugoročno, naučili smo sve o diskografiji pa smo kasnije naučeno primijenili na vlastitu etiketu.”

Administracija vlastitih snimki nije uvijek lagan zadatak, ali, „dobre strane medalje su zarada i zadovoljstvo”, naglašava Remi: „Sve što ploča ili singl zarade, ostaje „u kući” i onda se reinvestira u bend. Mi smo odvojili zaradu od nekoliko svirki da bismo napravili prve korake s etiketom. Kasnije, pogotovo ako imaš uspješne singlove, stvari same krenu.”

Kako bi mladi glazbenici naučili na tuđim greškama, Remi im je poklonila nekoliko besplatnih savjeta: „Prvi album potpišite za velikog diskografa, potpišite ugovor prema kojem prava imaju tek na određeno vrijeme, ne zauvijek nego na, primjerice, pet godina. Naučite sve od njih, postavljajte pitanja, budite dosadni i borite se za sebe i svoju muziku. Kad naučite dovoljno, ali i kad publika malo čuje za vas, budite hrabri i potpišite za manji label ili otvorite svoj. Ne dajte se prevariti, da ne budete kao vuk i sedam kozlića. I da, bez odvjetnika ne potpisujte nikakve ugovore!”