Gibonni u Puli: Ljubav sa sto života

Jednom davno napisao sam: “Kad bi glazba bila religija, on bi bio papa” – misleći pritom, naravno, na Gibonnija. Sada, nakon sinoćnjeg koncerta u pulskoj Areni – mogu samo potvrditi i podcrtati te riječi markerom.

Uz takvu bogatu povijesnu kulisu, taj spoj nečega drevnog i bezvremenskog s emocijama kakve samo glazba može izazvati stvara iskustvo koje nadilazi uobičajene, svakodnevne stvari. Teško je tamo – okružen s deset tisuća nasmijanih i raspjevanih lica, raširenih ruku, zaljubljenih parova i zagrljenih, raspjevanih društava – ne imati osjećaj da si dijelom nečega većeg od običnog koncerta. Nečega što nijedan tekst na portalu ili snimka na Instagramu ne mogu adekvatno opisati.

Vjerojatno najbolji živući domaći glazbenik u, bez sumnje, najboljem domaćem koncertnom prostoru? To je strahovito moćna kombinacija.

Zapravo je nevjerojatno, kad malo razmislite o Gibonniju, da je to čovjek koji je u stanju držati publiku na nogama gotovo tri sata i pritom svirati – samo i isključivo hitove.

Ne pretjerujem: svirali su točno trideset pjesama i siguran sam da su, osim eventualno pokojeg glazbeno entuzijastičnog turista koji je slušao koncert s ulice, svi znali svaku riječ svake pjesme.

Ako ste ikad upoznali glazbenika – znate da se svaki nada da će napisati makar jednu od onih pjesama koje će nadživjeti standardni rok trajanja u radijskom eteru i srcima slušatelja od nekoliko mjeseci. Rijetki uspiju napisati pjesmu koja će nadživjeti i njih same. Oni koji ih uspiju napisati trideset? To je posebna vrsta.

“Libar”, “Oprosti”, “Ovo mi je škola”, “Činim pravu stvar”, “Divji cvit”, “U ljubav vjere nemam”, “Dvije duše”, “Zlatne godine”, “Tajna vještina”, “Udica”, “Mirakul”, “Posoljeni zrak i razlivena tinta”, “Ne odustajem”, “Dobri judi”…treba li nastavljati?

Znate svaku od ovih pjesama od početka do kraja.

Možda ovu ionako impresivnu priču slikovito dočarava primjer jednog od od mojih najboljih prijatelja – on “ne voli baš Gibonnija” i pridružio nam se na koncertu nekako nevoljko, više zbog društva nego zbog glazbe. Na kraju je završio sjedeći na tuđim ramenima, s rukama u zraku, pjevajući s ostatkom Arene. Evo i dokaza.

Naravno, bend koji, uz standardnu Gibonnijevu postavu, čine i velikani poput Manua Katchéa i Vlatka Stefanovskog, uz gostujuće vokale Maye Azucene i Damira Urbana ne može zvučati nikako drugačije nego odlično. Trenutačno, uz Parni Valjak, predstavljaju najbolje živo glazbeno iskustvo na ovakvoj razini koje hrvatska glazba ima za ponuditi.

Osvjetljenje, zvuk, scenografija, mijenjanje lokacija s kojih se svira…od Gibonnija se uvijek očekuje najbolje – i to se dobije.

Ako moram izdvojiti jednu zamjerku, jedino što mogu reći je da nije odsvirana “Onako, od oka” – jedna od mojih najdražih pjesama. Imao sam, srećom, prilike razgovarati s Gibom nakon koncerta pa sam mu to i rekao, na što čovjek odgovara: “Nismo sedam stvari odsvirali koje sam i ja htio – a svih sedam pjesama su dobile Porine. Al’ nismo stigli!”

Nemati vremena za baš sve pjesme koje ljudi vole? Kakav divan problem za imati.

Sljedeći Gibonnijev koncert je u Splitu za manje od tjedan dana. Siguran sam da više nema karata ali učini si uslugu, pronađi način – i budi tamo.

Foto: Filip Kovačević