1. platforma mladih koreografa i kompozitora Milko Šparemblek

U završnici sezone ljubitelje baleta i suvremene umjetnosti obradovala je informacija o održavanju 1. platforme mladih koreografa i kompozitora nazvane po nedavno preminulom najpoznatijem hrvatskom koreografu i plesaču svjetskih razmjera, Milku Šparembleku.

Organizator je, uz Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika na čelu s predsjednikom Sveborom Sečakom koji je dao ideju za povezivanje novih koreografa sa studentima kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na svojevrsnom laboratoriju novih djela. Što je pravovremeno prijavljeno na natječaje za godišnje potpore Ministarstva kulture i medija RH te Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, ušlo je u proteklu godinu u raspored, plan i program studija na Muzičke akademije pa su se u organizaciju zdušno uključili pročelnik 1. odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe, Ante Knešaurek i profesor kompozicije Berislav Šipuš, zajedno s ravnateljem Baleta zagrebačkoga HNK-a, Talijanom Massimilianom Volpinijem.

Foto: Ines Novković/HNK

Mladi studenti i mladi profesionalci

Princip je sljedeći: odabranih šestero studenata kompozicije (od kojih je jedan već diplomirao!) povezano je sa šestoro mladih koreografa među članovima zagrebačkog Baleta HNK-a, a njihovi su kolege-dobrovoljci iz ansambla, profesionalni iskusni plesači, bili interpreti koreografija na predstavi uprizorenoj prošlog utorka, u posljednjim danima rada kazališta prije gostovanja baleta na Dubrovačkim ljetnim igrama (Giselle) i zasluženog ljetnog odmora.

Glazbu skladatelja mogli su birati koreografi – stil, format, vrstu izvedbe (snimljeno/uživo), a sve su „muzičke želje” riješene u studentskim okvirima raznih odsjeka i kolegija na Muzičkoj akademiji. Bila je to preslikana situacija iz života: danas su koreografi na vrhu hijerarhije u stvaranju baleta, oni biraju i prekrajaju glazbu, naručuju i prilagođavaju je svojim vizijama, dramaturgiji, ozračju i potrebama pokreta.

Foto: Ines Novković/HNK

Studenti Muzičke akademije, čak i oni koji studiraju primijenjenu kompoziciju, nemaju tijekom studija mogućnost takvog iskustva, što se ne može zamijeniti nikakvim simulacijama. Zato je ova Sečakova inicijativa naišla na svesrdnu oduševljenost i podršku.

Toga je utorka – premda nije bilo previše najava ni informacija u medijima ni na web stranici – kazalište bilo dupkom puno publike, mladih i zrelih ljubitelja baleta, profesionalaca i pedagoga. Svi su sa zanimanjem i uzbuđenjem iščekivali rezultate laboratorijskog rada na razini koreograf-kompozitor kakvog dosad u našim okvirima nije bilo, premda bilježimo povijest skladateljsko-koreografskih suradnji, što na Muzičkom biennalu Zagreb, što u sezonama kazališta.

Konačno – iskustvo!

„Uzbuđeni smo!” priznat će nam uz šarmantni smiješak u prolazu Vigo Kovačić, jedan od skladatelja baleta na početku večeri koja je povezala čak šest praizvedbi. „Doista je riječ o nevjerojatnoj dobrobiti za mlade skladatelje na iskustvenom planu”, komentirat će jedan od mentora, akademik Srećko Bradić,

„bolje da na vrijeme shvate koji su sve nužni ustupci koreografu u stvaranju baleta i da nazoče stvaranju produkcije s najboljim profesionalnim plesačima na sceni središnjeg nacionalnog kazališta.”

Dok su kao skladatelji više-manje angažirani svi trenutačni polaznici studija kompozicije u Zagrebu, u slučaju koreografa upućen je poziv svim trenutačnim članovima zagrebačkog Baleta da se jave ukoliko imaju koreografske ambicije te da za svoju predstavu zamole neke od kolega da im se besplatno, volonterski pridruže u realizaciji na podiju središnjeg kazališta. Evo malo statistike: od skladatelja, dvojica su iz klase akademika Bradića, dvojica Frana Đurovića, dok je jedan u klasi prof. Berislava Šipuša, a što se tiče koreografa, dvojica su Hrvati (nacionalnost sve rjeđa u svijetu profesionalnog klasičnog baleta), dvojica Talijani te po jedan Brazilac i Španjolac.

Izgleda da u svijetu drugih nacionalnosti upravo te potiču kreativni plesni izričaj. Za gledalište posve je nebitno je li riječ o praizvedbama prvijenaca ili izvedbama repertoarnih naslova: u ovom slučaju sve je djelovalo vrlo dorađeno i profesionalno. Posebice su glazbene partiture svih autora odisale svježinom, dopadljivošću i nevjerojatnom energijom. Koreografski okviri i upute nimalo nisu sputale kompozicijsku kreativnost, već upravo suprotno – kao da im je scensko-plesni kontekst djela dodatno dao mašti na volju i pustio ih s lanca, da su vjerojatno i sami sebe iznenadili poletnim ritmovima i emotivnim melodijama, od kakvih bi se možda u drugim situacijama suzdržavali.

Za gledalište posve je nebitno je li riječ o praizvedbama prvijenaca ili izvedbama repertoarnih naslova: u ovom slučaju sve je djelovalo vrlo dorađeno

Koreografi su pak iznenadili filozofskim temama vezanim za život današnjice, dajući zorno prikaz životnih situacija u kojima se svi pomalo prepoznaju. Večer je počela plesom Mom, Can You Come Pick Me Up? skladatelja Lovre Stipčevića (jedinog diplomanta među glazbenim autorima večeri, diplomirao u klasi prof. Vjekoslava Nježića) i koreografa Mattie Baccona. Stipčević nas je oduševio svestranošću izraza u rasponu od klavirskog preludiranja do distorziranih sintova u „techno” dijelu priče o strahu mladih pojedinaca u kolektivu koji stoga zazivaju bezuvjetnu majčinsku ljubav.

Sa zvučnika su odjekivali glasovi glumaca Denija Sankovića i Gale Nikolić, stavljajući nas u poziciju da se pitamo jesmo li u disko-klubu ili na predstavi, dok je sam koreograf (koji osim što radi kao baletan u Zagrebu, istodobno studira filozofiju na Torinskom sveučilištu) kreirao scenske elemente, kostime i svjetlo.

Sa zvučnika su odjekivali glasovi glumaca Denija Sankovića i Gale Nikolić, stavljajući nas u poziciju da se pitamo jesmo li u disko-klubu ili na predstavi,

U baletu Exordium povezali su se sin baletana i vlasnika baletne škole Mario Diligente, danas solist srednjih uloga u Zagrebu, te mladi Lovro Žagar, student prve godine kompozicije u klasi Srećka Bradića koji se u svjojoj glazbi oslanja na harmonijsku progresiju madrigala kontroverznog Carla Gesualda da Venose istražujući poetiku nepredvidljivosti i nesvjesnosti u apstraktnoj koreografskoj studiji u stilu skulpturalnih pokreta na način baleta Spartak, uz lijepu žutu rasvjetu na crnoj podlozi i romantični završetak u sjenama. Skladatelj je odgovorio na traženi minimalizam i stvorio pravu filmsko-kazališnu glazbu s mnogo klavira, zvona i harfe, kakvu bismo voljeli slušati u trenutcima opuštanja.

The Spiral povezuje samozatajnog Slavonca pjesničkog imena Tin Ujević i Brazilca Taiguaru Alvesa Goularta, kojega znamo po ulogama velikih strastvenih zavodnika u baletima Madame Bovary i Carmen. Za studenta primijenjene kompozicije u klasi Frana Đurovića neobična je odluka da za temu transformacije pojedinca u spirali ponavljanja odabere ritmičke puhačko-udaraljkaške figure u stilu sinfoniette. Teško je razaznati razliku između žive i nežive svirke, akustičkih ili simuliranih zvučnika jer zvučni sustav našeg središnjeg nacionalnog kazališta nije na najvišoj razini.

Snimka uživo i izvedba uživo

Zato je od velike pomoći kada su izvođači-studenti Muzičke akademije koji su pod mentorstvom Ivana Josipa Skendera sudjelovali u snimanju matrice navedeni poimence, kao što je to u slučaju baleta Zdenac koji zajednički stvaraju Ivan Makar (još jedan Bradićev student) i hrvatski baletni umjetnik Vid Vugrinac. Priča koja kreće od promatranja Meštrovićeva Zdenca života pred ulazom u kazalište završava u filozofiji na temu rođenja i smrti, pravilnosti i nepravilnosti, donosi najkreativnija koreografsko-scenska rješenja, izvanzemaljce i spremačicu s opranim vešom uz pratnju schaefferovskog kapanja vode te spoja glasova i instrumenata s elektroničkim zvukovljem.

Koreograf kao sin snimatelja s HTV-a morao je promatrati svoje plesače, ali i publiku kroz kadar kamere, ali i usmjeriti rasvjetna tijela na publiku kako bi obrnuo ulogu promatrača i promatranih. Nijanse sreće studija je o vrstama sreće jedine žene na ovoj prvoj platformi, Ozane Mirković Blokar, koja se u suradnji sa skladateljem pokazala kao pravi control-freak: od skladatelja Ivana Hlebića, studenta primijenjene kompozicije kod prof. Đurovića, tražila je da piše minimalistički, premda to nije njegov osobni estetski izričaj, ali i da se glazba kompletno izvodi uživo.

Nijanse sreće studija je o vrstama sreće jedine žene na ovoj prvoj platformi, Ozane Mirković Blokar

Zato su u orkestralnu „rupu” sjeli članovi okteta kojima je ravnao dirigent Borjan Oliver i stvorili su niz baletnih vježbi koje nas u datim trikoima i šminkom podsjećaju na Fleshdance, a čiji su se energični pokreti skladno zrcalili u efektnoj glazbi sjajne orkestracije. Bilo je to pravo osvježenje „život” momenta izvedbe u glazbi i plesu.

Foto: Ines Novković/HNK

I naposljetku – film. Da, kao da smo gledali film; tako je djelovalo nakon pet prilično apstraktnih priča koje unaprijed odustaju od naracije kad je uslijedio balet October 5th, zajednički rad Zagrepčanina Viga Kovačića, studenta četvrte godine kompozicije kod prof. Berislava Šipuš i Španjolca u redovima zagrebačkog Baleta Arnaua Velazqueza.

Skladatelj je na koreografski naputak napisao kompletno jazz glazbu koju je snimio Jazz orkestar Muzičke akademije pod vodstvom Saše Nestorovića, na što je koreograf naslonio osobnu priču njegove prabake o usamljenosti njujorške domaćice s kraja 50-ih godina prošlog stoljeća (prabaka je bila sluškinja u imućnoj španjolskoj obitelji na putu u Ameriku).

U detalje razrađeni kostimi, scenografija i projekcija grada u pozadini, kao da noću promatramo Veliku Jabuku s vrha nekog nebodera, uronili su nas u pravi filmski ambijent koji je prštao snagom i čistoćom pokreta u spoju neoklasike, jazza i rock’n’rolla, što je bila logična spektakularna završnica ove impresivne večeri. U pauzi između trećeg i četvrtog baleta vidjeli smo i Milka Šparembleka u ulomku iz dokumentarnog filma Jakova Sedlara s nekim njegovim porukama mladim koreografima.

Nije u redu da su se nakon svakog baletnog broja klanjali samo koreografi, a ne i skladatelji

Za kraj, poklonili su se svi zajedno, kompletni autorski timovi, premda nije u redu da su se nakon svakog baletnog broja klanjali samo koreografi, a ne i skladatelji. Druga platforma nastavlja se za dvije godine jer je riječ o bijenalnom projektu.