Kako nas glazba oblikuje: supkulture nekad i sad

Nekad si na prvi pogled mogao znati što ljudi slušaju i, posljedično, koje su njihove vrijednosti. Danas je situacija nešto drukčija. Oblikuje li glazba još uvijek identitet mladih ili su ta vremena prošla?

Odrastajući u Požegi tijekom nultih godina, u svakom trenutku znala sam tko pripada kojem „plemenu“ prema majicama koje su nosili, prišivcima na hlačama i mjestima na koje su izlazili subotom. Pankeri i metalci skupljali su se zajedno, u jednom ili dva kluba, dok su šminkeri – koji su se dijelili na one koji slušaju cajke i one koji se drže zabavne glazbe i popa – imali na raspolaganju sve druge kafiće i klubove u gradu. Iako malena, Požega je uvijek imala značajan broj mjesta za izlaske. Nije postojala neka mržnja između grupa, svi smo se družili i s „drugom stranom“, ali bilo je jasno da ćemo se razdvojiti nakon pregamea (ispijanja alkohola prije odlaska u klub) u parkiću kod katedrale. Već u generaciji moje sestre koja je pet godina mlađa bilo je jasno da takvih grupa više nema, odnosno broj ljudi koji inzistiraju da su pankeri ili metalci drastično se smanjio pa su se ti klinci uglavnom družili s nama starijima. Zapravo, svi su slušali sve i izlazili posvuda. Biti dijelom jedne od supkultura tijekom srednje škole za moje prijateljice i mene značilo je imati svoj identitet, mjesto i zajednicu kojoj pripadamo. Prepuni hormona i zbunjenosti, samo smo htjeli da nas netko prepozna i vidi, a u glazbi koju smo slušali – mahom lokalni i regionalni punk – nalazili smo objašnjenje svijeta i definicije naših vrijednosti. Naravno, ako si pripadao nekoj supkulturi nisi smio „javno“ ili pred članovima svoje ekipe priznati da slušaš neki drugi žanr, – to je bilo svetogrđe. Nama koji smo voljeli koketirati s popom, hip hopom ili drugim glazbenim žanrovima bilo je riskantno pokazati zanimanje za išta osim punka jer smo osjećali da slijedi osuda.

Supkulture kao „urbana plemena“, kako ih naziva sociolog Benjamin Perasović u svojoj istoimenoj, danas već kultnoj knjizi iz 2001. godine, naizgled su nestale ili postoje u jako smanjenom obliku u odnosu na 80-e, 90-e i 00-e godine. No, priča je možda malo kompliciranija nego što se čini na prvi pogled.

„U periodu osnovne i srednje škole glazba je bez ikakve sumnje mijenjala način na koji gledam svijet. Čak bih rekao da me je, uz filmove i knjige, definirala kao osobu. To je period kada upijamo sve oko nas pa su sve one praznine i svaki ‘slijepi kut’ u roditeljskom odgoju popunili filmovi, knjige i albumi. Prva skupina kojoj sam marginalno pripadao bili su pankeri, a kasnije u daleko većoj mjeri reperi, ali nisam se korijenski identificirao niti s jednom jer moje su playliste oduvijek bile shizofrene. I to se zadržalo do danas. Čopore sam izbjegavao, a kroz bavljenje hip-hop produkcijom otvorila su mi se vrata za bezbroj žanrova i podžanrova koje sam s vremenom zavolio. Kada sam bio klinac podjednako mi je interesantno bilo i ono što slušaju reperi i ono što slušaju metalci ili elektroničari pa su me sve te podjele nekako zaobišle“, rekao nam je Hrvoje Marjanović Sett, novinar, producent i član dvojca Krankšvester.

Hrvoje Marjanović – Sett (Krankšvester) / foto: Filip Kušter

Jakov Budić, član trap grupe BUNTAI poznatiji kao Yung Bude, u osnovnoj i srednjoj školi također je slušao različitu glazbu, ali se jednim dijelom poistovjećivao s određenim žanrovima pa tako smatra da je bio dijelom emo supkulture tijekom 2010-ih.

„Glazba koju sam slušao u formativnim godinama utjecala je na moj identitet postavši svojevrsni faktor različitosti od okoline, ali i most do pronalaska grupe istomišljenika, formirajući moj socijalni krug u tim godinama. Iako sam oduvijek slušao širok spektar glazbenih žanrova, simpatija prema rocku, punku i metalu je tad najviše utjecala na upoznavanje ljudi.

Krajem osnovne i početkom srednje škole popularizirao se novi val pretežito američkih post hardcore i metalcore bendova koji su bili usko vezani za emo supkulturu koje sam tada bio dio”, rekao nam je Budić.

Yung Bude/foto: Matej Grgić

Pojam supkultura mijenja se

S druge strane, Gabriela Zrilić Selestia, 23-godišnja glazbenica, imala je sasvim drugačije iskustvo.

„Mislim da nisam bila dio nijedne supkulture. U mojoj osnovnoj i srednjoj školi to nije bilo toliko izraženo. Svi su slušali sve. Možda sam ponekad više naginjala trapu i hip-hopu i u jednom trenu sam sigurno bila ‘u gasu’, ali ništa od toga nije bilo pretjerano izraženo.

Selestia/foto: Matej Grgić

U osnovnoj školi sam najviše slušala stranu glazbu. MTV je često bio upaljen, voljela sam Rihannu, Nicki Minaj, Lady Gagu, Beyonce, Britney, a prije toga sam gledala Hannah Montanu. Mislim da sam se zbog njihove glazbe i cijelog imidža zaljubila u nastupe i shvatila koliko se kreativnih stvari može napraviti u jednom performansu. Sve ove umjetnice su iznimno glazbeno talentirane, ali se ističu i po svojim unikatnim nastupima. Zbog njih sam i poželjela postati pjevačica. Početkom srednje škole počela sam opsesivno slušati The Weeknda i mislim da me on dosta oblikovao kao umjetnicu. Sviđali su mi se njegovi tekstovi i melodije i mogla sam se povezati s tužnijim i mračnijim pjesmama. Osim njega, u srednjoj sam počela slušati dosta balkanske glazbe. Počela sam izlaziti, a vani se samo to puštalo i s vremenom mi se jako svidjela naša klupska glazba. Prolazila sam kroz razne faze i mislim da su me one oblikovale u tip umjetnice koji jesam danas“, kaže nam Selestia.

Marko Bošnjak/foto: Matej Grgić

Slično iskustvo ima i glazbenik Marko Bošnjak, koji kaže kako mu je glazba uvijek bila važna i da mu je u formativnim godinama – u osnovnoj i srednjoj školi – „pomogla da prepozna sebe i da se osjeća kao da pripada“. Ipak, nije bio pripadnik nijedne supkulture.

„Uvijek sam bio dio neke alternativne skupine. Tražio sam mjesta gdje se može čuti nešto što ima dubinu – elektronika, jazz, rap. Mislim da sam uvijek vjerovao da svaki čovjek nosi nešto svoje i to mi je bilo važnije od pripadnosti nekoj kategoriji, ljude kategoriziram na kvalitetne i one nekvalitetne“, kaže Marko.

Nisu, naravno, sve supkulture vezane iz glazbu, no one koje jesu, ističe Perasović u ključnom djelu, Urbana plemena: sociologija supkultura u Hrvatskoj, imaju uvijek iste elemente. To je otkrivanje nove glazbe, novog žanra ili zvuka, koji zainteresira grupu i oni počinju istraživati dalje. Okupljaju se kako bi zajedno slušali glazbu, razgovarali i oblikovali svoj stil. Zatim počinje okupljanje prvih bendova koji imitiraju određeni žanr ili zvuk, oni postaju sve bolji, zbog čega se stvara publika i potreba za infrastrukturom – klub, studio za snimanje, i sl. Posljednji je stadij komercijalizacija, odnosno ulazak u mainstream. Kako određeni zvuk postaje sve popularniji i sve je više onih koji se s njim poistovjećuju, to je supkultura sve više dio dominantne kulture. Ovo se, primjerice, dogodilo s rock’n’rollom, koji je počeo kao supkultura u 60-ima i nastavio se kroz 70-e kao mainstream, da bi krajem tog desetljeća kao odgovor na konformizam rockera nastao punk, koji je odbacivao sve ustaljene društvene i glazbene norme. U usporedbi s pankerima, rockeri su bili mlaki konformisti, prodane duše i slušali su ih samo starci.

Moralna panika kao dio narativa

U sociološkoj teoriji o supkulturama neizbježna je tema moralna panika, koju u dominantnoj kulturi izazivaju supkulture. Pojava se odnosi na stvaranje određene slike pojedine supkulture u medijima, povezujući njezine pripadnike s različitim devijantnim ponašanjima, poput konzumacije alkohola, droga, optužujući ih za nemoralno ponašanje, što bi uključivalo nasilje, seksualnu devijantnost i druga ponašanja koja su protivna društvenim pravilima.

Poznati primjer, kojeg u svojoj knjizi spominje Benjamin Perasović, je Crna ruža, navodni kult optužen za nekoliko samoubojstava mladih u Zagrebu. Govorilo se da se darkeri ili gotičari okupljaju u sotonističkom kultu Crna ruža, koja ih potiče na ritualna samoubojstva. Panika je bila tolika da neki roditelji nisu htjeli slati svoju djecu u školu iz straha da ih ne regrutira Crna ruža, zbog čega je i tadašnja milicija održala posebnu konferenciju za medije, umirujući javnost. Dino Vukušić u svojoj knjizi Grad, ulica, park i klupica, nastaloj na temelju doktorske disertacije o supkulturi mladih u Hrvatskoj, spominje i slučaj okupljanja mladih kod HNK u Zagrebu tijekom lockdowna u vrijeme pandemije koronavirusa. Prizori smeća „dan nakon“, navode na pomisao kako se mladi „opijaju i drogiraju“ ispred „najvažnije kulturne institucije u zemlji“ i neizostavne mutne fotografije dečki koji uriniraju oko zgrade kazališta tako su zgrozili svekoliko pučanstvo.

„U nekim medijskim interpretacijama mogla se uočiti zabrinutost, općenito zbog mnogo mladih, jer njihova neodgojenost te pretjerano konzumiranje narkotika i alkohola poprimaju element disproporcije. Zanimljivo je da se mladi već niz godina okupljaju oko HNK-a, ali riječ je o manjem broju, često pripadnika određenih supkulturnih stilova. U trenutku kada su, ponajprije zbog eksternih faktora (epidemija), brojke postale veće, odjednom je to postao prostor na kojem se ne tolerira okupljanje mladih. Kako je panika brzo rasla tako je brzo i nestala, a mladi su pronašli druge lokacije za druženje u gradu“, piše Vukušić.

U kontekstu glazbene moralne panike, treba spomenuti svojevrsnu trap paniku koju su jedno vrijeme potencirali novinari generacije X, od novinarke Jutarnjeg lista koja je napisala tekst naslovljen: Upomoć, moje dijete sluša trap!, u kojem je zaključila da je to „glazba za kraj svijeta“ jer klinci nemaju budućnost, za razliku od njezine generacije koja je vjerovala u bolje sutra. I u tome nije u krivu. Aleksandar Stanković u Nedjeljom u 2 pozvao je Hiljsona Mandelu da bi ga pitao: „Zašto mrzi žene?“ i je li ljubomoran jer ga je na prvom mjestu zamijenio Marko Perković Thompson, a kad mu je Hiljson artikulirano odgovorio, predbacivši mu oblikovanje negativnog narativa, Stanković mu je rekao da je „sve to u njegovoj glavi“.

Moralna panika koja se stvara oko toga da je trap „previše okrenut materijalizmu“ u društvu u kojem se sustavno, već desetljećima, radi na tome da se cijeni jedino materijalno bogatstvo, gotovo je dirljiva i svakako tragikomična.

„Sve je postalo fluidnije. Stilovi i identiteti se miješaju. Ljudi se više ne dijele po izgledu ili žanru – važno je što nosiš iznutra, a ne izvana. Danas osjećam da pripadam nekoj sceni, ali ne isključujem ništa drugo. Više volim misliti da pripadam skupini otvorenijeg uma koja može prihvatiti individualnost“, kaže Marko Bošnjak, čija je pjesma “Poison Cake”, s kojom nas je predstavljao na Eurosongu ove godine, također izazvala svojevrsnu moralnu paniku u konzervatinijem dijelu društva. Pojedini mediji spominjali su kako se radi o „sotonističkim stihovima“ i „poticanju na ubojstvo“, ne shvaćajući metaforičku i prije svega zaigranu prirodu pop pjesme. Pri tome je ulogu odigrala i Bošnjakova seksualna orijentacija, nakon čega je postao prvi pop izvođač koji se outao kao gej. Pitanje moralne panike nema zapravo nikakve veze s određenim žanrom ili supkulturom; dovoljno je da, prema mišljenju većine, niste dio dominantne kulture i već predstavljate potencijalnu opasnost odnosima moći.

Manje ili više?

Pitanje trapa, koji je u posljednjih deset godina od supkulture postao gotovo dominantni žanr čiji se ključni predstavnici redovno nalaze na vrhu svih top lista, od Billboarda do radijskih, među zanimljivijima je s obzirom na to da se radi o svojevrsnoj podvrsti rap i hip-hop supkulture, koja se u jednom trenutku fragmentirala, što je, prema Perasoviću, prirodan tijek svake grupe.

„Glazbeni zajednički nazivnici, poput punk, metal, dark/gothic, rap, trance, dub i mnogi drugi, prolaze kroz dva paralelna procesa: s jedne strane je fragmentacija, a s druge strane je crossover. Fragmentacija znači da je za dio aktera prijašnji zajednički nazivnik postao preširok, primjerice kada su se od klasičnog heavy metala odvojili speed, death, trash, ili kada je iz punka nastao s jedne strane Oi! punk, a s druge strane crust ili kada je iz zajedničkog nazivnika trance glazbe nastao s jedne strane progy, a s druge full on i mnogi slični primjeri. S druge strane je proces crossovera koji spaja prethodno nespojive pravce, pa su tako nastali spojevi hard core punka i metala, metala i rapa, nastao je break-trance krajem devedesetih i tako dalje, popis je jako dugačak. Većina supkulturnih stilova preživjela je do danas, u svoj svojoj različitosti, dinamici, plimi i oseci, (ne)ovisnosti o medijima, tržištu, lokalnom kontekstu“, rekao je Perasović svojedobno za Tportal.

Iako možda imamo dojam da danas postoji značajno manji broj pojedinaca koji žive unutar supkultura, pa posljedično i da mladi sve manje oblikuju svoj identitet u kontekstu glazbe, to ne mora nužno biti istina.

Uostalom, pozicija je supkulture po definiciji manjinska. Bilo bi neozbiljno reći da supkulture više uopće ne postoje, samo zato što nisu jednake kao prije 20, 30 ili 40 godina. S tim se u nekoj mjeri slaže i Jakov Budić.

„Mislim da ima više različitih supkultura, ali su manje isključive nego ranije. Ako si nekada kao član supkulture slušao neki drugi glazbeni žanr, osjetio si više osude nego danas. Danas su se granice supkultura jako razrijedile, vjerujem da je na to najviše utjecao internet. Ako govorimo o supkulturi koja određuje moj identitet, ne osjećam se kao dio ijedne, no ako gledamo podršku i zainteresiranost prema određenim pokretima u umjetnosti, onda bih rekao da jesam dio supkulture”, kaže Budić.

Gabriela Zrilić Selestia tako misli da danas postoji više supkultura nego prije, ali su one manje povezane s glazbom, a više s određenim načinom ili stilom života, estetikom.

„Jedni te isti trendovi vrte se u krug, ali dobivaju novo, bolje brendirano ime. U vremenu kad je pažnja postala nova valuta, svatko se želi istaknuti i onda se pod krinkom autentičnosti pokušavaju uklopiti u jedan od brojnih kalupa koji im internet nudi. Svaka estetika ima svoje podkategorije i mnogo mladih koji još nemaju razvijen identitet počinju se identificirati s jednom od njih. To je dobra stvar ako na taj način otkrivaju više o sebi, svijetu i drugim ljudima, ali je bitno naglasiti da smo svi multidimenzionalni i da nema potrebe živjeti u kalupu jedne estetike, da je u redu mijenjati se“, smatra Selestia, dodajući kako ima dojam da je „drugima lakše reći kojoj skupini pripada nego njoj samoj“.

Estetika je uvijek bila ključan dio svake supkulture temeljene na glazbi; osim što si slušao određeni žanr, trebalo je uložiti truda i energije da tako i izgledaš. Upravo zato na prvi smo pogled mogli prepoznati punkere, metalce, rejvere… Danas irokeza i Sex Pistols majica ne znače nužno da si punker, samo da si trenutno u punk core fazi.

Hrvoje Marjanović jedan od razloga sve manjeg broja supkultura ili pripadnika supkultura vidi u načinu konzumiranja glazbe.

„Moja je teorija da je s nestankom vlasništva fizičkog medija nestala i ta snažna povezanost sa žanrovima. Dakle, prije je bilo jako teško ‘slušati sve’ jer bi trebao imati love da podržiš svoju glazbenu širinu. Slušao si ono što ti je bilo dostupno i to je bilo tvoje ‘pleme’. Na moju sreću, imao sam gro prijatelja i poznanika različitih ukusa s čijom sam se fonotekom okoristio, ali da nisam, bio bih prisiljen slušati ono za što imam love. A to je, s obzirom na moje tadašnje financijske mogućnosti, najviše jedan žanr. I to površno.

Pretpostavljam da je ova gotovo apsolutna supkulturna fleksibilnost današnjih generacija velikim dijelom reakcija na način na koji konzumiraju glazbu. I to je super stvar jer su streaming servisi u teoriji vrhunski koncept. U praksi su često deponij glazbe na kojem slušamo ono što znamo i ponekad ono što nam je algoritam predložio, a ako nemaš neopisivo jaku glazbenu znatiželju koja je urođena ili usađena, ostat ćeš osuđen na ono što je trenutačno popularno, a to doslovno nikada nije bilo najbolje ni najzanimljivije što glazba može ponuditi.

Isto tako, pristup informacijama dodatno je proširio ponudu toga s čim se klinci identificiraju pa im vjerojatno i podjele na metalce, repere, pankere i cajkaroše djeluju bazično i glupo. I nisu u krivu. Oduvijek je bilo jako srednjoškolski i plitko“, zaključuje.

Pitanje društvene klase

Klasa je oduvijek bila važan element supkultura, posebno između 60-ih i 90-ih godina. U dobrom dijelu teorije o supkulturama govori se kako su najčešće pripadnici supkultura bili upravo mladi ljudi nižeg klasnog statusa nezadovoljni svojim položajem i općim stanjem društva, što ih potiče na bunt protiv dominantne kulture.

Prema 90-ima to se postupno mijenjalo jer su supkulture bile sve više povezane s glazbenim žanrovima i životnim stilom, a vrijednosno se naslanjale na sve mekše i prihvatljivije stavove, odnosno one koji nužno ne ugrožavaju dominantnu kulturu i odnose moći, nego idu uz njih. Rave kultura navodno je bila potpuno apolitična i nije se bazirala na klasi. No što znači biti apolitičan u burnim vremenima poput 90-ih? Ili danas? Znači ponuditi eskapizam i ‘zašto ne bismo svi bili prijatelji’ mindset koji ne kritizira niti ide protiv dominantne kulture u bilo kojem smislu. Slično tome, i trap je danas prilično apolitičan, odnosno u pjesmama se rijetko kad spominju društveno-politički problemi, što je u potpunom kontrastu s rap scenom kasnih 90-ih i ranih 00-ih, kad je to bila središnja tema. Trap je u početku – a i sad je, uz tek nekoliko iznimaka – vrlo zagrebački žanr, urban, stvoren u metropoli. Slušaju ga svi, naravno, jer svi žele doći u taj Zagreb, no i to je samo po sebi pitanje klase i privilegija koje imaju mladi koji odrastaju i žive u Zagrebu cijeli život.

U knjizi Dine Vukušića, kao i u njegovoj doktorskoj disertaciji, jedan od tri subjekta istraživanja bio je ansambl Jeboton. Jedno od ključnih pitanja u intervjuima s članovima je i pitanje klase, pri čemu Vukušić navodi kako su „gotovo svi ispitanici odgovorili kako su pripadnici srednje klase“, ali i kako smatraju da „klasa nije bila izrazito određujuća za njihov identitet“. Jeboton je ansambl koji okuplja nekoliko bendova i glazbenika koji dijele slične vrijednosti, no kad govorimo o klasi, uglavnom se radi o visokoobrazovanim pojedincima koji imaju određeno glazbeno obrazovanje, za što je uvjet upravo klasa. Tu je i pristup lokacijama i profesionalnoj opremi, koja je također određena klasom.

„(…) Neki ljudi iz tih bendova išli su skupa u srednju i kada su počeli svirati Hrvoje Klemenčić Klema imao je svoj studio koji su oni iz milja zvali jeboTon, to im je bio place holder za početke jeboTona i kasnije su samo ostavili to ime“, ispričao je Antun Aleksa za glazba.hr prošle godine.

Pri tome, naravno, to ne znači da Jeboton nije nastao i uspio zahvaljujući trudu i DIY pristupu mladih glazbenika, no činjenica da su imali pristup instrumentima, glazbenom obrazovanju i profesionalnoj opremi te lokacijama nije se stvorila ni iz čega. Tu je, jasno, i činjenica da govorimo o Zagrebu, jer bi priča o ovakvom tipu ansambla bila sasvim drugačija da se radi o, recimo, Požegi.

A gdje je tu glazba?

Priča o mladima i supkulturama, pokazalo se, nikad nije bila jednostavna ni jednodimenzionalna, bilo da pričamo o sociološkom ili samo glazbenom aspektu. Pitanje njihovog nestanka zvuči pomalo nestvarno; pobuna protiv roditelja, a samim time i cijele njihove generacije i vrijednosti koje njeguju te društva koje su izgradili, sasvim je prirodna i teško ju je zatomiti. Puno opasnije od mladih koji se okupljaju i pronalaze u pojedinim supkulturama, kakve god i koliko god ih danas bilo, zvuči ideja da se mladi uopće ne bune nego slušaju ono što su slušali njihovi roditelji, tako se oblače, pričaju i vjeruju u isti svijet koji su im ovi ostavili, ne buneći se protiv dosade i ustaljenih načina pjevanja, sviranja i slušanja glazbe, življenja općenito.

A kako na njihove identitete danas utječe glazba? Iako još uvijek postoje one „stare“ supkulture čija je baza glazba, one su manje brojne, a fokus je više na stilu života i estetici nego na glazbenim žanrovima. Dopušteno je sve – trap, folk i pop sada se nalaze na istim playlistama i nitko više tome ne pridaje neku važnost. Rijetko tko danas sluša cijele albume, klinci na TikToku čuju 30 sekundi pjesme i možda je nikad ne poslušaju do kraja, ali znaju da im je dobra.

Ipak, to ne znači da glazba ne određuje identitete onih koji su u formativnim godinama. Je li taj utjecaj pozitivan ili negativan neumjesno je pitanje, baš kao i zgražanje nad time što i kako mladi danas slušaju. Romantiziranje svoje prošlosti karakteristično je za svaku generaciju pa se tako uvjeravamo kako je bilo super trčati do glazbene linije u pokušaju da snimimo pjesmu na praznu kasetu bez ubacivanja radijskog voditelja. Mislim da se možemo složiti da je slaganje playliste na Spotifyju puno elegantniji način. Naravno da nas je sve to formiralo, i glazba i način na koji smo je slušali, ali teško da se taj osjećaj povezivanja s određenom pjesmom ili izvođačem toliko suštinski promijenio u tek jednoj ili dvije generacije. Kako god slušali tu glazbu i koja god bila, ona će utjecati na pogled mladih na svijet i shvaćanje svoje uloge u njemu. U kontekstu sve brojnijih žanrova i dostupnosti glazbe na globalnoj razini – a nikad nismo imali više glazbe na raspolaganju nego danas – moguće je da je danas puno teže pronaći se u samo jednom žanru pa zvuči logično biti otvoren prema svemu što se nudi.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.