01
pro
Intervju

Krankšvester: „Ne snimamo pjesme zbog provokacije, u Hrvatskoj nije teško izazvati reakciju“

Krankšvester

Krankšvester /Bruno Krcar (Fotosekcija KSET-a)

share

Stigao je dugoočekivani Krankšvesterov „V“. Popričali smo sa Settom o kreativnom procesu, političkoj korektnosti i konceptu guilty pleasurea.

Četiri su godine prošle od posljednjeg albuma osječkog rap dua, a sad je Krankšvesterov „V“ konačno ugledao svjetlo dana. Među 19 pjesama je i šest singlova koji su već postali pravi hitovi – ne samo na YouTubeu i streaming servisima, nego i nastupima tijekom ove i prošle godine, na kojima izazivaju pravi kaos – „DiP“, „Nova zaraza“, „Ćerka“, „Bejrut“ feat. Massimo Savage, „Slava“ i nedavno objavljeni „Bol košta“. Iako je 2020. bila siromašna nastupima, ove su godine malo poboljšali statistiku, i to prvenstveno zahvaljujući festivalima, poput Drito iz MSU i novosadskog Exita. Publika je sve mlađa, pogo nije neobična pojava, a kad krene „Gaber“, nema ravnodušnih. Sudeći prema reakcijama, ni novi singlovi ne zaostaju za ovim ultimativnim hitom pa se čeka samo datum svečane promocije „Petice“.

Krankšvester su Sett (Hrvoje Marjanović) i 3ki Stil (Davor Miletić), koji su prvijenac objavili 2010. godine i vrlo brzo postali senzacija undergrounda; status koji drže i danas, samo malo pojačan. U međuvremenu ih nisu počeli puštati na radiju, ali su zato ispunili Dom sportova, a rasprodana Tvornica kulture za njih je već standard. Dok fanovi čekaju da se ponovi legendarni koncert 2018. baš iz tog zagrebačkog kluba, o novom albumu, kreativnom procesu i popu kao žanru popričali smo sa Settom.

“Mislim da Krankšvester nikad nije ni bio osmišljen kao otpor političkoj korektnosti jer to je na našim prostorima tek u povojima”

Iza vas je više od desetljeća otpora prema političkoj korektnosti. Mislite li da je danas teže isprovocirati reakciju publike?
Ne sjećam se je li to ikad bio plan, ali mislim da Krankšvester nikad nije ni bio osmišljen kao otpor političkoj korektnosti jer to je na našim prostorima tek u povojima i u kontekstu onoga što se trenutno događa vani, drago mi je da je tako. Samo se nadam da se ta preosjetljivost na svaku izgovorenu riječ ne pojavi kod nas u nekom sj***nom balkanskom obliku koji će biti još retardiraniji od onog stranog. A što se provokacije tiče, nismo to prakticirali toliko često. U Hrvatskoj nije posebno teško izazvati reakciju pa to unazad četiri albuma ni ne radimo zbog provokacije. Samo snimamo pjesme u našem stilu. „Slava“, koju su mnogi doživjeli kao otvorenu provokaciju, prvom redu bila je naša zaj***ncija s tom temom, a za to što se dio ekipe uvrijedio me ne može više boljeti k***c. Da stvarno poželimo provocirati i na tome stvarati neku tobože edgy priču, mislim da postoje učinkovitiji načini da to napravimo. Naše nazovimo ljubavne pjesme već su neko vrijeme toliko uobičajene da ni ne vjerujem da ih u ovoj fazi bilo tko doživljava kao nešto posebno provokativno. Sve je to prilično prozaičan način da obradiš neke teme s kojima se ljudi poistovjećuju.

U intervjuu prije nekoliko godina rekli ste da nećete više raditi albume. Što se promijenilo, kako to da ste odlučili objaviti Krankšvester V?
Pojavila se pandemija koja nam je takoreći oslobodila raspored i otvorila mogućnost da snimamo više nego smo planirali. To je bilo presudno, a i neposredno nakon četvrtog albuma jednostavno nismo razmišljali o sljedećem albumu nego singlovima s kojima ćemo popunjavati plejlistu na koncertima. To nam se činilo kao opušten i više fokusiran način da održimo interes za onim što radimo. Međutim, album je forma od koje ne možemo pobjeći jer daje nam dovoljno prostora da stvorimo neki okvirni koncept i oko toga napravimo što bolji materijal.

Je li lockdown za vas na ikoji način bio produktivan? Je li album nastao u tom razdoblju ili kasnije?
Na početku mi je bio katastrofa. Snimanje pjesama koje nećemo izvoditi pred ljudima ili koje ekipa neće čak ni poslušati jer im nije do glazbe činilo mi se besmislenim. Jednostavno nisam bio motiviran, a i ono što sam napravio djelovalo mi je kao promašeno traženje novog zvuka. Na svu sreću, 3ki je bio taj motivacijski govornik koji je gurao da se nešto napravi. Trebalo mi je više od pola godine da se malo aklimatiziram na novonastalu situaciju i onda se sve počelo polagano kotrljati, pa smo krajem prošle godine počeli ozbiljnije raditi na novom materijalu i u toj hrpi instrumentala i skica pronalaziti pjesme i snimati nove.

Novi singlovi jako su dobro prihvaćeni od publike, skoro svaki je završio u Trendingu pa mi se čini da teza da ne možete napraviti novi „Gaber“ netočna. Slažete li se s time ili vam je „Gaber“ još uvijek na prvom mjestu?
Nama nikad nije ni bila želja napraviti novi „Gaber“ jer je to pjesma koja je uspjela i svjesni smo da to nije nešto što trebamo, možemo ili želimo ponavljati. Oni koji su nas otkrili tek na „Gaberu“ očekivali su pjesme u tom stilu i svaku naknadno objavljenu pjesmu doživljavali kao pokušaj da to napravimo, ali taj “tuc-tuc” zvuk devedesetih je od početka bio nešto s čime smo se igrali. To je ono što radimo. „Gaber“ je u tom trenutku bio samo jedna od pjesama u kojoj smo se zaj***vali s rave/jungle zvukom koji je bio tipičan za tu eru. Na kraju krajeva, sampleove gabbera smo imali još na prvom albumu, a ovo je više bila posveta ranijem zvuku Prodigyja. Naravno, uspjeh pjesme te malo zanese i počneš neusporedivo više pažnje posvećivati brojkama, gledanosti i sličnim sranjima, ali na svu sreću, tu smo opsesiju izliječili prije nego smo počeli raditi na novom albumu pa smo na kraju napravili još jedan album koji je isključivo ono što nam se sviđa.

“Ako im se pjesma ne svidi, sve pet, ali ne zanimaju me razlozi zašto im se nije svidjela”

Korona kriza na neki je način razotkrila brojne probleme u društvu. Što je, po vašem mišljenju, otkrila o hrvatskoj glazbenoj sceni?
Korona je bila dobar podsjetnik na činjenicu da je bavljenje glazbom jako nesiguran posao i da sve u sekundi može stati i nestati. Doduše, nije da to nismo znali i prije, ali početak 2020. nas je malo uljuljkao u taj lažni osjećaj sigurnosti jer smo imali masu dogovorenih nastupa, pa na sekundu zabriješ da su stvari stabilnije nego zapravo jesu. No, kao što je to slučaj s bilo čim drugim, tu je stvarnost da ti se is**e u život. Neću se žaliti jer sve je prošlo relativno dobro, s obzirom na okolnosti imali smo hrpu nastupa, a i malo sam oprezniji nego prije.

Optuživali su vas za prodaju duše Sotoni zbog „Slave“, za antifeminizam u „Liz Taylor“ i poticanje na stalkanje u „DiP“… Je li Krankšvester najneshvaćeniji bend na sceni?
Budući da albume i singlove ne izdajemo s uputama za korištenje, svatko će svaki tekst doživjeti na svoj način. Neki će ga shvatiti, neki ne. To je super stvar kod glazbe.
Ja sam godinama riječi nekih pjesama pjevao pogrešno i to me nije spriječilo da uživam, iako očito nisam imao pojma o čemu govore. Tako da, neki će uživati jer im je jasno, neki bez da shvate što smo htjeli reći, a drugi će sr**i po tome iako također nemaju pojma. No, uvjeren sam da velika većina razumije o čemu se radi jer stvarno nije komplicirano. Ako im se pjesma ne svidi, sve pet, ali ne zanimaju me razlozi zašto im se nije svidjela. Nije pitanje ega nego jednostavne činjenice da se ne zamaram stvarima koje je nemoguće promijeniti, a čak i ako bih mogao, to ne bih radio zato što se pjesma nije svidjela drugima nego zato što se nije svidjela meni.

Možete li nam reći nešto više o kreativnom procesu; što vas najčešće potakne na pisanje? Pišete li za sebe ili za publiku?
Na svakom albumu završile su pjesme koje se sviđaju nama, a ne ono što smo mislili da će proći jer taj je “prolazak” kod nas dosta specifičan koncept budući da nakon više od deset godina na sceni nas još uvijek nema na klasičnim platformama kao što su radio i TV. Internet je naše mjesto i uvjeren sam da će tako i ostati. S druge strane, uvijek se nadamo da će se ono što se sviđa nama, svidjeti i drugima. Oko izbora tema nema nekih pravila, filozofija niti recepata. Ponekad se prvo osmisli tema, a ponekad tema nastane iz neke fraze koja zvuči dobro kao refren.

Često kažete da je Krankšvester u suštini pop bend. Mislite li da postoji određen zazor od tog žanra i zašto?
Što se mene tiče, ne postoji. U jednoj fazi života skužio sam da je sve što volim uglavnom “popasto” ili nešto što ja doživljavam kao zarazno. Jedino je pitanje je li to što mi smatramo zaraznim, zanimljivo i drugima. Za neke stvari sam bio uvjeren da će biti jako dobro prihvaćene, a onda sam skužio da nemam pojma, tako da… Nemam više očekivanja. Na kraju krajeva, pop obuhvaća doslovno sve žanrove i zaziranje od popularne glazbe mi je elitističko prekenjavanje jer ne daj bože da ti se sviđa ono što se sviđa velikom broju ljudi. Ta isključivost dolazi iz sje**ne ideje da MORAŠ voljeti nešto opskurno, eksperimentalno i neprohodno. I to je super kad imaš 18 godina. Vjerujem da u tim godinama to daje osjećaj satisfakcije, ali kad to čujem od starije ekipe, se*e mi se. Naravno, potpuno je legitimno da ti se nešto ne sviđa, ali ako zabriješ da si zbog toga bolji od drugih ili da znaš više o glazbi, dobro je da te netko podsjeti da nisi, da ne znaš i da je bilo čiji glazbeni ukus subjektivna i nebitna stvar. Napraviti pop hit nije pi*kin dim i bezbroj je faktora koji na to utječu. Ako to radiš proračunato i pođe ti za rukom ljudima podvaliti savršen spoj općih mjesta na koje masovno reagiraju, to nije nešto što ću osuđivati, to je nešto iz čega ću pokušati izvući korisne informacije. Ako se ideš ciljano, neiskreno i gmizavo uvlačiti u guzice i to ne prođe, je*i ga, pr**r’o si se jer si zabrijao da si hitmejker, a publika je tu da te ekspresno uvjeri da nisi. Mi to ne radimo jer ne znamo kako, ali da imam neki siguran recept, bio bih glup k’o ku**c da to ne iskoristim i uzmem lovu radeći ono što volim. Mi smo prisiljeni raditi što volimo u nadi da će se u tom kaosu naći nešto što će proći. Zarađivati od putovanja, zaj***ncije i izvođenja pjesama na koje si potrošio ogroman dio svog vremena i koje su postale popularne jer su ih ljudi s vremenom zavoljeli je – šokirat će neke – jako dobra stvar.

“Na svakih sat miksa proveo sam otprilike tri sata na YouTubeu”

Koji je glazbeni guilty pleasure Krankšvestera?
Nemam guilty pleasure jer ako mi je nešto go*no, onda mi je go*no i to ne slušam. S druge strane, budući da se dosta igramo sa žanrovima koji se percipiraju kao trash, trudim se u tome pronaći nešto što mi je stvarno do jaja jer hoću da te zaj***ncije dolaze s iskrenog mjesta, a ne da budu rezultat nekog hejta. Taj tip zlonamjernog parodiranja mi je preciničan i mislim da ima kratak rok trajanja, a čak i ako nešto nije glazba koju nužno slušam, trudit ću se detaljno proučiti to da vidim zašto to prolazi i ima li nečega što iz svega mogu izvući. Često se iznenadiš onime što pronađeš.

Koju biste (iritantnu) društvenu pojavu voljeli opjevati, ali još nije stigla na red?
Htio sam da na ovom albumu obradimo temu virtue signallinga. Postoji skica refrena i koncept, ali ne i dobra pjesma. Valjda će se jednom nešto iskristalizirati.

Što slušate / čitate / gledate u posljednje vrijeme?
Budući da sam zadnjih par mjeseci radio na pjesmama i miksu, uglavnom sam na YouTubeu gledao studijske geekove koji objašnjavaju kako smiksati vokale, bubnjeve, bas i ostale instrumente da ne zvuče k’o vreća go*ana. Na svakih sat miksa proveo sam otprilike tri sata na YouTubeu. Na kraju sam naučio da nemam pojma. No, našlo se vremena za par stvari. Dune mi je fenomenalan, Mark Ronson ima super dokumentarnu seriju Watch the Sound, počeo sam gledati Preachera i pogledao Hellbound, a prije nego je počelo miksanje, dosta sam preslušavao Amaarae, Yaeji, po tko zna koji put sam se vratio na kompletnu diskografiju Queens of the Stone Age, sviđa mi se novi singl Jacka Whitea, a  odličan mi je i najnoviji Tylerov album „Call Me If You Get Lost“.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora