Maxim Rysanov i Simfoničari u glazbenim dijalozima s prošlošću i sadašnjošću
Maxim Rysanov ime je koje privuklo veliku pažnju i zanimanje pri prvom gostovanju u Zagrebu kada je nastupio uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Proteklog četvrtka ponovno je nastupio uz ovaj orkestar, i to u dvostrukoj ulozi, kao dirigent te kao solist na violi. Taj karizmatični i sjajni violist te ‘punokrvni’ glazbenik donio je svoje čitanje Muzike za gudače i čembalo Frane Paraća, ponešto (našoj publici) nepoznatoga repertoara u glazbi Dobrinke Tabakove te puno muzikalnosti u interpretaciji Četvrte simfonije u f-molu Petra Iljiča Čajkovskog.
Posveta gudačima
Izvedbom Muzike za gudače i čembalo Frane Paraća (na isti datum kada je i praizvedena 1983. godine) otvorio je Rysanov vrlo pitki glazbeni program koji je na različite načine vodio dijaloge s prošlošću, ali i onaj s današnjim vremenom.
Parać je ovo djelo skladao za Zagrebačke soliste, a obično poznavajući glazbenike za koje piše, znao bi uvijek i glazbeno tkivo prilagoditi traženjima u kojima se pojedini interpret nalazi, ili pak naglasiti instrumentacijski ili poetički forte nekog ansambla i sastava, ne otežavajući im tehnički izvedbeni dio više nego što njegova glazbena misao u tom slučaju traži. Tako je onomad Soliste Tonka Ninića i Višnju Mažuran, a u ovom slučaju Filharmonijine gudače i čembalista Franju Bilića pod Rysanovljevom palicom smjestio u eolski zvuk koji je u ovom kontekstu, iz vrlo subjektivna slušalačkog očišta, zazvučao gotovo nestvarno, noseći latentni prizvuk neizvjesnosti (ili, pak, duboke sigurnosti?).
Tonalitet a-mola u koji je uronjeno svih gotovo deset minuta ove misaone glazbe akademik Parać smatra tonalitetom u kojem (njemu posebno dragi) gudači „izvrsno zvuče“. I ansambli Hrvatske radiotelevizije imaju u svome fundusu djela koja im je Parać posvetio kada je za njih skladao u funkciji rezidencijalnog skladatelja, u sezoni 2014./2015. Koncentraciju slušatelja tijekom tihog kraja skladbe omelo je televizijsko javljanje novinarke u stražnjem dijelu dvorane.
Franjo Bilić, Maxim Rysanov i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije
Programska poveznica između ove skladbe koja je dala uvodni ‘ton’ koncertu, i djela mlade bugarske skladateljice, Paraćeva je neobarokna gesta (p)ojačana kroz dionicu čembala. Čembalo nalazimo i u Suiti u starom stilu pod naslovom Dvorska luda Amareu Dobrinke Tabakove. Ova je skladateljska posveta Rameauu praizvedena u Moskvi, a okosnicu joj čini i interpret u središtu, solist i ovog koncerta, Maxim Rysanov.
Već u Preludiju koji nosi podnaslov Fanfare s balkona – Povratak iz lova jasno je da ‘stari stil’ i posveta najistaknutijem francuskom skladatelju 18. stoljeća (koji je uz Couperina i središnja osobnost njihove glazbe za čembalo toga doba) nije tek puka okosnica nego vrlo jasna vodilja prisutna cijelo vrijeme u samome djelu koje stoga, skladateljskoj izvrsnosti unatoč, na trenutke zvuči gotovo anakrono.
Dvorski i slikoviti glazbeni idiom krajobraznog konteksta kakvim ga zamišljamo i čujemo u glazbenim ilustracijama dvorskoga života u kakvom filmu ili operi brzo se, isprepleten solističkim bravurama, pretvara u četverodobnu veselu verglašku temu ispričanu još jednom kroz dijalog viole i orkestra. Gudački ansambl i čembalo preuzimaju zatim zajedničku ulogu svojevrsna konsorta.
Maxim Rysanov i Franjo Bilić
Ipak, zamjetna je spretno i znalačko tretiranje orkestralnih boja, primjerice, kada iz dugih orkestralnih zvučećih ploha izranja solistička dionica viole koja kao da se ‘ogleda’ u orkestru, a sugovornike nalazi i u prvoj violini (Mirjam Pustički-Kunjko) te njezinu violončelističkom pandanu (Branimir Pustički).
Branimir Pustički / Foto: Jasenko Rasol, HRT
Nailazimo na zanimljive zvukovne sklopove uz koje muzikalna virtuozna dionica viole s lakoćom klizi i kreće se slikovitim prostorima dvora, ‘u starom stilu’ čiji je protagonist i najbolja svojevrsna obrana upravo spiritus movens skladbe, izvrsni Rysanov.
Ovaj rođeni Ukrajinac, podrijetlom vezan uz Rusiju gdje je među ostalim i školovan, usred ratnih strahota za HRT je ususret koncertu u Zagrebu izjavio kako prvi tjedan nije mogao doslovno ništa raditi nakon što je saznao za rat:
„Nisam se mogao pripremati ni za ovaj koncert. Stalno sam čitao vijesti, bio anksiozan, nisam mogao spavati. Stalno razgovaram s obitelji, oni su pokraj Harkiva, a neki od njih, kao i moja majka, u posljednjem su trenutku pobjegli iz Kijeva na zapad. Već drugi tjedan prolazi od katastrofe koja se događa. Iskreno se nadam da će se uskoro sve završiti i da će neki sporazum biti postignut.“
Preispitivanje tema mnogo većih od glazbe same
U drugom dijelu koncerta imali smo priliku čuti puninu simfonijskog zvuka, u interpretaciji moćne Četvrte simfonije Petra Iljiča Čajkovskog, skladatelja čija glazba predstavlja univerzalnu kulturnu baštinu, a proteklih se dana našla nerijetko (manje ili više izravno) skrutiniziranom (ne samo u slučaju izvedbi Uvertire 1812.) usred ljudskoga straha, nemoći, krhkih osjećaja i znanja. Da je i ovdje učinjena takva nesmotrena greška, ne bismo imali priliku čuti skladbu koja doista „proporcijama i intenzitetom izraza ostavlja dojam preispitivanja tema mnogo većih od glazbe same“.
Ne bismo tada svjedočili odličnom odabiru tempa u osjetljivom i dugom prvom stavku, sjajnom početnom ‘sudbinskom’ motivu u limenim puhačima (unatoč zanemarivim omaškama u hornama), mahom ujednačenim gudačima (osobito dubokim) u moćnim temama te bogate partiture, kao i doista vrhunskim nastupima drvenih puhača u (općenito) dojmljivijim unutarnjim stavcima.
Predvođeni maestrom Rysanovim – koji se uskoro vraća u Hrvatsku nastupiti u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara – glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a zasluženo su nagrađeni uvjerljivim pljeskom zadovoljne, premda ne i mnogobrojne publike u Lisinskom.
