19
ožu
Izvještaj

Aranžersko-glazbenički uspjeh Martine Jembrišak

share

Martina Jembrišak, mlada harmonikašica s doista impresivnom karijerom na nacionalnoj i međunarodnoj sceni, 16. ožujka je održala solistički recital u Maloj dvorani Lisinski u sklopu ciklusa Mladi za mlade. Odabrala je izuzetno virtuozan program koji su činili aranžman ciklusa Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog te Koncertnog triptiha u španjolskom stilu Anatolija Vasiljeviča Belošickija. Kao dodatak je izvela drugi stavak iz ciklusa Slike prolazećeg vremena skladatelja Anatolija Kusjakova Ivanoviča.

Ciklus Slike s izložbe jedno je od najpoznatijih djela ruskog skladatelja Modesta Musorgskog. Originalna verzija skladbe pisana je za klavir i predstavlja izazov svakom pijanistu. Gotovo se u jednakoj mjeri izvodi i u proslavljenom aranžmanu za orkestar Mauricea Ravela u kojemu svaki stavak dojmljiva naslova dobiva dodatnu dimenziju narativnosti i kolorita pune instrumentacije.

Svi ambiciozniji solisti žele je svrstati u svoj repertoar, no rijetki su oni koji to doista uspiju učiniti

U harmonikaškom repertoaru ova je skladba podjednako slavna kao i u pijanističkom: svi ambiciozniji solisti/ce žele je svrstati u svoj repertoar, no rijetki su oni koji to doista uspiju učiniti. Od Martine saznajem intrigantnu informaciju, a to je da postoji nebrojena količina aranžmana Slika s izložbe za harmoniku, no oni najčešće uopće nisu autentični. U tim je aranžmanima često prorijeđen harmonijski slog ili su čak čitavi akordi izostavljeni osim najviše melodijske linije, a sve u svrhu kako bi si izvođači ‘olakšali izvedbu’. Određeni aranžmani čak su lišeni čitavih dijelova stavaka, što zasigurno prelazi granice zadiranja u partituru.

Zbog svega navedenog, ova je glazbenica načinila vlastiti aranžman i to na način da on bude što vjerniji originalu. Nakon početnih istraživanja postojećih aranžmana odlučila ih je odbaciti te je ovaj dojmljivi ciklus vježbala iz originalne partiture pisane za klavir, što se dalo čuti i u samoj izvedbi. Njezini su akordi bili puni i svečani, a njihova je snaga ispunila čitavu dvoranu impresivno bogatim tonom harmonike koja je na trenutke, posebno u završnom stavku Velika vrata Kijeva, zazvučala poput orgulja.

Foto: Helena Skljarov

Složan dualitet koji izvodi samo jedan instrument

Osim aranžmana, treba napomenuti da je solistica sama odabrala i izmjenu registara što, kako ističe, i jest posao harmonikaša. No zbog zahtjeva skladbe, registre ponekad vrlo često i mijenja, posebice u stavku Gnom koji je tehnički izrazito zahtjevan za izvedbu na ovom instrumentu, s obzirom na to da je pisan u tzv. klavirskom slogu (primjer toga su skokovite oktave i veliki rasponi u pasažama brzog tempa). Registre u ovom stavku ponekad mijenja s razmakom od svega nekoliko taktova, spretno ga savladavajući impresivnim virtuozitetom.

Pri slušanju ovog recitala razmišljala sam je li Martina konzultirala i Ravelovu orkestriranu verziju skladbe pri promišljanju svog aranžmana. U kasnijem razgovoru priznala je kako joj je ta orkestracija možda i bila u podsvijesti, no nije se planirano držala njezina imitiranja. Primjerice, pri izvedbi stavka Dvorac doista se mogla čuti pulsirajuća pratnja gudačkog korpusa i vodeća melodijska linija puhača, složan dualitet koji izvodi samo jedan instrument.

Individualan pristup vođen nepogrešivom glazbenom intuicijom

U cijelosti je jasno kako je riječ o individualnom pristupu vođenom nepogrešivom glazbenom intuicijom solistice. Zahvaljujući njezinom izvanrednom izboru registara i sposobnostima da izvede najrazličitije nijanse glazbenih boja, harmonika je ponekad zvučala poput orkestra ili određene orkestralne dionice. U duhu ove skladbe, u kratkom vremenskom intervalu javljali su se i izrazito kontrastni momenti; mogli smo tako čuti puni orguljaški zvuk harmonike u jednom trenutku, dok bi već u sljedećem nastupio najmekši nježni pianissimo koji kao da je dolazio s drugog planeta. Ponekad se pak radilo o savršenom postepenom nijansiranju samo jednog držanog tona ili akorda koji je tijekom svog trajanja imao i svoj mali život u igri ispjevanih crescenda i descrescenda.

Zbog svega toga se pri slušanju nisam mogla odlučiti podsjeća li ova izvedba više na originalnu klavirsku inačicu ili pak na orkestralnu verziju, upravo zbog bogatstva zvuka Martinine izvedbe i izvrsnog odabira timbra u određenom trenutku.

Interpretacija ‘ponavljajućeg stavka’ Promenade najbolje je prezentirala raznolikost primjene i odabira različitih boja pri izvedbi. Ona je ponekad bila svečana i odlučna, a ponekad nježna i sanjiva, savršeno odgovarajući oznakama za izvedbu i tempo koje su naznačene u partituri. Ipak, Promenada je svaki puta bila i slobodna, izrazito karakterna, osobna i drugačija.

Ilustracija: Blanka Skljarov

Ukrajinski program

U drugom dijelu programa nalazio se ciklus Koncertni triptih u španjolskom stilu manje poznatog ukrajinskog skladatelja Anatolija Vasiljeviča Belošickoga. Riječ je o glazbeniku koji je za života bio poznatiji kao harmonikaš nego kao skladatelj, a bavio se i dirigiranjem. Njegova uzlazna karijera naglo je prekinuta 1994. godine, kada umire s četrdesetak godina od srčanog udara (rođen 1950). Od tada je, njemu u čast, glazbena škola u njegovu rodnom gradu Korostenu dobila njegovo ime.

Koncertni triptih u španjolskom stilu inspiriran je tekstovima pjesnika Federica Garcíe Lorce te je skladatelj ponegdje u partituru čak umetnuo određene citate odabrane poezije. Tako prvi stavak Andalusia sadrži citate ljepote španjolskog krajolika, što je možda bilo neobično slušati u harmonikaškom zvuku, no karakter izvedbe španjolskog plesnog ritma te slobodna, tečna i gotovo ‘koketna’ izvedba sjajno su nas uveli u taj svijet.

U ovoj slušno mnogo prozračnijoj skladbi osjetilo se da je pisana baš za taj instrument zbog tipičnih harmonikaških manira. Posebno je dojmljiv bio posljednji stavak izrazito virtuoznog karaktera s temom borbe bikova. Sve pasaže ova glazbenica izvodi vrlo precizno, lako i čisto. U njenoj izvedbi nema borbe i težine ni kod zahtjevnijih detalja jer je u stalnom suživotu sa svojim instrumentom, koji kao da je dio nje.

Kao dodatak izvedena je druga suita iz ciklusa Slike prolazećeg vremena ukrajinskog skladatelja Anatolija Kusjakova Ivanoviča. Ova mirnija i vrlo senzibilna skladba poetičnog naslova Strašno je utopiti se u plavim nebesima izuzetno muzikalne interpretacije oblikovala je snažan kontrast u cijelosti energičnijem programu te je, smirivši ga, privela recital kraju.

Izostanak ‘zrelijih’ poznavatelja glazbe

Skroman broj posjetitelja zaista nije bio u srazmjeru s kvalitetom i ljepotom doživljaja čitavog koncerta. No nije samo pitanje gdje su bili tzv. „mladi za mlade“ (jer u publici je doista bilo mlađe populacije) koliko zašto i starija publika svojim prisustvom ne potiče ovako važne projekte koji pomažu razvoju karijere mladih glazbenika? Čini se da je dvorana Lisinski, i to ona velika, dupkom puna isključivo ako ondje nastupa „renomiran“ glazbenik.

Što neka umjetnica ili umjetnik trebaju imati da bi stekli taj epitet? Zar je u pitanju dob i doista slavno ime? Jer Martina Jembrišak ima sve ostalo: muzikalnost, virtuoznost, talent, brojne koncerte, turneje, nagrade, putovanja, ambiciju… Jedino što nema su „godine“ i ekstremno slavno ime, a iz praćenja i pohođenja koncerata se čini kao da je to najvažnije ovdašnjoj elitističkoj publici.

Veselim se budućim koncertima ove glazbenice kad bude ispunjavala i taj kriterij te stoga popunila i veće dvorane u Hrvatskoj, što se u Martininom slučaju već događa na brojnim nastupima u inozemstvu.

Foto: Tihana Holen

Moglo bi Vas zanimati