Elisabeth Harnik: „Nemam usku estetsku viziju i volim umjetničke provokacije koje me potiču na nešto novo“

Elisabeth Harnik austrijska je pijanistica, improvizatorica i skladateljica koja u svom radu istražuje granice između strukturiranog i spontanog zvuka. Nakon studija klavira, studirala je kompoziciju kod Beata Furrera na KU Graz. Tijekom karijere razvila je raznovrstan opus koji obuhvaća suvremenu kompoziciju, improviziranu glazbu te interdisciplinarne projekte.

Njezina su djela izvođena na brojnim festivalima i platformama u Europi i izvan nje koje se drže prestižnim – od festivala musikprotokoll, Klangspuren Schwaz i Wien Modern do Transart Bozen, Münchenskih opernih svečanosti, Soundings u Londonu i Moving Sounds u New Yorku. Kao improvizatorica djeluje od 1996., nastupajući solistički te u suradnji s vodećim imenima međunarodne jazz i eksperimentalne scene, uz niz ansambala, ostavljajući trag suradnji i na nizu diskografskih izdanja.

Među brojnim je zanimljivim glazbeničkim osobnostima koje publika ima priliku čuti na petom izdanju Impronedjeljka koji posvećeno i na svoj prepoznatljiv način vodi Damir Prica Kafka – Capri.

Elisabeth Harnik / Foto: Iztok Zupan

„Svirala sam na prvom izdanju Impronedjeljka ovdje u Močvari, kako me Capri podsjetio. Bilo je to vrlo jednostavno, nastupali smo vani na terasi. Drago mi je biti dio priče i svirati sada, na petom izdanju festivala,“ uzbuđeno govori Elisabeth Harnik, ususret nizu koncerata i improvizacijskih susreta s ove godine zamjetno raznolikim i relevantnim popisom glazbeničkih snaga koje će peto izdanje Impronedjeljka ugostiti.

Neka problematika ostaje otvorenom za adresiranje u budućnosti, ali otvorenom ostaje i nevelika, ali vrijedna i vjerna publika ovog okupljanja glazbenik kreativaca različite provenijencije. Upravo u povezivanju ključ uspjeha vidi i ova glazbena kreativka čijom je inicijativom nastao austrijski improvizacijski kolektiv, a taj se impro virus proširio i na ova područja.

U Grazu je Harnik članica udruge koja se sada zove STANIM (Štajerska udruga za Novu i improviziranu glazbu) i svake dvije godine razvijali su zajedničke projekte razmjene te je iz takve suradnje s Hrvatskom nastao je i kolektiv CRIO.

„Uvijek smo pokušavali povezati se sa zemljama jugoistočne Europe, jer imam osjećaj da što južnije idete, to su umjetnici manje zastupljeni na međunarodnoj sceni. U Beču sam suosnivačica i kustosica koncertne serije koja se zove Free Music Forum, i radimo kao tim programskih voditelja. Moj je cilj uvijek pozivati glazbenike i projekte iz jugoistočnih zemalja ili one povezane s njima jer, moram reći, oni su podzastupljeni,“ ističe.

Foto: Bernhard Guenther

To je česta pojava i na suvremenoj glazbenoj sceni.

Da, ali iz vaše zemlje dolaze i neke snažne skladateljice koje su ipak prisutne na programima.

Istina, ali one žive i rade u Austriji i Njemačkoj.

I to je točno.

Mogu govoriti i o Srbiji kao podzastupljenoj glazbeničkoj zajednici – imali smo odličnu suradnju s Jasnom Jovičević. Njima je još teže, nisu dio nikakvih formalnih mreža, nisu dio EU. Toga sam osobno vrlo svjesna, ali većina nije. Postoji određeni kanon ili bazen glazbenika koji kruže po festivalima, ali također, mnogo umjetnika ima agencije koje grade njihova imena. Mnogi su izvrsni, ali ponekad je priča kojom agencije promoviraju te glazbenike čak i lažna.

Oni koji koncipiraju festivalske programe ponekad uopće ne gledaju što se zanimljivo događa, ne razmišljaju, impresionira ih neko ime, ponuda agencija i tako dalje, a glazbenika je pak sve više. Digitalni svijet nam otežava posao – djeluje kao da nam olakšava, ali u ovom je segmentu suprotno istina. Postoji jako puno glazbe i u digitalnom prostoru sve izgleda podjednako. Svatko može staviti nešto na YouTube ili negdje drugdje na digitalne platforme. Sve je to prilično proizvoljno u usporedbi s vremenom kada si nekoga morao osobno upoznati.

Kako danas nastaju suradnje u području improvizacije, osobito kada su u pitanju kolektivi, s obzirom na to da su ljudi većinom raspršeni međunarodno? Je li povjerenje ključni preduvjet za ulazak u suradnju, kako to funkcionira kod vas?

Poznajem neke organizatore i oni mi vjeruju, pa ako im predložim kakav novi projekt, možda s novim glazbenicima čije snimke i albumi nisu još javno dostupni, oni ih ipak odluče angažirati. Dakle, u tom procesu još uvijek ima ljudskosti.

Mnogo radim međunarodno. Imam puno ansambala s međunarodnim glazbenicima. I to postaje sve teže, putovanja su sve kompliciranija. Neki organizatori traže da dođeš dan ranije jer se ne mogu pouzdati da će funkcionirati ako stigneš na dan nastupa.

Glazbenika je sve više, mladi su sjajni i brzi. Kad sam ja studirala, nitko na mom sveučilištu nije govorio o slobodnoj improvizaciji – morala sam putovati, istraživati, ići na radionice u različite zemlje itd. Ali sada je sve dostupno, vrlo rano dolaze u doticaj s improviziranom glazbom.

Dolazimo li do točke u kojoj postoji dovoljno slobodnih prostora za studiranje glazbe, ne nužno isključivo kroz putanje tradicije Nove glazbe? Kakva su vaša iskustva, s obzirom na putovanja i suradnje, ali i pedagoško iskustvo?

Naravno da imamo i klasične studije koji se nisu puno promijenili, ali imamo PPCM, program za one fokusirane na suvremenu glazbu, koja uključuje i improvizaciju.

Prije mnogo godina uvela sam kolegij Izvedbena praksa i improvizacija, koji je obligatan predmet (dakle nije obvezan) i otvoren je svima. Na njega dolaze i studenti klasične glazbe. Većina prođe kroz kolegij i vrati se sviranju u orkestru, ali neki otkriju druge svoje kompetencije koje mogu iskoristiti. Na primjer, među studentima sam imala fantastičnog violinista iz Azerbajdžana, školovan u ruskoj školi, s nevjerojatnom tehnikom. Rekao je: „Došao sam ovdje misleći da ću naučiti nešto potpuno novo, ali ispalo je da je jedina nova stvar bio ovaj kolegij.“

Neki to rade zbog bodova, ali drugi iz toga razviju nešto vlastito. Studenti definitivno nauče biti kreativniji čak i u izvođenju klasičnog repertoara. Danas postoji čitava masa klasičnih glazbenika i zaista je nužno imati koncept, biti kreativan. Ovim putem dobivaju priliku koristiti svoju kreativnost.

U Beču na MDW postoji program CAP (suvremena umjetnička praksa), gdje se možete usmjeriti na skladateljsko-izvođačku praksu ili pak transmedijalnu izvedbu. Otvara se prostor i to dobro funkcionira. Ali moje osobno pitanje glasi: pronalaze li svi ti umjetnici posao? Situacija nije povoljna. Sve je zahtjevnije, šire, prenapučeno. U usporedbi s brojem izvrsno obrazovanih glazbenika danas, mogućnosti je malo.

Drugi važan aspekt je da, otkako se time bavim, honorari nisu rasli. Prošli smo inflaciju, ali u ovom području, za razliku od drugih, plaće i honorari nisu se povećali. Pitanje pravedne naknade je veliko i relevantno.

Vrlo je važno taj dio konteksta povezati s tzv. „stvarnim društvom“ jer umjetnici u njemu žive i moraju funkcionirati. Financiranje je također postalo vrlo komplicirano i ograničavajuće…

Da, sve zemlje suočene su s rezovima u kulturnim budžetima. Scena je globalizirana i rezovi su ozbiljni. U Štajerskoj imamo desnu vladu i već vidimo posljedice. Na primjer, ansambl Zeitfluss Ede Mičića u početku je dobio 0 eura potpore. Nije lako vrijeme za kulturu i moramo biti svjesni te reagirati.

Oni nisu bili jedini, i drugi su dobili manje, ali smo imali veliki prosvjed kao reakciju na rezultate i sada, kako čujem, ipak su dobili nešto potpore, iako daleko manje nego prije. Oni sada mogu ostati aktivni, ali u manjem opsegu, s manjim instrumentarijem itd. Manje su dobile primjerice i queer udruge, udruge uronjene u suvremenu umjetnost. U drugom će valu to izravno pogoditi i nas glazbenike.

Foto: Carmina Escobar

Kad govorimo o veličini ansambala – što vam je osobno draže, manji ili veći sastavi?

Trio mi je najdraži format, volim i duo – toliko je iskren, ne možeš ništa sakriti. To su mi najdraži formati.

Ovdje svirate u kvartetu. Prvi set s Elliottom Sharpom, Tracy Lisk i Danijem Bošnjakom – kako se formira sastav, imate li prethodna iskustva s nekim od njih i kakav je Vaš osobni proces pripreme za ad hoc suradnju, kad je u pitanju improvizirana glazba?

Sastavi su ad hoc, tako je. S Elliottom sam već svirala, s ostalima nisam, ali se radujem suradnji. Nema posebne pripreme s moje strane, slušanje je najvažnije. Ako su to iskusni improvizatori, imaju svoj osobni jezik, i slušaju – to je najvažnije!

Sigurno se događa promjena perspektive u ad hoc suradnjama, osobito s glazbenicima različitih umjetničkih pozadina, razumijevanja ili načina građenja komunikacije, a u konačnici i glazbene misli?

Ad hoc skupina je kao ples na rubu litice. Moje najgore koncertno iskustvo bilo je u jednom ad hoc sekstetu, bila sam jedina izvođačica na akustičnom instrumentu. Nitko (se) nije slušao! Od tog trenutka jako pazim s kim sviram.

Može biti magično, ali može biti i samo: „Evo nas takvih kakvi jesmo.“ Publici je to zanimljivo jer svjedoče tom prvom susretu, sve je moguće!

Imate jake umjetničke veze s američkom scenom, osobito Chicagom. Bili ste i rezidencijalna umjetnica u New Yorku. Kako je sada stanje za glazbu i umjetnost u SAD-u, jesu li suradnje teže ostvarive?

Imala sam turneju s Earscratcherom u prosincu, prije inauguracije. Ne znam kako bi bilo sada. Željela sam napraviti turneju s Joeom Morrisom, svirali smo u duu i predložio je koncerte, ali nisam sigurna želim li, i putovanja su sve skuplja.

U ožujku idemo na turneju po Njemačkoj i Austriji s ansamblom, i to funkcionira jer imamo dobre kontakte, ali sve je teže organizirati turneje, posebno kada sudjeluju Amerikanci. Neki organizatori žele ugostiti koncert, ali nisu sigurni hoće li uspjeti, a Amerikanci moraju karte rezervirati jako unaprijed. Ovaj put smo uspjeli, ali općenito je teško surađivati s Amerikancima.

Nastavljajući se na temu stanja u svijetu, često ste kroz glazbu istupali. Na musikprotokollu 2022. čula sam vašu skladbu If I am not being killed.. nastalu u suradnji s ukrajinskom pjesnikinjom Irynom Shuvalovom. Također ste sudjelovali na kompilaciji Gaza, humanitarnom izdanju za djecu Gaze. Neki glazbenici ostaju tihi ili skeptični, ali može li uopće umjetnički izraz postojati odvojen od onoga što nas okružuje?

To je pitanje uvijek prisutno, zato sam i napravila tu skladbu i surađivala s ukrajinskom autoricom te naravno, sudjelovala na kompilaciji na Gazu. Prošle godine napisala sam skladbu za vokalni ansambl Cantando Admond na tekst Sapfe. U pitanju je tekst koji glasi:

Neki kažu odred konjanika, drugi flota,
a neki pak vojska kopljonoša
najljepša je stvar na crnoj zemlji ovoj:
a ja kažem – najljepše je što god tko voli.

Pokušavam stavljanjem naglaska na takve teme dati izjavu i stav primjeren situaciji, ali istodobno i univerzalan.

Prije mnogo godina, za 150. godišnjicu atentata u Sarajevu, napisala sam skladbu za ansambl Zeitfluss, postavljajući pitanje zašto uopće komemorirati atentat – to je bizarno. Odlučila sam posvetiti skladbu Berthi von Suttner (prvoj ženi dobitnici Nobelove nagrade za mir, op. KR). Slučajno sam pronašla povijesni audio zapis njezina glasa – čuje se samo boja glasa. Tražila sam dopuštenje i uvrstila ga u skladbu kao svojevrsnu metaforu pacifističkog glasa. To je borba.

Je li iskustvo prakse deep listening Pauline Oliveros utjecalo na Vaše skladateljske i improvizacijske prakse, i kako?

Meni je upoznavanje njezine prakse važno ne samo za moj rad, nego i za moj život. Nije samo za umjetnost, nego za sve. Radi se puno o slušanju tijela, s tijelom i u svim dimenzijama. Također o snovima.

Obično kad govorimo o skladateljskoj praksi, govorimo o analitičkim pristupima, nitko ne govori o intuitivnom, nitko o tome ne želi pričati. A ona je bila netko tko je pronašao način da glazbenicima i umjetnicima da alate za razvoj intuitivnog, i to mi se sviđa. Mora postojati povezanost ta dva pristupa. Nakon studija kompozicije imala sam osjećaj da nešto nedostaje, a Pauline Oliveros bila je ta koja mi je dala alate za intuitivni način. To mi je dragocjeno, korisno i u životu. Samo, baš nakon što sam završila njezin program, te je godine preminula.

Foto: Werner Korn

Što najviše proširuje vaše glazbene ideje?

Kad skladam, najbolje je ako narudžba ide u smjeru u kojem sama ne bih razmišljala. To me provocira i moram reagirati spontano, ali i gledati izvan vlastitih obrazaca – u suprotnom se ponavljaš.

Kako uspijevate ne ponavljati se – je li vam to uopće važno?

Svi se mi ponavljamo, naravno. Ali nastojim u svakoj skladbi napraviti barem jednu novu stvar, ući u nešto novo.

Spomenuli ste planove za skladbu za francuski ansambl Hiatus. Budući da su glazbenici ukorijenjeni u improviziranoj glazbi, oblikuje li se vaš inicijalni impuls drugačije nego kad narudžbu dobivate iz sfere suvremene glazbe?

Rekli su da žele skladbu koju bi mogli izvoditi u svim instrumentalnim postavama. Nisam htjela to riješiti grafičkom partiturom (koja bi glazbenicima predala potpunu slobodu nad sadržajem) ili slično, pa sam pristupila drugačije.

Praizvest će je na festivalu Wien Modern u punom ansamblu, a nadam se da će nastaviti i u drugim formacijama. Trajanje je također fleksibilno, može se izvoditi u dijelovima – „riješila“ sam to svojevrsnim kružnim oblikom forme. Sadrži konvencionalnu notaciju, grafičku notaciju i sve između. Uključena je proširena interpretacija, dijelovi namijenjeni improvizaciji… Takve narudžbe volim, iako me u početku znaju zbuniti – ali upravo volim tražiti rješenja. Na neki način, u konačnici uvijek radim ono što radim.

Isto je i s improvizacijom – ako sviram s ljudima koji me na neki način „provociraju“, moram improvizirati tako da riješim nešto, i to je razlog zašto volim svirati s američkim glazbenicima. U Austriji, primjerice, većina jazz glazbenika ostaje u jeziku jazza, ne vole kreativnu glazbu u užem smislu tog pojma. Ali u SAD-u su jako otvoreni. Mogu se prebaciti iz jazzy izraza u vrlo apstraktno, i to mi je najbolje jer sam i sama takva – nemam usku estetsku viziju.