Putovanje kroz transformativnu moć glazbe

U sklopu ciklusa Novi val klasike u Centru za kulturu Novi Zagreb, održan je udaraljkaški recital Stanislava Muškinje.

Stanislav Muškinja diplomirao je udaraljke na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a svoj profesionalni put gradio je kroz rad sa sastavima različitih žanrova. Nastupao je s gotovo svim simfonijskim orkestrima u Hrvatskoj te trenutno radi u orkestru HNK u Zagrebu. U razdoblju od 2013. do 2018. Muškinja je održao niz solističkih udaraljkaških koncerata, razvijajući svoj pristup izvođenju.

Foto: Centar za kulturu Novi Zagreb

Njegov solistički koncert pod nazivom Put zvuka predstavlja sintezu svih muzičkih iskustava koja je stekao kroz desetljeća rada. Nastupu pristupa kao putovanju koje publiku vodi kroz različite zvučne krajolike, od gotovo etеričnih tonova vibrafona do ritmične energije bubnjeva i tamburina. Koncert je bio osmišljen na način da se skladbe povezuju posebno odabranim zvukovima koji čuvaju svojevrsnu magiju komunikacije između izvođača i publike.

Put zvuka označava novu etapu u radu ovog glazbenika, budući da ovaj program kani izvoditi na različitim lokacijama, nastavljajući svoju misiju dijeljenja transformativne moći glazbe.

Foto: Centar za kulturu Novi Zagreb

Koncert je funkcionirao kao koherentna narativna cjelina s ciljem pobuđivanja komunikacije između izvođača i publike. Twenty Years Later, pevi stavak skladbe za vibrafon Igora Lešnika, bio je uvod u ovu priču. Tako je na samome početku satkana atmosferičnost koncerta. Uz zanimljive elemente jazz glazbe te ponavljajuće obrasce, ostvaren je dojam konstantnog prelijevanja zvukovnih slika. Gotovo kao metafora za ubrzani način života čovjeka postmodernog, čak tehnološkog društva u kojemu ne postoje trenuci pauze već se tempo akcelerira bez prestanka.

Tako se bez pauze nastavila izvedba sljedećeg djela, skladba Caseya Cangelosia, A Cool Gadget for Tambourine, za tamburin i traku. Skladba je predstavila dihotomnu komunikativnost tehnologije i ljudskosti. Na traci je reproduciran zvuk dječjih lutaka dok je Muškinja prezentirao nekonvencionalno korištenje tamburina. Skladbu su u cijelosti karakterizirali repetitivni elementi, djelujući gotovo hipnotički na slušatelje, navodeći ih na neku vrstu vraćanja nutrini, sve do finalnog puknuća i rasapa zvuka.

Neprimjetno je započet drugi stavak Twenty Years Later, s naglaskom na još većoj ritmičnosti. Mali motivi činili su srž putem koje je građena epizodičnost. Njihova je pak kombinacija otvarala nove prostore zvuka. Slijedila je skladba samog izvođača, Less is More, u kojoj se na eksperimentalan način istraživala glazbenost udaraljki i to kombinacijom različitih tehnika.

Foto: Centar za kulturu Novi Zagreb

Doista neobična bila je obrada Partite za flautu u a-molu, Allemande, Johanna Sebastiana Bacha, izvedena na vibrafonu. Upravo zbog posebnosti boje instrumenta djelo je zasjalo u novom, veoma toplom i nježnom ozračju. Stvorena je gotovo posebna atmosfera s odmakom od strogog baroknog izvođenja, ali istodobno s istančanim dinamičkim nijansiranjima kao temeljem kontrasta skladbe.

Ušli smo ponovno u mali eksperimentalni glazbeni laboratorij, skladbom Frederika Thordendala i Thomasa Haakea, Bleed, u obradi za solo set bubnjeva i traku, uz nevjerojatnu energiju izvođača, koju je uspio prenijeti i na publiku. Povratak mekome zvuku vibrafona izvedbom trećeg stvaka Twenty Years Later donio je katarzičan element nakon iscrpnog putovanja u središte vlastite podsvijesti.

Za kraj je uslijedila suita za dekonstruirani set bubnjeva Stanislava Muškinje, Five Fragments. Ponovno smo se neprimjetno ušuljali u postupno individualno i zvučno raslojavanje kroz zbir zvučnih blokova glazbe. Bio je to svojevrsan efekt remedijacije glazbe i čovjeka, koji je kao rebus bilo potrebno osvijestiti i razriješiti kroz Put zvuka.

Foto: Centar za kulturu Novi Zagreb