God Save The Queen
Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog sinoć se, 18. ožujka, prenio zvuk jednog od najpoznatijih bendova povijesti glazbe. Queen i, osobito, Freddie Mercury sinonim su za onaj istinski, punokrvni rock koji je 70-ih i 80-ih godina rasturao scenom te nije nimalo čudno da se njihova glazba i danas izvodi, uz brojne stare, ali i nove fanove.
U sklopu Off ciklusa Zagrebačke filharmonije nastupio je trombonski kvartet kojeg čine Mario Šincek, Ivan Mučić, Marin Rabadan i Goran Glavaš te, uz ravnanje uvijek raspoloženog i simpatičnog dirigenta Vetona Marevcija, i Filharmonijin gudački ansambl. U pratećem bandu pridružili su im se Matija Moslavac na gitari, Boris Novak na bas gitari, Berislav Arlavi na klavijaturama te Renato Palatinuš na bubnjevima.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Svi su oni tijekom jednoipolsatnog koncerta energično interpretirali najveće hitove najvećeg rock benda pred gotovo potpuno ispunjenim gledalištem. Lijepo je vidjeti kako se ljudi nakon mučnoga dvogodišnjeg ‘zimskog sna’ ponovno vraćaju u normalu kulturnog života te kako koncertne, kazališne i kino dvorane ponovno bivaju ono za što su jedino i stvorene.
Potpisnik ovih redaka inače je veliki obožavatelj grupe Queen (kao i zasebno Freddieja Mercuryja) tako da uzbuđenja koje je prethodilo koncertu zasigurno nije nedostajalo.
Vječni izazov prijenosa karizme, ključa uspjeha grupe Queen
Najveći – nećemo reći problem, već izazov – s kojim se kvartet trombona, kao i ostatak ansambla, suočio jest da najveća snaga, najjači adut queenovaca leži upravo u karizmi i vokalu Freddieja Mercuryja. Generalno govoreći, upravo su karizma i vokal nekog glazbenika najveći kamen spoticaja svih tribute izvođača; nemogućnost približavanja istom nivou originalnog pjevača ili svirača pokušava se nadomjestiti kopiranjem stila, vokalnih boja, fraza i ukrasa, kao i sličnim ili istim aranžmanima. I to, uglavnom, nikad ne uspijeva, s obzirom da u (pod)svijesti publike – pogotovo one upućene – uvijek ostaje otisak ‘originala’.
Aranžmani koji su bili na sinoćnjem koncertu, jasno, posve su različiti od onih izvornih; iako je riječ o potpuno različitom glazbenom sastavu i pristupu. Riječ je o originalnim aranžmanima dugogodišnjeg člana Zagrebačke filharmonije, trombonista i skladatelja Marina Rabadana. Bilo je sve to i zanimljivo i razigrano, pa mjestimice i inovativno.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Međutim, teško je oteti se dojmu da je tijekom cijele večeri nedostajao još neki djelić slagalice koji bi zaokružio cjelinu. Analitičkim promišljanjem mogli bismo lako doći i do odgovora što je točno nedostajalo, međutim, to bi bilo traženje dlake u jajetu. Naravno da je nemoguće dostići i postići onu energiju koju sa sobom nosi pedigre grupe Queen i Freddieja Mercuryja kao vokala. Zato, uzgred rečeno, nije sasvim uspjela ni interpretacija Ramija Maleka koji je za svoju ulogu frontmena Queena u filmu Bohemian Rhapsody dobio i Oscara. Malek, iako izvedbeno odličan, jednostavno nije Freddie Mercury. Karizmu je nemoguće odglumiti. A tako je i u glazbi.
Ona druga dlaka u jajetu jest sama instrumentacija cijelog koncerta. Tromboni su, naravno, ovdje primarni instrumenti i daju jako fin i ugodan swing/blues ugođaj, ali možda ipak nakon sat vremena slušanja postaju ponešto zamorni. I to nije nikako prigovor ili kritika. To je jednostavno tako s bilo kojim zasebnim instrumentom (osim možda klavirom). I 2Cellos, unatoč vrhunskim aranžmanima i muziciranju, postaju naporni nakon 45 minuta slušanja.
Ekspresivno uživanje publike u odličnim izvedbama
Sve se to, međutim, nadomjestilo dobrom atmosferom, duhovitim i simpatičnim izvođačima te pozitivnom nostalgijom. Nekako osvijestite istinsku genijalnost koja leži u opusu queenovaca, zapjevate na ”Bohemian Rhapsody” (pogotovo operni dio), dižete ruke na ”We Are the Champions”, naježite se na ”Who Wants to Live Forever”, rukama imitirate bubnjeve na ”We Will Rock You”. Odlične su bile i izvedbe drugih hitova, poput ”I Want It All” ili ”I Want to Break Free”.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Bilo je lijepo vidjeti i ostale pojedine zaljubljenike svih tih pjesama u Lisinskom koji su, neometani okolnom publikom, ekspresivno uživali u trenutku, dopuštajući tijelima da ih ponesu vibracije glazbe. Baš kako i treba biti.
