Does Humor Belong in Music?
Bruno Bišćan i Big Band Bjelovar: Clowning Around
Uspješno voditi i održavati ansambl veličine big banda u ovoj postmodernoj i dekadentnoj Hrvatskoj svakako je podvig vrijedan divljenja. Sastavi ovog tipa najčešće postoje u profesionalnom kapacitetu, uz „državni“ JO HRT-a tu kontinuirano djeluju pulski JazzIstra Orchestra, Big Band Makarska i – Big Band Bjelovar, pod vodstvom mladog, ali vrlo ambicioznog Brune Bišćana.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Valja, naravno, istaknuti da s amaterske strane postoji još nekoliko big bandova u Zagrebu i manjim hrvatskim gradovima. Kako sam onomad imao čast pomoći upotpuniti krnju saksofonsku sekciju Bjelovarčana na jednom koncertu, izbliza sam vidio o kakvom je sastavu riječ. Disciplina, zajedništvo i entuzijazam jasno zrače iz svakog člana, a karizmatični Bišćan sve to drži na okupu svojim iskustvom, znanjem i – humorom. Upravo spomenuti humor vezivno je tkivo sastava i njihova najnovijeg albuma, Clowning Around (2025, Intek Music).
Clowning Around
Kako i sâm naslov nalaže, radi se o šaljivom i vrckavom albumu. Istoimeni broj koji otvara album svojevrstan je portret Bišćana kao skladatelja i aranžera – utjecaji, citati i reference razlažu se iz takta u takt, a nit koja premisu održava koherentnom ne može se nazvati drugačije nego eklekticizmom (što je pohvala, ne pokuda!).
Utjecaja je pregršt, od Charlesa Mingusa (naslov je očiti hommage albumu The Clown iz 1957.), Stana Kentona (upotreba dodatne sekcije rogova kao ekstenzije i spone limenih puhača), Gordona Goodwina (inherentni humor u pristupu glazbenoj materiji) i barem tuceta filmskih skladatelja iz zlatnog doba Hollywooda (ako bih morao navesti koje ime, bio bi to amalgam Bernarda Herrmanna, Elmera Bernsteina i Dmitrija Tiomkina).
Clowning Around, koja otvara album, svojevrstan je portret Bišćana kao skladatelja i aranžera
Mogao bih nabrajati dalje, ali i spomenuto dovoljno uprizoruje Bišćanov zvučni identitet (ima čak i citat Fučíkovih gladijatora!). Iako naizgled razbacano, nepovezano i odveć šaroliko, ovdje je sve na svom mjestu i ulijeva povjerenje u slušatelja. Namjerne oštre disonance u svrhu efekta, crtićke sordinirane trube, limenoglazbaški valcer koji se naglo preobražava u puteni swing, da bi sve kulminiralo ekstenzivnim solom Vojkana Jocića na tenor-saksofonu, gdje još jednom s lakoćom pokazuje zašto je jedan od najtraženijih svirača ovog instrumenta u regiji.
Što se tiče rogova, oni zaista služe kao spona trubama, odnosno krilnicama i trombonima te time donose dodatno zvučno bogatstvo, lijepo se spajajući u limenu megasekciju. Detalj koji zasmeta jest kad rogovi u par navrata na ovom albumu ostanu izdvojeni, a tada se jasno čuje njihov većinski klasičarski pristup, gdje attacca i vođenje melodijskog izričaja estetski gotovo u potpunosti izlaze iz jazz okvira i prizivaju kakvog Richarda Straussa, a ne Brunu Bišćana. Kako bi rekao jedan dragi kolega i prijatelj: „Kad klasičari sviraju jazz sve zvuči maestoso!“.
Ruby, My Dear jedna je od najljepših balada iz pera Theloniousa Monka, a Bišćanov aranžman svojevrsna je dekonstrukcija ovog jazz standarda. Filmičnost prisutna u uvodnoj skladbi ovdje je još naglašenija; ako zatvorim oči jasno se vidim u Los Angelesu 1940-ih, a ispred mene ulicom hoda kakav Humphrey Bogart ili Robert Mitchum u bež baloneru i s polupopušenim Chesterfieldom između zubiju – elem, čisti film noir.
Iako još vrlo mlad, osjeća se Bišćanova zrelost u pristupu, mada ga slušajući zamišljam kako se smije poput Toma Hulcea u onom svima znanom filmu
Harmonija je, za očekivati, vrlo kompleksna, ali u službi kompozicije, a ne kompleksnosti radi – iako još vrlo mlad, osjeća se Bišćanova zrelost u pristupu, mada ga slušajući zamišljam kako se smije poput Toma Hulcea u onom svima znanom filmu. Uglađeni i uvjerljivi sopran saksofon ovdje mi je najmiliji (kako pred sobom nemam fizičko izdanje s popisom svih glazbenika, usudit ću se pretpostaviti kako je riječ o Mihaelu Győreku) i daje dodatan šarm Bišćanovu aranžmanu.
Utjecaj Monka još je vidljiviji u narednoj kompoziciji, Orange Believer, a tek nakon drugog slušanja shvatio sam Bišćanovu foru iz naslova – radi se o parafrazi, svojevrsnoj fantaziji na čuveni standard Blue Monk, a naslov samo mijenja boje i fratra podmeće vjerniku. Vrlo dugi i slojeviti uvod na trenutke zvuči čak simfonično, no ulaskom legendarne teme stupa se u već iskušanu formulu. Aranžerski smion i svjež potez iskazuje se u redukciji cijele ritam sekcije na početku još jednog saksofonskog sola – skladba zaista na trenutak ponovno prodiše, da bi nekoliko trenutaka kasnije opet ušla u vrlo uvjerljivi swing. Puno više puta spominjanog humora i nepredvidljivih trenutaka ne mogu biti savršenija posveta velikom Monku.
Aranžerski smion i svjež potez iskazuje se u redukciji cijele ritam sekcije na početku još jednog saksofonskog sola – skladba zaista na trenutak ponovno prodiše
Finalna kompozicija ovog doista konciznog albuma, Tales From the Underground, ujedno je i najčudnija. Sadrži sve elemente nabrojene dosad, no kao da traži svoj identitet i na trenutke nije sigurna što zapravo želi biti. Svako malo me čak podsjeti na maestralni, ali kaotični The Adventures of Greggery Peccary Franka Zappe, ujedno i autora citata iz naslova ovog teksta. Aranžerski je satkana vješto kao i ostatak, no beskrajan broj različitih motiva, naglih promjena boje i ugođaja, nedostatak nečega konkretnog za što se slušatelj može uhvatiti čini je zahtjevnijom za slušanje od ostatka materijala. Slično se može reći za solo krilnice – vrlo je dug, ali nedostaje mu Jocićeve povezanosti i tematske koherentnosti iz Clowning Around.
U svakom slučaju, ovo je subjektivni detaljčić, koji nikako ne baca drugačije svjetlo na ovo izdanje, jer radi se o promišljenom, svježem i originalnom projektu talentiranog Bišćana, na koji će ekipa iz „državnog“ big banda svakako potvrdno kimati glavom držeći klave u rukama i pitati se zašto sâmi nisu snimili nešto u ovom duhu.
Big Band Bjelovar – foto Delimir Hrestak
