Arsen Oremović: Treći svijet u 10 pjesama

Redatelj hvaljenoga dokumentarca o grupi Haustor Treći svijet objašnjava svoj izbor najdražih mu pjesama koje su se našle na soundtracku filma, ne samo zbog glazbene, nego i zbog emotivne perspektive

Soundtrack filma Treći svijet nije klasični best of ni greatest hits, nego filmska konstrukcija u glazbenom obliku; svojevrsni put kroz priču benda, od prvih pokušaja i čuđenja do sazrijevanja, razlaza i ponovnih susreta. Svaka pjesma ovdje ima funkciju, dramaturšku ulogu; zajedno čine nešto što nije zbirka, nego film koji se sluša.

Ovo je moj, osobni izbor najdražih trenutaka, ne nužno samo glazbenih. U nekima je važan zvuk, u drugima emocija, a u nekima, kao u “Skriven iza lažnih imena”, najviše sam osjećao što znači spojiti osobnu fascinaciju, sjećanje i tuđu umjetnost u jedinstveni prizor.

Pjesma “Treći svijet” sama nije uvrštena, jer njezina je ideja sadržana u svakoj od ovih; u svakoj pulsira isti osjećaj potrage za nevidljivim slojem stvarnosti, a u svim pjesmama zajedno posebno.

Soundtrack izlazi kao 3LP izdanje, posložen kao cjelina, s novim remasterom i lacquer cutom iz Abbey Roada. Stoga toplo preporučujem slušanje na vinilu, taj zvuk ima dubinu, dinamiku i toplinu koja i live, i demo snimke pretvara u pune oblike.

Ovih deset pjesama nisu samo presjek jednog benda, nego i presjek mog doživljaja njihova svijeta; onog trećeg, koji je i dalje tu, ako znaš gdje slušati.

“Duhovi”

Tom pjesmom, zapravo njezinim uvodnim rifom, započinje i film Treći svijet. Za mene je to jedna od najboljih i najspecifičnijih pjesama ovoga podneblja, koja je odmah pokazala svu raskoš talenta i razliku Haustora u odnosu na sve druge bendove novoga vala.
Započinje kao zagorski punk, onda se uključe pijani vokali iz kleti, a zatim i scenski dio s recitiranjem i izgovaranjem teksta koji me potpuno pripremio za najčudesnije stvari koje rock’n’roll može pružiti – ne samo kroz glazbu, nego i kroz scenu, govor, glumu. To je naša pijana “Bohemian Rhapsody”, pjesma za koju je šteta da je doživjela kraćenje prije objave u Jugotonu, pa nikada nismo saznali kako bi zapravo izgledala u punom obliku.
Kroz godine je doživljavala razne scenske nadogradnje, a prva ideja filma bila je da je pokušamo rekonstruirati u nekoj izvornoj formi – iako ta forma, zapravo, ne postoji. I dogodilo se nešto bolje: bend je otišao u studio, i to je postalo vizualno središte opservacijskog dijela filma. Već sam u glavi vidio kadrove crvene Škode koja juri po bregima, bicikla naslonjenog na nabijeljenu topolu i stanice s pogledom na kukuruze.
Nažalost, ”Duhovi” se nisu našli na soundtracku jer je njihova funkcija u filmu ostala ograničena na uvodne rifove gitara, ritam-sekciju i brass. Sama estetika pjesme čeka neki drugi prostor i trenutak. Nisam je htio iskoristiti polovično.

“’60–’65”

Ako uzmemo da je Treći svijet ne samo drugi album nego i metafora magije svakodnevice, onda je za mene ta magija počela već na prvom albumu, u “Tko je to”, a još više u “’60–’65”. Pjesme “Tko je to” nema u filmu, iako je dječja zaludnost te pjesme bila jedna od stvari koje su me potpuno zaposjele kad sam imao četrnaest godina. Tko je pojeo Sljeme sinoć i popio Savu… tko nam lupa čvrge u mraku… – istodobno klinački i zrelo veličanstveno.
“Tko je to” mi je tada bila probavljivija tekstualno, dok me kod “’60–’65” primarno zaokupljala brass melodija i ta nedokučiva Bosutska, u kojoj se iznosi stolica na verandu. Danas mi je taj čin iznošenja stolice iz njezina primarnog okruženja, nakon čega zasja u novom svjetlu i dobije drugi život, puno jasniji i, naravno, dublji od jedenja Sljemena i pijenja Save.
U filmu sam tu stolicu i doslovno snimao, nakon male audicije za onu autentičnu – onu koju je Sacher doista opjevao, a on je kasnije potvrdio njezinu vjerodostojnost. Imao sam na umu Odiseju u svemiru; moja verzija bila je odiseja na stolici. I ja sam bio među onima koji su išli tražiti Bosutsku zbog pjesme. Bio sam tamo i s Rundekom, kojeg sam zapravo isforsirao da idemo, iako je njemu bila sasvim dovoljna ona u njegovoj glavi. Kasnije sam pristao izbaciti tu scenu jer je njegova Bosutska 27A bila jača od one stvarne, sestrične na broju 27.
Melodija, rif i aranžman “’60–’65” su bezvremenski. Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu Haustora, vjerojatno bi to bila ta. Ona nosi sve što Haustor jest: ritam, melodiju, brass liniju, poeziju i reggae bazu odsviranu na njihov način.

“Moja prva ljubav”

Svi smo je čuli milijun puta, ali ne mogu je izostaviti. Posebna je, pamtljiva, lepršava, ali vrhunski aranžirana, odsvirana i snimljena. Fenomenalan sound duguje producentu Huseinu Hasanefendiću, ali i bendu koji je maestralno složio sve elemente pjesme.
Enigmatičan tekst o Zagrebu koji je dobio more nasred Trga izazvao je brojne interpretacije. Meni su one seksi varijante o brodu koji ulazi u luku kao klincu bile posebno drage i smislene, ali pjesma je o nečemu sasvim drugom. U filmu konačno dobiva jasno objašnjenje iz usta samog autora, Srđana Sachera, zajedno s vrlo preciznim razlozima zašto ta pjesma nije ljiga, kako su je neki pokušavali protumačiti. Meni to nikad nije ni palo na pamet.
Istina je da je toliko puta vrtjeli da je gotovo postala javno dobro, ali svaki put kad je čujem – razvedrim se i zapjevam. “Moja prva ljubav” i dalje je najbolji dokaz da pop pjesma može biti sofisticirana, poetska i istovremeno zarazna.

“Pogled u BB”

B-strana singla “Moja prva ljubav” odmah je pokazala da je Haustor i jedan drugi bend – onaj koji ne teži samo melodiji nego i scenskoj provokaciji. “Pogled u BB” mala je punk-kazališna predstava, alternativna, ironična, s jednostavnim ravnim ritmom, koji u jednom dijelu podsjeća na Velvet Underground.
Tekst je genijalan u svojoj banalnosti. Kao da netko hladno čita novinske naslove i dnevne navike, ali iz svake rečenice curi ironija prema društvu koje se samodovoljno uspavljuje uz parole o boljoj budućnosti. To je pjesma o ljudima koji su zamijenili snove potrošnjom, o državi koja se hrani parolama i kreditima, o iluziji napretka koja se prodaje uz besplatne uzorke i roze naočale.
U filmu prikazujemo spot koji savršeno pojačava taj duh – Rundek s bijelom maskom i u radnom kombinezonu, a bend ispod karikaturalnih glava s grimasama. Sve djeluje kao groteskni meme društva koje pleše na vlastito otuđenje. “Pogled u BB” zapravo je pjesma koja i danas precizno opisuje našu stvarnost.
Kad krene onaj refren B-b-b-b-b-b-b-b-b-b-bolju budućnost, to više nije ruganje prošlom vremenu nego ruganje svima nama koji i dalje čekamo da se ta budućnost nekako dogodi sama od sebe.

“Lice”

Najintimnija i najteža pjesma s prvog albuma. “Lice” je Rundekov introspektivni monolog, gotovo psihoanalitički autoportret koji kroz hladan, precizan opis otkriva duboku nelagodu između vanjskog i unutarnjeg svijeta.
Moje lice je kvalitetno / i nikad me ne oda…
Ta početna ironija već postavlja ton; lice kao maska, kao štit koji skriva unutarnju krhkost. Kako pjesma odmiče, postaje sve jasnije da se ispod tog savršenog proizvoda krije dječak koji sjedi sam u kutu i kucka malim čekićem po zidu kao minijaturna, ali razoružavajuće precizna slika osamljenosti i unutarnje erozije.
Glazbeno je pjesma savršeno izbalansirana: lagana, mistična, gotovo hipnotička. Saksofon Caprija, klavijature Zorana Vuletića i Gulov ritam (kick–kick–snare) stvaraju ugođaj koji je u svojoj jednostavnosti genijalan. Taj beat bi u nekoj reperski naprednijoj zemlji danas vjerojatno bio sempliran u barem tri svjetska hita.
“Lice” je jedna od onih pjesama koje ne traže da ih se razumije. Dovoljno ih je osjetiti i pustiti joj se da te nosi. To je Rundek u najčišćem, najogoljenijem obliku – između ironije i boli, između distance i intime.

“Mijenjam se (live 1981., restauracija 2025.)”

Jedina sačuvana snimka kultnog koncerta na zagrebačkom Biennaleu, gdje su svirali uz Gang of Four i Šarla Akrobatu. Oduševila me svojom pankerskom čvrstinom i atipično pankerski preciznom izvedbom. Audio je bio dosta uništen, pa smo ga rasklopili po kanalima i restaurirali tako da sada zvuči onako kako je bend doista zvučao uživo.
Rundekov scenski performans ide preko čiste, iskonske žive energija. Trenutak u kojem se osjeća da su i prije pjesama imali ono što mnogi nisu ni kasnije nikad imali – autentičan identitet.

“Capri”

Pjesma s najneprežaljenijeg Haustorova albuma – onoga koji se nikada nije dogodio. Od planiranog izdanja ostale su samo tri pjesme na kultnom EP-ju Majmuni i mjesec. “Capri” je otkačeni instrumental, dok su “Majmuni” i “Zima” duboko ukorijenjene u međimursku glazbenu tradiciju, ali odsvirane na potpuno otkačen, fake jazz ili no jazz način – točno onako kako će kasnije, nakon Sacherova odlaska iz benda, zvučati Dee Dee Mellow (koji će tu stvar i preuzeti).
Haustor je tada imao namjeru snimiti cijeli album u tom stilu, što bi po svemu sudeći bio jedan od najekscentričnijih projekata ikada nastalih na ovim prostorima. No zbog diskografskih prioriteta Jugotona i Sacherova odlaska u vojsku – iz koje će se vratiti s idejom Trećeg svijeta – taj plan nikada nije realiziran.
U filmu “Capri” koristim uvijek kad mi je trebala otkačena, pomaknuta podloga za njihove susrete, razgovore ili akcije. Taj ritam i duhovita nepretencioznost pjesme stvaraju savršen balans između ludosti i lucidnosti – ono što je, uostalom, uvijek bilo u samoj srži Haustora.

“Zadnji pogled na Jeršaleim” / “Skriven iza lažnih imena”

E sad se malo šlepam, jer mi je teško objasniti koja mi je draža, pa ih stavljam u egal. “Skriven iza lažnih imena” ima ubitačno dobre instrumentalne dijelove – posebno efektne kad ih se sluša stereo u kinu, gdje se svaki put čuje neki novi sloj talinga, gitara, klavira i panove frule koja u solu ode po cijelom svijetu: među afričke bose žene koje na glavama nose tajni teret metala, čiste ribu, crni dječak s puškom u ruci… Sve te world slike bile su toliko inspirativne da sam, u nedostatku originalnih videospotova s tog albuma, imao potrebu sam vizualizirati instrumentalni dio pjesme, umjesto da pustim Rundekovo pjevanje.
A “Zadnji pogled na Jeršaleim” ima izvrsni refren i u filmu vrlo precizno pokazuje kako su demo snimke došle producentu Željku Brodariću u ruke – i što je od njih nastalo nekoliko mjeseci kasnije na albumu.

“Spasil sam se”

Dosad neobjavljena pjesma, prisutna je u filmu, a na soundtracku još više – u nekoliko verzija. Nastala je na demo pripremama za Treći svijet 1983., ali je izbačena s finalnog snimanja i takva ostala do danas, odnosno do trenutka kad sam je čuo i rekao da s njom moramo van.
Bend ju je čak ponovno počeo raditi i snimati u novoj verziji, ali nakon što je opet nastupio zastoj, ostavio sam u filmu osebujni mantrični indijski dio s harmonijem i Rundekovim glasom prije završne špice.
Na soundtracku se nalazi dvanaestminutni edit sastavljen od raznih verzija pjesme iz različitih razdoblja – definitivno nešto najbliže čemu su se Haustori ikad približili Pink Floydu ili kraut-rocku koji su voljeli, iako se to po njihovoj glazbi ne bi reklo. To se jednostavno moralo naći na ploči.
Vjerujem da bi, da se više radilo na njoj u nekoj pop formi, to mogao biti njihov najveći hit još od onih vremena. Sacher će je objaviti u svojoj verziji na sljedećem solo albumu, a budući da je Darko sačuvao za sebe izrazito dubok i sugestivan novi uvodni dio koji je smislio tijekom zadnje faze rada, pretpostavljam da će i on izaći sa svojom verzijom. Bio bi grijeh da  ne.

Stihovima obavezno želim prenijeti jer zvuči kao epitaf svih nas: Spasil sam se / stari roka roda / vezda dam se / Stara roka roda / megla je i voda.

“Neobičan dan”

Poznato je da je album Treći svijet svoj pravi život počeo živjeti tek dvadeset-trideset godina nakon objave. U vrijeme izlaska dočekan je gotovo kao podbačaj jer nije imao ništa nalik “Mojoj prvoj ljubavi” ili “Radiju” – dakle, ništa što bi se moglo prepoznati kao singl. Ne znam kako je i zašto odlučeno da se s albuma neće skinuti nijedna pjesma, ali “Neobičan dan” je imao sve – melodiju, tekst, ritam i atmosferu – i sigurno je mogao postati veliki hit.
Početni stih Na biciklu vozim Nenu danas svi znaju, ali tada je pjesma prošla gotovo nezapaženo. Da se više gurala, možda bi i cijela priča s Trećim svijetom krenula drukčije.
Danas je, srećom, došla na svoje – jedna je od najvoljenijih Haustorovih pjesama i to s razlogom. Namjerno sam je stavio na kraj filma, jer nosi onu istu energiju zajedništva koju su nekad imali njihovi koncerti. Zato se i događa da publika na kraju projekcija reagira kao da je upravo završila svirka. To je onaj trenutak kada se publika i bend ponovno sretnu i postanu jedno.