11
sij
Podcast

Opušteno: Husein Hasanefendić Hus (Parni valjak)

Husein Hasanefendić Hus Parni valjak

Husein Hasanefendić Hus /Nikola Knežević

share

Parni valjak ponovno se kotrlja! Prije nekoliko je tjedana najavljena velika turneja ove rock institucije koja će obići deset gradova u Hrvatskoj. Dolaze i u ona mjesta u kojima nisu nastupali više od dvadeset godina, a sve nam je detalje otkrio Husein Hasanefendić Hus, gitarist, autor i redovni član Hrvatskog društva skladatelja, u novoj epizodi podcasta Opušteno.

O izazovima organizacije koncerata u manjim sredinama

„S velikim entuzijazmom, ali i s velikim strahom iščekujemo turneju. Takva su vremena došla, čovjek ne može baš nešto dugoročno planirati”, izjavio je Hus i dodao: „Ovo ljeto smo nakon godinu i pol dana ne sviranja i pauze uspjeli održati sedam koncerata. Oživjeti. Kao da smo dobili prvu pomoć. Prodisali smo. Onda ponovno pauza, znamo zbog čega, svi smo ludi od živaca već.”

Osvrnuo se i na glazbenu centralizaciju koja je u Hrvatskoj prilično istaknuta te napomenuo da upravo zbog toga žele prirediti jednaki glazbeni spektakl posjetitelju iz bilo kojeg kraja Lijepe naše, no to je, također, i vrlo izazovan zadatak: „Stvar je takva da jednostavno nema matematike koja bi to pokrila. Opet, ne možete svirati da gubite novac. Ministarstvo kulture s projektom Jer svirati se mora značajno je pridonijelo tome da možemo ići i u manje sredine.

Imamo i sponzore, pa smo uspjeli napraviti konstrukciju uz koju možemo ići s bogatom produkcijom u manja mjesta, ona u kojima dugo nismo bili. Pokrenuti Valjak je zaista skupa priča. Inicijalni troškovi su ogromni i do sada nismo mogli toliko svirati u manjim mjestima. Situacija se sada promijenila, pa se malo lakše diše.”

Dodao je i kako financije nisu jedini problem zbog kojeg manja mjesta ne dobivaju spektakle kakve dobiva Zagreb: „Uvjeti su uvijek problem. Mi sada djelujemo u svjetskoj konkurenciji. Tko god prati glazbu može danas uvijek pratiti koncerte drugih bendova, a da ne mora biti na licu mjesta (op. a. putem interneta). Mi se nosimo s tom konkurencijom u zagrebačkoj ili splitskoj areni. Zaista pridajemo pažnju tome kako zvučimo uživo, to nam je presudno. U malim mjestima dvorane ili klubovi su manji, a to je uvijek druga varijanta…

Koncert u Slavonskom Brodu na primjer, to je u financijskom smislu neusporedivo skuplje nego kada odemo u neke uhodane klubove kao što je npr. ljubljanska Cvetličarna. Bez obzira na to jesmo li odsvirali Stožice (njihovu arenu) ili Križanke, uvijek ćemo tu klupsku svirku odraditi jer su fantastični uvjeti. Nije velik, ali je baš bombonček svirati u takvom prostoru.

To je isplativiji koncert nego sportska dvorana u Slavonskom Brodu. Kada se krene raditi matematika, nije nam najbitnije koliko ćemo mi zaraditi već koliki su ukupni troškovi. Ljudi generalno ne znaju strukturu troškova… Ne želimo štedjeti na opremi i doći na primjer u manja mjesta s razglasom ili rasvjetom ispod našeg nivoa, to je omalovažavanje publike. Pazimo da u zadanom prostoru uvijek dobijemo maksimum.”

Kako danas ostati konkurentan na tržištu?

Premda oduvijek poznati po raskošnoj produkciji, na nadolazećoj turneji fokusirat će se na sam zvuk i pružiti publici čisti rock ’n’ roll uživo: „Sve je već viđeno, ne možeš konkurirati stranim izvođačima. Možeš konkurirati jedino svirkom, pjesmama te s publikom funkcionirati maksimalno dobro, ali kako se možemo nositi s nečim u što su uloženi milijuni dolara?”

Sa svim izazovima glazbene scene već se dugi niz godina nose jako dobro, a za nekoliko godina proslavit će veliku, pedesetu godišnjicu: „Nema tu formule, puno sreće je u pitanju. Ima izvođača koji vrlo zdušno, iskreno i pošteno rade to što rade, ali im je estetika možda malo hermetička. Nemaju jednostavno toliko veliki dobačaj da bi to postalo uspješno u komercijalnom smislu.”

Dio njihova uspjeha leži i u činjenici da su se oduvijek trudili svakom kutku tadašnje Jugoslavije dati najbolje što imaju, pa se prisjetio i kako su oduvijek na turneju išli s nekoliko šlepera opreme te jednom odradili čak tridesetpet koncerata u četrdeset dana. Ono što je također ostalo nepromijenjeno jest njihov karakter na pozornici: „Mi smo odlučili biti to što jesmo, odmah na početku. Srećom, ljudi to vole. Treba biti uporan i raditi puno. Mi zaista radimo puno. To je neka vrsta žrtve, ali sve se to vrati.”

Rad mlađih kolega na glazbenoj sceni, kaže, rijetko prati u današnje vrijeme: „Zaista me ne zanima kakav je (trenutni) trend u glazbi, što, da to kopiram? Mi smo stil. Mi radimo ono što jesmo i to je Valjak. Imali smo mi pauzu četiri godine, nakon trideset godina karijere. Četiri godine nas nije bilo, a nisam primijetio da je netko uskočio na našu poziciju. To znači da nikome ne smetamo.”

Dodao je da je svojevremeno pokušao dati podršku nekim mladim glazbenicima, koji su to odbili: „Ono što sam primijetio, govorim o nekom prošlom vremenu, bilo je nekih mladih nada, ali imam dojam kao da smo mi njima neki drugi tabor, ugroza. Nekima sam nudio pomoć. Nekada sam se bavio produkcijom, dosta uspješno, prema statističkim pokazateljima. Ali, kao da smo neprijatelji.”

Početkom godine Hus se predstavio javnosti i kao kantautor, no to je sada, otkako se Valjak ponovno kotrlja, u drugom planu: „To je nastalo iz dosade. Bili smo u izolaciji. Rijetko sam izlazio iz kuće, imam svoj radni prostor koji sam na svu sreću sredio i upogonio prije pandemije. Uglavnom sam tamo provodio vrijeme, okružen svime što mi treba.”

Istaknuo je i da nema velikih ambicija u kantautorskoj karijeri jer je izuzetno zadovoljan onime što je s Parnim Valjkom postigao i to mu je dovoljno, no kazao je i da će se jednom, kada ulovi vremena, svakako vratiti tim pjesmama. Također je otkrio da Valjak radi na novome studijskom materijalu koji će uskoro biti predstavljen publici.

Bez podrške države i lokalnih vlasti

Nažalost, i nakon nekoliko desetljeća uspješne karijere i uspjeha s kojim se malo glazbenika na ovim prostorima može mjeriti, još uvijek nailaze na mnogobrojne izazove, kao što su, ističe, prostorije za probe: „Trenutno smo u nezgodnoj smo situaciji jer smo beskućnici. Jer je jedan od tih negativnih momenata (pandemije) taj da ljudi nisu baš pokazivali sluha za glazbenike koji su ostali bez posla. Mislim da je glazbena industrija najviše stradala u pandemiji.

Godinu i pol dana nismo svirali, a plaćali smo prostor svaki mjesec, jednu prostoriju koja nam je bila skladište, kao i jedan prostor gdje smo vježbali. Onda su nam u jednom trenutku poduplali cijenu i postalo nam je preskupo.

Kad privređuješ je preskupo, a kad ne radiš uopće, tada je u najmanju ruku okrutno. Morali smo otići van i sada kao ludi okolo tražimo po Zagrebu prostor. Politika nema sluha, grad, nula bodova… mislim… tako jedna glupa i tužna situacija da to nikog ne zanima. Što da vam kažem da je zadnja Arena (koncert u Areni Zagreb, op. a.) samo država od PDV-a uzela 350 tisuća kuna. E, onda, kao, oni nama nešto vraćaju. Ništa oni ne vraćaju! (smijeh) Tišti me to, pa sam imao potrebu reći, u najmanju ruku je suludo.

To je masovni problem. Kako do vježbaone? Vjerojatno je tako zato jer na izborima više nema koncerata, pa nas ne trebaju! (smijeh) To je moja pretpostavka. Ali dobro, snaći ćemo se! (smijeh)”

Otvoreno je naglasio vlastitu ogorčenost prema državi i vlastima: „Smisao države i grada… na svaki honorar se nakače. Moje je pitanje, što to oni našoj industriji vraćaju? Kada bih sjeo i izračunao koliko je novaca u našoj karijeri zarađeno, četrnaest Domova sportova, tri Arene i to je samo Zagreb! Silni novci su zarađeni kroz poreze, prireze, PDV-e, kroz angažman… oni jednostavno ne razmišljaju na taj način. To je hladna administracija kod koje se nitko, ako nema osobnu korist, ne želi angažirati.”

Sličnog je razmišljanja i u vezi novog Zakona u autorskom pravu u srodnim pravima koji je izazvao velike polemike u javnosti tijekom protekle godine: „To je komplicirana tema, ali bazično je vrlo nepoštena raspodjela. Vrlo nepoštena. Oni koji nemaju digitalna prava riješena ugovorom ne dobivaju ništa. Ja za dobar dio našeg kataloga ništa ne dobivam…

Generalno su glazbenici tu apsolutno bezobrazno eksploatirani. Stalno se nalaze neka polovična rješenja, ne bih duboko ulazio u temu, jer svatko kaže ‘pazi što potpisuješ’, a pitanje je koliko je pojedini izvođač jak da dobije neke dobre uvjete. Čini mi se da je puno jednostavnije kolektivno pregovarati i tada imate veću snagu nego kada ste sami.”

Razgovor je zaključio porukom da u ovoj situaciji i ovim vremenima nikako ne bi želio biti mladi glazbenik i tek pokretati bend. Mnogo toga se promijenilo, ali ono što je ostalo jest emocija, primjećuje: „Nova publika dolazi, ali ta emocija koju mi nosimo prepoznaje se još uvijek, jer u ljudima jednostavno postoji emocija. Ali što nosi budućnost, to ne znam.“

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora