Janko Novoselić: Jazz kvartet

Danas uistinu iziskuje naročitu hrabrost ako se pojedinac odluči svirati jazz standarde.

Postoji jedna cijela struja svijesti među mlađim jazz glazbenicima kojima je ovaj fenomen, iako zaglavni kamen jazza, svojevrsna anatema; od njega aktivno bježe, a poneki čak ponosno ističu kako „ne znaju ni jedan standard“.

Oni koji se u to upuste najčešće postaju predmet poruge i sažalijevanja, uz neizbježnu etiketu staromodnosti i ocvalosti koja stvara pritisak u svakom trenutku. Povremeno čak stječem dojam da je ova pojava učestalija u Europi nego u Americi – nedavno sam čitao recenzije novih izdanja velikog kritičara Scotta Yanowa i čini se da mladi američki jazz glazbenici nemaju nikakvih problema s uvrštavanjem ponekog (pa i više!) standarda na svoje autorsko izdanje – ipak i sami znaju da se to ne zove The Great American Songbook bez razloga.

Na kraju krajeva, i nenadmašni Keith Jarrett podario je gotovo polovicu svoje karijere ovom blagu, a osim zabadala kojima smetaju njegovi uzdasi i krikovi, gotovo se nitko nije usudio reći išta protiv veličanstvenosti tih izvedbi. Nakon kvarteta Tončija Grabušića prošle godine, još je jedan hrvatski bubnjar odlučio posvetiti svoje kreativne trenutke jazz standardima – Janko Novoselić.

Foto: Damil Kalodjera

Jazz kvartet (Intek Music, 2025.)

Većinom okupivši ekipu iz svog matičnog Jazz orkestra HRT-a (premda uz kontrabas iz nekog razloga ipak ne stoji Saša Borovec), Novoselić je zadužio Elvisa Penavu na gitari, Marija Bočića na tenor saksofonu i Zvonimira Šestaka na spomenutom kontrabasu. Hvalevrijedno je što, prema programskoj knjižici, Novoselić ističe kako je materijal snimljen u istoj prostoriji, uz nekoliko mikrofona, bez nadosnimavanja, ispravljanja i drugih modernih čudesa studijske magije od kojih ne prežu čak ni jazz glazbenici svjetske reputacije (ovjekovječio je to i namjernim glasnim odbrojavanjem prije početka uvodne kompozicije).

Repertoarna selekcija ne uključuje ono što bi pojedinac smatrao tipičnim izborom za ovakav album, no svakako je kreativna

Repertoarna selekcija ne uključuje ono što bi pojedinac smatrao tipičnim izborom za ovakav album, no svakako je kreativna – započinje nepravilnim petčetvrtinskim bluesom koji je proslavio Ellis Marsalis (patrijarh dinastije Marsalis) pod nazivom Magnolia Triangle. Novoselić se u pristupu ne udaljava previše od izvornika, ali donosi svoj osobni pečat, a Bočić se trudi ne zvučati kao Nat Perilliat, koji je posredno duhovni potomak Johna Coltranea.

Kompozicija kojom je album najavljen jest prekrasna Alone Together, možda i najkomercijalniji broj na albumu, najpoznatija širom slušateljstvu po epohalnoj verziji donekle trijeznog Cheta Bakera iz mlađih dana. Kako je česta tendencija u interpretaciji poznatih skladbi potpuni reustroj tipiziranih parametara, Novoselićev kvartet odlučio je negirati inherentnu baladičnost koju sugerira Arthur Schwartz (a Chet Baker potvrđuje) i izvesti je u bržem tempu (brojni jazzisti to često rade s, primjerice, čuvenom Stella by Starlight). Funkcionira!

Doduše, na trenutke slušatelj vapi za dozom sentimentalnosti i ljubavne čežnje, no njihova je ideja na mjestu i suvereno nosi skladbu.

Ballet engleskog skladatelja Michaela Gibbsa u odnosu na Alone Together ispada gotovo opskurna, no kvartet ovdje pokazuje svoj najčvršći i najnapetiji swing, s vrlo dojmljivim solističkim dionicama Marija Bočića. Penava mu uvjerljivo prethodi, no na trenutke prelazi u domenu predvidljivih gitarističkih klišeja, koji nakratko skreću pažnju sa spontanosti koja je dotad bila u prvom planu.

Kvartet ovdje pokazuje svoj najčvršći i najnapetiji swing, s vrlo dojmljivim solističkim dionicama Marija Bočića

Mjuzikli su česta inspiracija za ono što s vremenom postane jazz standard, no oni novijeg datuma često su nepravedno zapostavljeni (Tin Pan Alley iz prve polovice 20. stoljeća ipak tu stoluje) – Novoselić je mudro izabrao Send in the Clowns Stephena Sondheima iz 1973. i time dao priliku Bočiću da demonstrira prekrasan, uglađen i fin pristup sviranju balade – dojma sam da bi tako svirao Paul Desmond da se ikad latio tenor saksofona, a možda i Donald Harrison iz one prekrasne Methenyjeve balade na ploči Te Vou! Roya Haynesa iz 1994.

Ovaj kvartet najljepše i najorganskije zvuči upravo u ovakvim brojevima. Kako se od bluesa ne može i ne smije bježati, Take the Coltrane Dukea Ellingtona bio je logičan začin ovoj set-listi, a ovdje se kvartet prepušta najkonvencionalnijem swingu na albumu – i to vrlo uspješno. Upečatljivi su akordski blokovi kojima Penava začinjava svoj solo i time gradi tenziju koju ostali glazbenici vješto prate.

U Brubeckovoj odi maločas spomenutom Dukeu Ellingtonu jednostavna naslova The Duke kvartet ne donosi ništa novo, no priliku da zasja ovdje dobiva Zvonimir Šestak i vrlo je smjelo iskorištava. Upečatljiva je i koda, gdje se lijepim dekrešendom isprepliće nekoliko akcenata između dionica te dopušta umornom Dukeu da prilegne.

Kako se od bluesa ne može i ne smije bježati, Take the Coltrane Dukea Ellingtona bio je logičan začin ovoj set-listi

Muzikološki šmokljan u meni ne može si pomoći a da ne istakne kako se krasna skladba Richarda Rodgersa punim imenom zove Bewitched, Bothered and Bewildered, a ne oskvrnjeno i lišeno druga dva pridjeva iz naslova, kako se pojavljuje na set-listi Novoselićeva kvarteta. Bilo kako bilo, ovo je najljepše i najtoplije izvedena skladba na albumu, koju ponovno vodi Bočić, no ostatak kvarteta nije ništa manje impresivan u pratnji i trenutnoj prilagodbi ovisno o dinamičkim potrebama. Sva su sola nježna i harna, a Šestak se ovdje svojim tonom na trenutke približava Nielsu-Henningu Ørstedu Pedersenu u njegovim najljepšim trenucima – onima kad svira balade.

Zaključak albuma posvećen je najvećem luđaku u jazzu, svojevrsnom harlekinu poznatom pod imenom Sun Ra. A Call for All Demons jedini je pravi trenutak u kojem se ovaj kvartet raspojasa, krene u nepoznate, a opet potpuno free vode (kako je autor to, očito, i zamislio). Novoselić vodi priču s ritmičkim obrascem koji podsjeća na kakav njuorleanski second line, a ostali ga članovi vješto slijede. On donosi i vrhunski solo koji miješa starije i novije tradicije bubnja u jazzu, ali sve zajedno i dalje ne zvuči luđe od Sun Ra izvornika!

Premalo je ovakvih albuma u suvremenom jazzu, da se pravilno izrazim. Autorska ekspresija jest apsolutni sine qua non, no glazbenici, kao što sam istaknuo u uvodu, prečesto zaboravljaju ocean prekrasne glazbe koja je, na kraju krajeva, potpomogla razvoj ove umjetnosti kroz posljednje stoljeće – glazbe iz koje se i dalje nazire nepresušno vrelo inspiracije za nove interpretacije. Nadam se da si smijem dopustiti članovima ovog kvarteta staviti riječi u usta, pa da s njima u glas uskliknem, gromko i upućeno svim jazz glazbenicima:

„Svirajte jazz standarde, zaboga!“