Borna Pehar: Timezone

Borna Pehar Timezone

Nije danas lako biti fusion muzičar. Ako svirate akustični jazz temeljen na pedesetim i šezdesetim godinama, s dovoljno izraženom autorskom kreacijom i sviračkim talentom, dobra je šansa da ćete zvučati svježe i originalno, da ćete biti percipirani kao glazbenik univerzalnog stila i vrijednosti unutar žilavog, stogodišnjeg žanra. Ako pak uđete u bjesomučno dugačke virtuozne solaže na električnoj gitari ili basu, ili nakrcate vaš sound sintovima u maniru osamdesetih, velik je rizik da zvučite kao glazbenik epohe. Tamo gdje su produkcijski trendovi značajan faktor doživljaja glazbe, lakše će vas smijeniti neki drugi (u tom trenutku) suvremeni trend s ograničenim rokom trajanja.

Utoliko je fusion jazzu povijesno bilo teže da ustanovi svoje univerzalne vrijednosti (mimo činjenice da se izvodi na električnim instrumentima) i da se ponovno izumljuje iz jednog desetljeća u drugo. Danas stvari stoje nešto bolje, barem kod onih glazbenika koji su shvatili beat, groove i vibe kao važna svojstva fusiona radije nego matematički precizno i brzometno rastrčavanje kroz ljestvice. Ne škode ni sve brojniji revival trendovi unutar popularne kulture i mode, što podrazumijeva i pomalo romantizirani doživljaj osamdesetih i devedesetih, kakav imaju mlađe generacije.

Gdje je u svemu tome mladi hrvatski pijanist i klavijaturist Borna Pehar, te njegov sastav, koji čine brazilski saksofonist Joander Cruz, mađarski bas gitarist Roland Racz, i srpski bubnjar Peđa Milutinović? Odgovor na ovo pitanje svakako nije jednoznačan.

Borna Pehar / foto: Matej Grgić

Barem u nekolicini uspješnijih brojeva na albumu Timezone, neupitan je dobar osjećaj za kontekst i smisao fusiona danas. Pumpajući groove u kompoziciji Tavern koji predvode Racz i Milutinović, i Peharova catchy melodija, na pravi način zavode slušatelja, a kompaktno radiofonično trajanje od nešto preko četiri minuta prava je mjera da se ne uleti u presviravanje; naslovni broj još jednom naglašava vrlo važnu ulogu kompaktne, ovdje i vrlo razigrane ritam sekcije, te band leadera koji koristi drukčiji električni sound te izbjegava zamku slušalačkog zamora; potentno zvuči i Alma svojim odmjereno orijentalnim prizvukom, te možda i najuspješnija Hill, koja ističe sjajnu međuigru saksofona, basa i bubnjeva u izlaganju osnovne teme.

U nekolicini uspješnijih brojeva na albumu Timezone, neupitan je dobar osjećaj za kontekst i smisao fusiona danas

Na albumu je još pet kompozicija koje prikazuju bend u potrazi za odgovarajućim soundom i autorskim pečatom. Dobronamjerno ćemo reći da je hvalevrijedan Peharov trud da istraži različita aranžerska rješenja, zvukove klavira i klavijatura, te racionalno promisli dinamiku albuma – od nepretenciozne uvodne Until Tomorrow do ritmički utegnute Puente, koju možemo zamisliti kao koncertni hit za đuskanje.

Situacija je ponešto lošija kada se uđe u srednji i sporiji tempo, te saksofonista Cruz dobije prostor da iskaže svoj svirački potencijal u dominantnom, smooth jazz ključu. Čak i ako uvažimo činjenicu da alt ili sopran-saksofon (u odnosu na tenor) po svojoj prirodi imaju svilenkastiji sound, u konstelaciji s bas gitarom, Peharovim klavijaturama i Milutinovićevim toplo produciranim beatom, nešto izazovniji, tvrđi zvuk ovog instrumenta predstavljao bi zanimljiviji kontrast i osvježenje spram konvencija (pod)žanra. Kao što recimo post-bop altist Luka Ignjatović odlično leži Milutinoviću u njegovu autorskom projektu drumbooty, po mnogo čemu sličnom Peharovu senzibilitetu.

Naravno, riječ je o debitantskome autorskom albumu i glazbeniku u dvadesetim godinama, te je jasno da brušenje tek slijedi. Čak i kada slušate najvažnije američke ili europske jazz glazbenike današnjice, mala je vjerojatnost da vam je baš nečiji prvi album u playlisti na repeat; zaista uzbudljivo diskografsko izdanje obično uslijedi tek nekoliko godina kasnije. Borna Pehar uspješno je zagolicao maštu slušatelja i izbacio nekoliko jakih tema, te okupio bend koji zvuči svirački komplementarno i kompaktno. Za početak, sasvim dovoljno.