Veli Jože – A tko će nam sad reći kakav je svijet?

Dinko Fazinić

Album grupe Veli Jože ne pokušava nas impresionirati naglašenom hitoidnošću, to je album koji osvaja polako

Album grupe Veli Jože ostavlja dojam kako se svaka pjesma nadovezuje na onu prethodnu, kao poglavlja jedne šire priče o svijetu, ljudima i vremenu, koju svatko vidi iz svoje perspektive

Veli Jože ne pokušava biti ono što nije glumeći mladenački bunt, nego jednostavno nudi svoje iskustvo pretočeno u pjesme

Gorana Markova Kneževića prvi sam put čuo prije četiri desetljeća kad je sa svojim tadašnjim bendom Krčma kod Đure seljaka nastupao u Splitu na DORS-u (dalmatinskim rock susretima). Ime benda zvučalo mi je istodobno blesavo i simpatično, ali prevagnula je znatiželja i odlučio sam poslušati kratki koncert vedrih Kninjana.

U njihovom nastupu bilo je nečeg iskrenog, nepatvorenog, onog rijetkog spoja talenta i emocije. U tom trenutku shvatio sam kako taj čovjek ima nešto posebno. Iz svake note, iz svakog pokreta izlazila je mješavina strasti, skromnosti i one prave, sirove umjetnosti koju ne možeš naučiti, s kojom se jednostavno rodiš. Nakon završetka faksa Goran se seli u Zagreb i 1996. osniva bend Veli Jože s kojim je do ove godine potpisao nekoliko vrlo intrigantnih glazbenih uradaka za male nezavisne izdavače. Vijest da se novi album A tko će nam sad reći kakav je svijet? pojavio pod etiketom izdavačke kuće Croatia Records ugodno me iznenadila. Valjda je to znak da je dugogodišnji rad napokon naišao na institucionalno priznanje. Već sam naslov albuma odaje kontemplativan karakter, a sadržaj potvrđuje da se radi o ploči koja izbjegava površnost i instant privlačnost. Album je sniman i miksan u studiju Neo.wav u Velikoj Gorici, u produkciji Mirjane Zubak Mičetić i Nenada Zubaka, uz snimatelja Marinka Belavića Marca. Istinske audiofile razveselit će podatak da je navedeni materijal dostupan i na vinilu.

Kneževićev je autorski rukopis teško svesti na jednostavne definicije. Njegove pjesme izrastaju iz iskustva, osjećaja i prirodne iskrenosti, nudeći pravu eklektičnu fuziju glazbenih stilova – od bluesa i rocka, preko new wavea i kantautorske lirike pa sve do blagog dodira folka. Kao da spojiš Štulića, Rundeka i Glavaškog (Rebel Star) u jedan projekt. To nipošto ne znači copy-paste navedenih glazbenika, više služi kao orijentir glazbene srodnosti jer Goran ima svoj ton, svoj miris i boju. Od uvodne ”Kažeš mi, dođi mi” uronjene u blues formu, preko snene jazzy s glazbenim krešendom na kraju ”Remeni tvog imena”, prpošne u ska ritmu ”Skakavci, mjesec, krijesnica, draga i ja”, rockerske ”Žene i mladići u jutarnjim vlakovima”, dešperane laganice ”Makovi pored pruge”, nabrijane ”Galiotove pesni“ (na tekst Vladimira Nazora), veličanstvene posvete pokojnom filozofu Goranu Starčeviću ”Pozdrav tebi stari” (u tim se stihovima prepoznaje i izravna referenca na naslov albuma koji se tako pretvara u svojevrsni lajtmotiv cijelog izdanja), novovalne ”O zašto”, koja nas vraća u vrijeme ranih osamdesetih s pakleno zaraznim refrenom pa do posljednje funkoidne ”Čuješ li što ti pjeva zlatna ptica” – sve te pjesme pokazuju Goranovu liričnu i skladateljsku raskoš. Iako nije savršen pjevač u tehničkom smislu, ima izražajnost, karakter te iznimnu uvjerljivost. Svaka stvar zvuči proživljeno, što daje težinu i onim jednostavnijim momentima.

Veli Jože

A tko će nam sad reći kakav je svijet? ne pokušava nas impresionirati naglašenom hitoidnošću, to je album koji osvaja polako, onaj koji traži da mu se stalno vraćaš. Iza njega stoji ekipa koja se poznaje u dušu: uz frontmena i gitarista Gorana Markova Kneževića (GMK), tu su klavijaturistica, koproducentica i vokal Mirjana Zubak Mičetić, basist Robert Mifka te bubnjar i prateći vokal Marijan Povodnik.

Produkcija je čista i topla, sve zvuči kao da je pažljivo složeno, ali ne previše „ispeglano”, jer je zadržana organska snaga pravog live benda. U aranžmanskom dijelu osjeća se glazbena razigranost, sa sjajnim prijelazima između uvodnih kitica i refrena. Tekstovi su poetski, ali razumljivi. Ima u njima ironije, humora, ali i iskrenih emocija. U svakom od njih osjeća se trag svakodnevice: vlakovi, ulice, zgrade, raspuknute ljubavi. Male životne priče iz čijih fragmenata nastaju stihovi koji pogađaju pravo u srž, kao da su uvijek postojali i samo su čekali da ih netko pronađe. Drugi trenuci su oni kad Goran propituje svijet koji se ubrzao i ostavlja tragove na nama, ne nudeći gotove odgovore, nego poziva na razmišljanje. To čini nenametljivo, bez patetike i prenemaganja. Upravo ta ravnoteža između iskrenosti, introspekcije i autentičnosti daje njegovom stvaralaštvu prepoznatljiv i rijedak potpis na domaćoj sceni. Album ostavlja dojam kako se svaka pjesma nadovezuje na onu prethodnu, kao poglavlja jedne šire priče o svijetu, ljudima i vremenu, koju svatko vidi iz svoje perspektive. Možda svijet više nije ono što nam netko želi prikazati, nego ono što zajedno stvaramo, slušajući bolje jedni druge. Goran to ne izgovara s pesimizmom, nego s nekom vrstom tihe mudrosti. Veli Jože ne pokušava biti ono što nije glumeći mladenački bunt, nego jednostavno nudi svoje iskustvo pretočeno u pjesme.

Je li napokon došao trenutak koji će Gorana Markova Kneževića i bend Veli Jože izgurati iz medijske sjene, hoće li tridesetogodišnja „dobro čuvana tajna“ napokon biti šire prepričana – pokazat će vrijeme. Kako god bilo, bez sumnje A tko će nam sad reći kakav je svijet? jedan je od najupečatljivijih domaćih albuma godine.