Sedmo nebo je izbor naizgled jednostavnih, ali nikako pojednostavljenih, već ambicioznih pjesama sa slikama prepunih nostalgije

Alt-country pop i rock bend Rebel Star ove je jeseni objavio svoj novi studijski album Sedmo nebo. Jedna sam od onih koja prati mixtapeove nekih ljudi iz regije, glazbene znalce koji slažu doista lijepe plejliste noviteta, kroz koje se tu i tamo provuče neki regionalni izvođač. Tako sam prije desetak godina prvi put čula za Rebel Star. Njihov duet s Ivanom Smolović, “Anđeli”, bio mi je pravo osvježenje. Ako skočite na YouTube, ispod pjesme se redaju komentari koji kažu da pjesma nosi neki duh Drage Mlinarca, The Byrdsa ili Big Stara. Sad, kad je slušam s vremenskim odmakom, čujem i djeliće atmosfere one stare pjesme Mile Kekina i Ivanke Mazurkijević, ali svaka je usporedba potpuno promašena. Milan Glavaški, vođa benda i autor, zapravo nas glazbom Rebel Stara vraća u vrijeme kad je glazba bila jednostavno lijepa i zabavna u najčišćem obliku, bez skrivenih značenja ili čudnih solaža, samo glazba dotjeranih i stručno urađenih melodija.

S četrnaest novih pjesama, koje su u isto vrijeme ogledi o životu, društveni komentar i oaze sreće i ljubavi, novi je album zajedničko izdanje Rebela, Pop Depresije (RS) i Mast produkcije (HR). Iako su se postave mijenjale Glavaški je ostajao konstanta i iako već godinama živi u mađarskom gradu Senandriji, uz njega sada postavu čine mahom zagrebački glazbenici. Nova je era ovog benda zapravo započela prije dvije godine, od izlaska albuma Početak i kraj, koji je snimljen s kompletnom zagrebačkom postavom koju je Glavaški okupio oko sebe u vrijeme kad se bend dodatno definirao i zbližio kroz probe te koncerte. Uz njega, glas i gitaru, sada su tu Zvonka Obajdin (klavijature i vokal), Daniel Rodik (gitara i lap steel), Ernest Džananović (bubanj) i Goran Ritoša (bas), a u beogradskom studiju, na snimanju kompletnog albuma, ekipi su se pridružili producenti Uroš Milkić i Željko Markuš te gosti Vlado Marinović (gitara) i Dušan Petrović (puhačka glazbala).

Rebel Star / Foto: Marina Uzelac

Sedmo nebo je izbor naizgled jednostavnih, ali nikako pojednostavljenih, već ambicioznih pjesama sa slikama prepunih nostalgije (npr. u “Istini”: „…ti i ja smo motani unazad / gužvane trake u kasetama / ostanimo tu do kraja albuma…“). Ove vode nisu posve neistražene – melankolija dugo prati Rebel Star. Glavaški se ponekad opasno približava pompoznosti i grandioznosti, ali čini se da se s tim dobro nosi. Težak posao nikad ne izmiče iz njegovih vještih ruku.

Pop glazba iz njih skreće u čarobnjaštvo nekog novog vala sa svojim iznimnim i upečatljivim zvukovima. To je neobično prikladan nalet kreativne energije, s obzirom na to da se na ovom albumu toliko govori o lutanju (“Neko mesto s puno sunca”), rasipanju, varljivim pukotinama (“Mesec”) i pukotinama između čvrste stvarnosti i fantazije (“San na jezeru”). Rebel Star ovim pjesmama ustupa mjesto većem broju kozmičkih putovanja i nastoji stvoriti svjetove koji bi mogli prkositi svakom objašnjenju, pozivajući pritom slušatelja da odabere slike i raspoloženja poput svojevrsne udice na koju će se zakačiti. Rebeli stvaraju fluidna raspoloženja dok zadržavaju sjenoviti pogled koji je definirao njihov stil (npr. “Prolećno smeće” ili “Smog”). Ipak, nekoliko je pjesama – poput relativno pop orijentiranih “Ponoć“, “Prolećna jutra” i “Zemlja od suza” – pomoglo podići energiju albuma. Glavaški ima tu posebnu sposobnost pisanja pjesama kao nekakvih ljubavnih portreta koji odišu nevinošću i spontanošću, ali koje ipak posjeduju onu neku dimenziju proživljenog iskustva, koja im daje težinu naizglednoj lakoći unatoč ( primjerice, u pjesmi “Ponoć”: „…nacrtaćeš život u praskozorjima / udahnućeš i vetar gde ga nema / i novu nadu ljudima / u parku iznad našeg kvarta / dočekaćeš sunce i zagrljaj…“).

Više nema samo Balašević najljepše zarobljenu Tisu u pjesmi. Poput Cervantesovih vjetrenjača, sada i Glavaški rukama hvata ovu rijeku u pjesmi “Sve od sebe” i snažnim slikama ocrtava borbu s onim neizbježnim i neuhvatljivim. “Entropija” je apsolutni klasik, mješavina razigranosti i ozbiljnosti, svjetlucavog popa i tekstura španjolskog govora Ivane Galić, koji kao da sintetiziraju te ažuriraju sve što je ikada činilo i još uvijek čini ovaj bend tako uvjerljivim. Već se na prvom slušanju ističu “Ogledala”, blues komad s naglašenim orguljama i “Metar pepela”, gdje ulogu glavnog vokala preuzima Zvonka Obajdin – posve razumljivo jer je njezin tekst uglazbio Daniel Rodik. S likom koji balansira na erodiranom rubu stvarnosti, u “Istini”, posljednjoj pjesmi na albumu, na samom kraju, koji kao mantru vrti “Nikad nam lepše i teže bilo nije”, Sedmo nebo (p)ostaje prekrasno konstruiran album koji je ovom pjesmom osigurao pedantan finiš.

Budući da je Glavaški bio žarišna točka još malo pa gotovo dva desetljeća, ne iznenađuje da se čak i sada, kad je skroz novi sastav, malo toga promijenilo zvučno ili konceptualno. Pjesme lelujaju na paleti raskošnih, isprepletenih gitara, atmosferičnih klavijatura i suzdržanih bubnjeva koji podržavaju njegov prepoznatljiv vokal. On sve povezuje kroz svoju jedinstvenu kantautorsku leću, iskreno i samozatajno, usredotočujući se na zrnca sumnje i na to kako se ona grupiraju. Ta nesigurnost i promišljenost, prevedeni u univerzalnost i razumijevanje, svjetla su vodilje ovog albuma. Suočeni s boli, bez zadržavanja na unutarnjoj tjeskobi – umjesto toga, kroz glazbu Rebel Stara, nedostatci se susreću s prihvaćanjem, a album Sedmo nebo postaje najtaktilniji od svih nježnosti.

Singlovi: “Mesec”, “Ponoć”

Format: online, vinil

Izdavač: Pop Depresija / Mast produkcija