Čežnja i nostalgija prerasle u himne generacije

Mild Orange u domeni su izvođača za koje sam mislio da ih nikad neću čuti uživo.

Nekoliko je razloga za to, a možda mi se ponajviše po glavi vrzmalo da su isključivo stvoreni za ljetne festivale, a njih se nitko neće sjetiti uvrstiti u lineup. Dovoljno su na rubu da se ne može reći da su popularni preko granica normale, ali nekako je u glavi da su 2018. godine svi naletjeli na njihov ”Some Feeling” pa su ih smatrali jednokratnom YouTube senzacijom i one hit wonderom.

Rasprodan Vintage Industrial na jedan magloviti zagrebački ponedjeljak bio je dovoljan da se pokaže kako novozelandski bend u Hrvatskoj ima svoju publiku koja ih je čula puno dalje od onoga što se na prvu čini. Njihov premijerni koncert u Hrvatskoj započeo je uz polusatni set Andrea Smitha, točnije njegovog benda/projekta nazvanog Heavy Chest. Još je jedan simpatičan Novozelanđanin sam izašao na pozornicu sa svojom gitarom te pružio kantautorski indie rock kakvim ga i zamišljamo. Nekoliko starih pjesama (”Smile Again”) pa većina novih pjesama, mimo albuma Home Turf iz 2018. i Guidance in Dreams iz 2022. pokazale su da Smith radi na nešto drugačijem materijalu nego što je to na već objavljenim izdanjima. Nastup je završio uz pomoć matrice na laptopu pa se kantautorska večer na jednom instrumentu i snovitom glasu malo podebljala i pripremila za glavne izvođače.

Heavy Chest / Filip Kušter

Uz početni intro, peteročlana ekipa (barem na nastupima uživo) u 21:20 došla je na pozornicu, pomalo sramežljivo mahnuvši rasprodanom Vintageu. Gitare u ruke, ”Moonglade” u glavu. Uvodna pjesma s njihovog novog albuma započela je putovanje tople nostalgije. Mild Orange nevjerojatno je umirujući bend, a blagim natruhama psihodelije vrlo brzo su nas sve uvukli u svoj svijet, topeći gitarama koje se isprepliću. I dok je jedna gitara jasna, kristalna, druga nam odaje dojam udaljenosti laganim reverbom. Prva pjesma s hvaljenog prvijenca bila je ”Down By the River”, rekao bih neočekivanim komadom, dok se atmosfera rasplamsala sa sljedeće dvije pjesme – ”Searching For” i posebno ”Freak In Me”. Prvonavedena se razvija uz lead gitaru, bubanj i vokal te nas vodi ljetnim krajolicima bez kraja, da bi se ostale dvije gitare i bas pridruživale kako se put bliži kraju u shoegaze formatu, koji se samo pretopio na sljedeću, ne dopuštajući publici da s pravim pljeskom isprati završetak.

Novo okruženje, novi zvuk

”Freak In Me” prvi je izvedeni hit koji vjerujem da prepoznaju čak i oni koji nisu toliko upućeni u to što bend radi. Basist Tom Kelk i bubnjar Jack Ferguson upravo u toj pjesmi daju do znanja koliko vokalno prate frontmena, koji se obratio publici nakon izvedenog broja.

Gitarist i pjevač Josh Mehrtens izgledao je iznenađen odazivom. Naglasio je da ih je put iz Novog Zelanda odveo do Londona, gdje žive i rade posljednjih godina. Čini se da im je novo okruženje dalo i nove ideje za zvuk pa su uzeli vremena da nam predstave pjesme s albuma The//Glow, recentnog izdanja koje možda najviše odudara u njihovoj indie rock-dream pop paradigmi. ”Silver Star” posveta je Mehrtensovoj ženi te je ujedno bila i najduža pjesma koncerta koja završava uz sjedinjenje tri gitare, u kojoj se čuje ponajviše slide gitara, dok Mehrtens, izvan uobičajenog mekog glasa, pomalo na rubu pjeva i ponavlja „mustangs don’t roam alone, on the road less known“.

Mild Orange / Filip Kušter

Josh Reid druga je gitara benda, zaslužna za kristalno čiste prodore gitare, ali sasvim sigurno nisam zamislio da će zajedno s basistom Kelkom započeti u ritmu obrade ”What is Love?” koja im je sjela na sredini koncerta (nije nimalo odudarala) i koji je većinski bio usmjeren upravo na najnoviji materijal (izvedene ”My Light”, ”Out in the Distance” i ”Drive Character”).

Sa sjetom se bend prisjetio doba prije osam-devet godina kad su radili na prvom albumu. Istaknuli su da su ga snimili „za 500 eura“ i da nisu mogli očekivati da će ikad svirati u Zagrebu. Znali smo da slijede pjesme koje su ih obilježile, barem u ranoj fazi karijere, a s ”Losing Time” dobili smo kolektivno drmuckanje glavama u Vintageu, koji se sad već poprilično zagrijao, kao da se na pozornici ne nalazi bend uz koji tonemo u san. Kao da sam već unaprijed donio nevaljan zaključak da će me Mild Orange ostaviti bez energije s pozornice te da će pravocrtno pratiti melankoličan ritam bez up-tempo pjesama.

Foalsovski ton

Ali ne bih rekao da je to neočekivani moment. Puno više eksperimenata sa zvukom i žanrovima slušamo na posljednja dva albuma nego što je to bilo s izdanjima na debitantskom Foreplay, koji je čisti osjećaj. Kad je Kelk, sada u ulozi privremenog glavnog vokala, krenuo s „hello again, remember me?“, uslijedilo je vraćanje u neke zaboravljene svjetove za koje nam je samo trebala ta gitara koju čujemo u uvodnim trenucima.

Prije bisa, slušamo ‘zamućeni’ hit s drugog albuma One koji nas nimalo ne vraća u surovu stvarnost našeg društva, već odvodi još dalje, što znači da se trebamo suočiti s ”Mysight” i zaključiti kako Mild Orange ima popriličnu kolekciju hitova. Nisu to pjesme uz koje se rađa zborsko pjevanje i frenetično plesanje, ali je kod publike prisutan zanos koji ne pušta do odcjepljenja. Ako do tad nisu dobili dovoljno jaki pljesak, nakon ”Mysight” nije bilo sumnje da je oduševljenje obostrano.

Mild Orange / Filip Kušter

Red dozivanja, deranja „we want more“ i neartikuliranih krikova doveo je na pozornicu i gospodina s početka priče. Andre Smith došao je s Mild Orange kako bi izveli hipnotičnu ”Terandara” i ”What’s Your Fire?”. Mehrtens dojmljivo varira jačinom glasa unutar jedne pjesme, dok su s druge strane gitare na posljednjoj imale foalsovski ton (slična je stvar bila i s nespomenutom ”Aurorom” koja se našla na kraju regularnog seta).

Bend Mild Orange prvi je put nastupio u Hrvatskoj i zaista se nadamo da nije posljednji. Momci se čine nostalgični za domom, za Novim Zelandom. Nekoliko su puta spominjali da više ne žive ondje te da ih je karijera odvela u krajeve koje su im trenutno zbog svega što rade prihvatljiviji. Oni čežnju i nostalgiju vrlo često pretvaraju u pjesme koje mogu postati indie himne jedne generacije pa nema sumnje da je pred njima još mnoštvo turneja, albuma i pjesama koje će odzvanjati samotnim sobama slušatelja, bez obzira na to je li zima ili ljeto.