Plesač sporog stepa u Saxu: Neka vrijeme pregazi i mene

Max Juričić ove je 15. studenoga u Saxu pretpremijerno izveo nastavak svog autorskog prvijenca Sunčana strana mjeseca 1 i predstavio zagrebačkoj publici novu, međunarodnu postavu Plesača sporog stepa i Ljetnog kina, koju je, kako kaže, „našao na ulici“

Max u sjajnom raspoloženju / Foto: Luka Antunac

I tako ja prije par dana, u prolazu, kažem jednom svom vršnjaku da idem na koncert Maxa Juričića. Razmijenimo rečenicu-dvije da potvrdimo kako mislimo na istog čovjeka. Oboje znamo gdje je sve svirao i volimo te bendove. No za Plesača sporog stepa moj vršnjak kaže da mu je djetinjast i uvjeren je da tako zvuči glazbenik kojega je vrijeme pregazilo. Tebi je to dobro?, pita, jasno kojim tonom. A ja si mislim: ovo ću iskoristiti za izvještaj.

Istina je da je prosjek godina na koncertu u Saxu, gdje je Max pretpremijerno izveo pjesme sa svog novog albuma, bio visok. No znam barem dva razloga zašto to nije dokaz da je Plesača vrijeme pregazilo. Prvo, umjetnici koje „pregazi vrijeme“ ne pokreću nove projekte i ne okupljaju nove postave. Juričić radi upravo to, a pritom i dalje zvuči znatiželjno. Drugo, djetinja razigranost, naivnost i spontanost su vanvremenske kategorije. Osim toga, autor je već priznao da je pjesme sa Sunčane strane mjeseca 1 & 2 osmislio uspavljujući svoju djecu. One su djetinjaste namjerno – osim kad to nisu. Na mahove su itekako ozbiljne, samo što te prije nego što to shvatiš već odnese neki turuturutututuruturuuu.

Ljepota Juričićevih pjesama, kako ih ja čujem, leži u njihovoj nenametljivoj snazi. Iako nisu građene u punokrvnom rockerskom duhu, s idejom koncertnog rituala u kojem se potisnuto izbija na površinu pa ispire znojem i alkoholom, one prizemljuju. Njima je inherentna ona starinska funkcija glazbe: da olakša dan, skrati posao ili uspava dijete. One se rađaju iz ritma rada, hoda, disanja, u pozadini svega, da prekinu tišinu i tiho potvrde čovjeku da nije sam. Plesač sporog stepa jest i koncertni projekt, ali njegova ljepota nije u spektaklu. Njegov ritam ne gura – on zove da mu se pridružiš.

Stanislav Kovačić / Foto: Luka Antunac

Opsjednutost ritmom i tempom ono je što Maxove pjesme čini univerzalno razumljivim. Međutim on se u njima neobično često obraća ženama pa mi se čini da te pjesme u konačnici bolje rezoniraju baš s nama. Od “Zauvijek mlada”, koja otvara A stranu ove dvostruke ploče, do “Dana velikih valova”, kojima počinje D strana, značajan broj pjesama Juričića razotkriva kao muškarca sa ženskim srcem – ili barem kao onoga koji ženama želi gledati ispod kože.

Maxove osmožičane ukulele u Saxu je pratio električni kontrabas njegova dugogodišnjeg suradnika Stanislava Kovačića te violina i udaraljke argentinske braće Bernabea i Manua Romera. Latinoamerički tandem preuzeo je uloge koje su na Sunčanoj strani mjeseca nosili klarinet Vlade Matulića i marimba Gustava Barišina, dajući toj klupskoj svirci istančani ulični pečat. Braća su pjevala i prateće vokale, premda se činilo da hrvatski ne govore – što se neobično dobro uklopilo u tu naivnu „pankersku sambu“, kako je Manu opisao zvuk Plesača sporog stepa. Imalo je to svoj šarm, ali meni se ipak činilo da bi im dobro došao još koji glas na pozornici, jer su harmonije jedna od najsvjetlijih točaka na albumu, a te su večeri bile potisnute gudačkim solima i udarnim refrenima. Možda je baš zato vrhunac koncerta bio onaj na kojemu se bendu pridružio Maxov sin Rok, kad su zajedno otpjevali pjesme koje je Vlada Divljan snimio s Ljetnim kinom, “Samo jednu ljubav imam” i “Vodim te na more”.

Za uspješni posjet sunčanoj strani mjeseca potrebna je ekspedicija. Zato se i nadam da će proljetni koncert u Tvornici biti u svakom smislu masovniji. A što se vremena i pregaženih tiče — ako tako izgleda subotnja večer pregažene generacije, neka vrijeme pregazi i mene.

Plesač sporog stepa oduševio je publiku u Saxu / Foto: Luka Antunac