Stilske vježbe

Tip visok i mršav, duge, kovrčave kose, prošle je subote istrčao pred ansambl s notama i počeo dirigirati, sav ushićen.

Bila je topla večer na Peščenici.

Tjedan dana kasnije, na toj istoj pozornici, isti je taj mladić s okruglim okvirima naočala zabacujući kosu sjeo za klavir i počeo svirati pa u isto vrijeme pričati.

A čuli smo i o pizzi…

Foto: Matej Grgić/MMV

Molim vas, ne dajte se zbuniti, iako „zbunidba“ može itekako biti artistička. A glazba koja ima misiju i viziju, ima i svoj festival, i to već sedmo izdanje, zaključeno u subotu 22. studenog, baš na dan svete Cecilije, zaštitnice glazbenika.

Zaključak je imao biti otpočet u maloj odnosno Koncertnoj dvorani Centra za kulturu Peščenica (KNAP) nastupom pijanista Viktora Čižića, koji je naslovom Made in Croatia označio svežanj praizvedbi mladih hrvatskih autora uz vlastitu Sonatinu (praizvedenu prošlog prosinca u Remetincu, tj. Centru za kulturu Novi Zagreb, na jednom njegovom recitalu hrvatske uglavnom baštinske glazbe).

Je li na tragu sjajnih reakcija na taj prošlogodišnji recital, ili na tragu očekivanja novih djela mladih autorskih imena, ili na tragu kazališno-koncertne privlačnosti mladog umjetnika rođenog prije gotovo trideset godina, nekoliko dana prije samog najavljenog događaja razgrabile su se besplatne ulaznice, pa je stigla odluka da se taj program održi u Kazališnoj dvorani KNAP, kao i koncert Kvarteta Papandopulo, kojim je označen sami završetak festivala.

Foto: Matej Grgić/MMV

I tako je, uistinu, na istoj pozornici na kojoj je tjedan dana ranije nastupio kao član Serious Ensemble Zagreb, pa i debitirao dirigirajući skladbu Juraja Marka Žerovnika, Viktor Čižić, uistinu visok, i mršav, i duge, kovrčave kose, krenuo u svoju novu avanturu, novi „zbunidbeni“ projekt koji je otpočeo svirajući glazbu raspoloženja uz koju je počeo i pripovijedati – i tako je počeo njegov show. A već se ta uvodna glazba nadimala temama, melodijama i osjećajima koje „kao da smo to već negdje čuli“. Taj deja-vu zapravo je svjesna paracitatnost, a ujedno i dobar poligon kojim je pijanist Čižić iskazao svoj improvizatorski nagon,  te publici koja je i očekivala neuobičajeno – upravo to i ponudio.

Sonatina – koja uskoro slavi svoju godišnjicu praizvedbe (bilo je to na koncertu u sklopu ciklusa Novi val klasike, kako sam napisala, u Remetincu, odnosno Centru za kulturu Novi Zagreb) ali se sada našla na početku programa uz glazbe koje su pisali autori Čižićeve generacije – i tako je pokazala da je on prije svega ipak pijanist, i da upravo iz toga izranja njegov skladateljski rad, u kojem istražuje zvukovnost svojega glazbala, ali i uz paracitatnost daje amalgamiranu sliku nekih (svojih) odsviranih glazbi.

Foto: Matej Grgić/MMV

Uvodne riječi, pak, u programskoj knjižici, potvrđuju prijateljsku i kolegijalnu povezanost Čižića s četvero autora programa, ali u zadnjoj rečenici uključuju i pridjev zabavna – zabavna za svirati, njegova Sonatina, ali svakako i zabavna za slušati. Suvremena glazba i zabava čine se oprečnim pojmovima, no upravo je „zbunidbenim“ projektom Čižić uspio povezati ih, spojiti i prepustiti tako zavezane u neku imaginarnu mašnu publici, koja je spontano reagirala upravo se zabavljajući.

Boogie-woogie u trećem stavku Sonatine, kao da je rasplesao očekivanja i otvorio put za Podrhtavanje, kako bismo mogli prevesti naslov jedne od šest napisanih etida Juraja Marka Žerovnika, Jitter. Etide su napisane za natjecanje Mladi virtuozi (natjecanje koje godinama već naručuje nove etide u nekoliko stupnjeva virtuoznosti od hrvatskih skladatelja i skladateljica) – integralno će biti predstavljene 11. prosinca, a šesta je etida dobila svoj predzvuk, odnosno prvozvuk u sklopu ovog koncertnog događanja.

Suradnja pijanista Čižića i skladatelja i pijanista Žerovnika već se potvrdila u nekoliko uspješnih djela, pa i prethodno spomenutim dirigentskim debijem, a ova je etida pokazala jasnoću Žerovnikove ideje u efektnom pijanističkom iskazu bravuroznosti. (Usput tek, vizualno i Žerovnik jest visok i mršav, ima i dugu, kovrčavu kosu, ali ona je uglavnom zauzdana onime što se zove rep.)

Foto: Matej Grgić/MMV

Prilično tradicionalni pristup klavirskim mogućnostima, ali i formatu koji je označen i naslovom Introdukcija i Passacaglia, priveo je skladatelja Nevena Resnika u program, iako on sâm nije bio u mogućnosti pratiti praizvedbu i podržati svojeg prijatelja i kolegu. Doznali smo u najavi skladbe (a zabilježeno je i u programskoj knjižici) da je upravo Resnikova skladba Carillon bila prva suvremena skladba koju je Čižić ikada praizveo, a bilo je to još na studiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

I sad stižemo do uvodno spomenute pizze – jer ona je bila u fokusu djela koje potpisuje Krešimir Klarić, a pod nazivom Preludij za poslijepodnevnu kavu.  Format svirke (improvizacijske?) i govora (glume) u pomalo „zbunidbenom“ komadu s novinama koji je mene (priznajem) uputio na kultnu predstavu Stilske vježbe (pa je otuda i moj uvodni paracitat) – no poslije sam doznala da je riječ o pravom pravcatom citatu pod naslovom „Kako se živi u našem društvu“, a radi se o priči koju je Josipa Lisac prenijela u jednoj TV emisiji.

„Osamnaestogodišnja djevojka koja trči i nosi komad pizze…“, a nastavak potražite na platformama koje donose original, jer je original ipak pravi „zbunidbeni“ materijal, koji se u ovoj citatnoj pojavnosti pak nije (barem meni) zapaženije iskazao.

Foto: Matej Grgić/MMV

I naposljetku, nakon formatiranog uvoda (govor uz svirku) događanje je zaključio Portret skladateljice Helene Skljarov, koja je inače voditeljica Serious  Ensemble Zagreb, ansambla u kojem djeluje i Viktor Čižić, koji je dapače otvorio i njihovu SEZonu prije mjesec dana, i to improvizacijskim nastupom u Centru za kulturu Maksimir. Ovaj Portret djelo je skladateljice koja često i vrlo inovativno uključuje vizualne i multimedijalne elemente u svoja djela.

Foto: Matej Grgić/MMV

Je li ovo (bio) portret pijanista Čižića i nekih prepoznatljivih elemenata citatno uklopljenih, poput signala koji odaju Messiaena ili Beethovena. Bilo bi zanimljivo pratiti notni zapis i provjeriti što je ispisano, a što improvizirano, no citati i paracitati opet su obilježili i ovu „stilsku vježbu“ za jednog mladog pijanista, pri čemu je ostao dojam da su svi autori računali s njegovim iskustvom Gershwinove glazbe (ili je to upravo improvizacijski dio?).

I bez ambicije da i dalje razlažem događaj koji se u kontekstu festivalske ideje, odnosno vizije suvremenog muziciranja i otvorenosti publici koja je prigrlila mogućnosti besplatnog praćenja zanimljivih izvrsnih koncerata, dakle, without further ado (da budemo i mi malo anglicizirani), spremna sam zaključiti da je prilika koju je Viktor Čižić dobio iskorištena i za stilske, i za vježbe, te za promišljanje formata muziciranja (kako to i Serious Ensemble Zagreb voli činiti) kojem bi možda jasnija okosnica, odnosno dramaturški tijek objedinjavanja elemenata „zbunidbe“  bio možebitno ostvaren i u nekom zahvatu kazališne režije.

A paket dojmova na kojem piše „manje (je) više“ upravo je zapakiran i čeka da postane jack-in-the-box.