Parni valjak u Areni Zagreb: Živimo da sviramo!

Slabo upućeni je možda mogao i pomisliti da će rođendanski koncert Parnog valjka 50 biti onako protokolarno rođendanski, pun neke žal(i) za boljom prošlošću, s puno ljigave nostalgije…

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Davor Dragičević

Pogotovo zato što je prije tri godine bend morao iznaći novog pjevača koji je na pozornici morao zauzeti mjesto Akija Rahimovskog. Dogodilo se suprotno tome, crnim slutnjama.

Koncert je rasprodan mjesec dana prije, a po slobodnoj procjeni bilo je možda i više od 15 000 ljudi. Tribine popunjene, a u parteru nisi mogao ni iglu dodati. Pažljiviji pogled na publiku može izazvati čuđenje. Bend slavi 50 godina postojanja, a u publici najširi mogući raspon generacija — od starijih tinejdžera do sedamdesetgodišnjaka. Mlađi se nisu ni rodili kad su neke pjesme nastale, a pjevaju ih zajedno u zboru s bendom.

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Davor Dragičević

Jedan od najvećih i najučinkovitijih favorita uživo, “Lutka za bal”, u kojoj se spominje i Boom festival (rane sedamdesete prošlog stoljeća), zvuči kao da je jučer kreirana i postala hit. Puno je takvih pjesama i sve se čini kao neki fenomen kad ne bismo znali umješnost i dugovječnost Huseina Hasanefendića u pjesmopis(a)čkom zanatu. Zna čovjek jednostavno napraviti dovoljno pjesama — prije i iznad svega ljubavnih — s kojima se dio svake nove generacije jednostavno poistovjećuje, u tuzi i radosti. Jednako.

I zna iznaći klasne muzičare i, konačno, novog pjevača koji funkcionira više nego dobro u svim aspektima, posebno u komuniciranju s auditorijem. Cijelu novonastalu situaciju s Parnim valjkom Hus je objasnio na početku koncerta, nakon kratkog fotografskog prikaza pedeset godina benda. U stvari, od tog rođendana nisu pravili nikakvu galamu niti medijske šećerleme. Jednostavno — evo ih u najnovijem izdanju.

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Igor Cecelja

Hus: “Dobra večer Zagrebe, dobra večer prijatelji. Nemate pojma koliko toga bih ja htio reći što mi je na duši. Prije nešto više od tri i pol godine tu smo se opraštali i slavili život koji je bio nevjerojatan. Ispratili smo našeg brata i prijatelja Akija. Mi živimo da bismo svirali. Trebao nam je novi glas. A novi glas došao je u obliku prekrasnog čovjeka Igora Drvenkara.”

Sve je dakle jasno glede odluke o nastavku Parnog valjka nakon odlaska Akija. Nešto kasnije, tijekom koncerta, dušu je olakšao i Igor, obrat­ivši se publici: “Velika je čast biti ispred vas i ispred njih (Parnog valjka — op. a.). Već ste nam dali svoju energiju time što ste ušli u dvoranu, a mi ćemo je pokušati vratiti. Idemo rasturiti do kraja ovu večer!”

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Igor Cecelja

I krenulo je s Ljubavnom, sa skoro programatskim riječima za cijeli opus Parnog valjka: “Digni glavu / Ne daj se / Pjevaj pjesmu ljubavnu.”

Ne tako davno bend je izjavio: “Ljubav je srž onoga što radimo i ostaje trajna nit koja nas povezuje.”

I onda su zajedno sa zborom od petnaestak tisuća pjevača nanizali negdje oko 34 pjesme Parnog valjka, uključujući
“Clap Hands”. Uistinu razdragana atmosfera i na pozornici i u auditoriju. Navest ću samo neke: “Mijenjam se”, “Zastave”, “Gledam je dok spava”, “Kao ti”, “Jesen (Rano moja hej!)”…

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Igor Cecelja

U sredini koncerta prekrasan je bio set unplugged, nazovimo ga tako po čuvenom projektu u ZKM-u. Kako je krenuo finale, rekao bi Igor Drvenkar, tako je krenulo “rasturanje”, a drugi bi rekli — tulum. Aranžmane mnogih pjesama isprepleli su ludim boogijem, bluesom ili gypsy jazzom. Svirači su si dali oduška, sola su prštala s obje gitare, Berinih Hammond orgulja, a i bubnjar Dado — zamislite to — imao je i nadahnut solo, što je danas teško zamislivo, osim što ih je sve držao na okupu.

Hus i Brk često su “narušavali” sistem — solo i ritam gitara. Imali su i duele i duete! Brkić je u mnogim pjesmama trebao podariti kraći solo, ali bi svaki put nastojao i uspijevao biti drukčiji makar malo. Ukratko — bila je to ekipa prekaljenih muzičara koja stvarno uživa u sviranju. A svirali su skoro tri sata, ali nikada nisu upali u stupicu trenutne malaksalosti, jer je bend, valjda i zbog velikog iskustva, složio dramaturgiju showa za — odličan, sjedi! Uključujući i vizualni dio, bogat (i skup naravno), dobro promišljen i kreiran.

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Igor Cecelja

Ne prvi put i ne samo u slučaju Husa i Parnog valjka čovjek se može zapitati zašto najšira publika toliko voli ljubavne pjesme, tužne i radosne (ima li radosnih?). Znate što mi je Davorin Bogović rekao na ovu temu: “Zato što je u životu ljubavi premalo. Stalno nedostaje!” Naravno, pjesme moraju biti jednostavne, lako prihvatljive, izravne i emotivno te općenito majstorski izvedene — što je slučaj s Parnim valjkom. Naročito uživo sinoć u Areni.

Hus je pokazao još jednu karakteristiku vrsnog promatrača onoga što se zbiva i u nas i u svijetu. Ako sam dobro zapamtio, s novog albuma s novim pjevačem Kažu pčele umiru izveli su i dvije pjesme koje odudaraju od njegova opusa ljubavnih pjesama ili pjesama o samoći: “Moja glava moja pravila” i “Bogati će pobjeći na Mars”

Parni valjak u Areni Zagreb/foto: Davor Dragičević

U prvoj pjesmi — a cijeli je album, uobičajeno rečeno, mračan — pjeva:
“Prazan je papir kad bacam slova / sastavljam riječi od stvarnosti i snova / A stvarnost je stvarnost / Meni ne leži / previše straha / od straha ja bježim.”

A u drugoj:
“Al’ čini mi se / Nikad goreg vremena / Nikad, nikad kao sad / Nikad goreg vremena / Čini mi se nikad goreg vremena / Bogati će pobjeći na Mars / a što će ostati za nas? / Za nas (Yeah).”

Ostat će ljubavne pjesme, duboko emotivne, s majstorskom izvedbom muzičara iz Parnog valjka. Kao sinoć u Areni — a onda u mrzlu stvarnost. Pobjeglo se od nje makar na tri sata u formi žanra starog i vječno živog i vječno uzbudljivog. Ne bi inače Arena bila još prije mjesec dana rasprodana.