ALBUM OBRADA HAUSTORA I VJEŠTICA
Sacher - Stara slava
Album Stara slava grupe Sacher dokazuje kako je on sve osim naslovne sintagme. Album je postao posve nova umjetnička cjelina s novim čitanjima staroga glazbenog materijala, proširenjem žanrovskih okvira i kombinacijom raznolikih glazbenih postupaka koja seže do eksperimentalnosti
Samuel (Srđan) Sacher djelovao je u mnogim bendovima, od Haustora preko Vještica do benda nazvanog po njegovom prezimenu: SACHER / Ilustracija: Hrvoje Dešić
Maratonski drugi album grupe Sacher pod autoironičnim nazivom Stara slava, iako smo se prvim uvjerili kako glazbenik Srđan Sacher ne živi (samo) na njoj, donosi (uvjerena sam, ne slučajno!) „dva i sedam“ pjesama koje su ranije snimane i objavljene s grupama Haustor i Vještice. Autor pjesama je sâm Sacher, uz iznimku “Trećeg svijeta“ i “Radnička klasa odlazi u raj“, gdje tu titulu dijeli s Darkom Rundekom. Ovaj album opsegom nalikuje na (samo)sabrana djela Sacherova dugogodišnjeg djelovanja kao glazbenika i tekstopisca, stoga ne čudi količina pjesama dvaju poznatih sastava u kojima je svojedobno imao važnu autorsku ulogu te ih odlučio oblikovati posve novim aranžmanima.
U razgovoru što ga je na dan izlaska albuma s njim vodio književnik Sven Popović u sklopu programa Da, ziher u zagrebačkom Bunt baru, Sacher je izjavio kako je jedan od najvećih nedostataka glazbene kritike pokušaj uspoređivanja jednog benda ili izvođača s nekim drugim, poznatijim, većim i boljim (ako se tako isključivi izrazi u pisanju o glazbi uopće mogu koristiti). U kontekstu ovog albuma proširila bih njegovu izjavu i kada je riječ o usporedbi s njegovim prijašnjim sastavima, stoga Stara slava, nipošto ne zvuči „kao Haustor“ ili „kao Vještice“. I zato bi, primjerice, bio popriličan promašaj okarakterizirati “60-65“ kao nešto sporijeg tempa od Haustorove verzije ili “Zlato“ aranžmanski minimalistično i akustičnije, bez reggae ritma kako su ga odsvirale Vještice.
Lagala bih kad bih napisala da mi takve pomisli nisu prošle kroz glavu, još su mi (zasad) u uhu starije verzije ovih pjesama. Dakle, Stara slava s novim aranžmanskim pečatom zvuči baš kao grupa Sacher – uz zajednički nazivnik prepoznatljivoga glazbenog stila za koji je ključna riječ kombinacija. Kombinacija tradicijske glazbe, teoretski problematičnog i eurocentričnog pojma world musica, žanrova popularne glazbe (najviše rocka uz elemente jazza) te iskoraka prema suvremenoj i eksperimentalnoj sferi klasične glazbe – zbog koje lako zaključujemo o kojem je autoru riječ. Takva kompleksnost glazbenih postupaka bila mi je (kao muzikologinji u nastajanju) posebno intrigantna i zbog Sacherova dubokog razumijevanja svih triju vrsta glavne podjele glazbe (klasična, tradicijska i popularna), koje se ne vidi (u ovom slučaju – čuje) često na polju žanrova popularne glazbe.
Osim Srđana Sachera na bas gitari, električnim orguljama i Kymi (o kojoj će riječi biti kasnije), grupu čine i Miljan Bakić (gitare, prateći vokal), Ivan Beuc (gitare, Kyma), Dragan Brkljačić-Faca (bubnjevi, udaraljke), Tin Brkljačić (udaraljke) te Filip Riđički (vokal, udaraljke). Na Staroj slavi stalnoj postavi benda pridružuju se i mnogobrojni gosti – kao pojačanje sastava ili aranžmana na instrumentima uobičajene bendovske postave te sekciji instrumenata provenijencije s različitih kontinenata (charango, cuatro, tabla, okarina, kanjira, siku, rondador, indijska zvona, frame drum). Bogat je to i raznolik instrumentalni sastav koji postavlja očekivanja bogatih i raznolikih aranžmana. Sacheru je to i uspjelo.
Maraton sam odslušala u jednom dahu, a kasnije se vraćala pjesama koje bih, s obzirom na neuobičajeno velik opseg materijala, tematski, aranžmanski ili stilski grupirala. U glazbenom smislu to su jednostavnost, eksperimentalnost ili tradicijski elementi, a u tekstualnom ljubavna, društvena i refleksivna tematika. Pozdravna pjesma “Sve je to za nas (Ahoj)“ uvodi nas u album upravo tako – poletno, lagano i gradiranom jednostavnošću, što je autor također naglasio kao stilsko obilježje kojem u ovoj fazi stvaranja teži. U ovoj pjesmi nježno pjevanje Filipa Riđičkog (iako će kasnije pokazati svu vokalnu snagu i specifičnost stila) dobro se uklopilo uz mellow zvuk klavijatura. Već su ovdje prisutni momenti ispreplitanja instrumenata s Kymom (sustavom za dizajn i sintezu zvuka) koju koristi bar na trenutak u svakoj pjesmi te ona postaje jedno od temeljnih aranžmanskih obilježja koja uvjetuju i prepoznatljivost zvuka ovog albuma. Osobno sam više fan kad se Kymom farbaju instrumenti nego vokalne dionice (kao što je slučaj sa ženskim back vokalom u ovoj pjesmi). Na pola pjesme čini se kao da će završiti, a onda je još jednom zavrti u intimnijem i skromnijem aranžmanu. Pomislila sam da bi možda bilo i bolje da je tamo kraj, a onda me aranžman iznenadio suptilnim klavirskim pasažama koje daju posve novi ton pjesmi i poentiraju zašto ona nipošto nije trebala završiti ranije.
Ipak, budući da su pjesme na albumu generalno nešto duže (neke čak i deset minuta), glavna zamjerka albumu upravo je ta duljina koja ne uspijeva jednako u svim pjesmama pa ponekad znaju izgubiti na efektnosti, osobito ako su aranžmani minimalistički i repetitivni, unatoč pažljivoj osmišljenosti i odabiru instrumenata koji čvrsto ostaju u granicama nepretencioznosti. U planu je, kako grupa najavljuje, i vinil izdanje na kojem će biti nešto manje pjesama radi manjeg formata. Ovo na streamingu je, dakle, svojevrsni director’s cut. Zbog sličnosti aranžmana vjerujem da će vinil biti kompaktnije izdanje (svakako za slušanje, ali i kritičarsko analiziranje!), dok će na vremenski neograničenom formatu streaminga ostati ova (samo)sabranost Sacherovih djela.
Kada je riječ o jednostavnosti izričaja uz koju je prisutan i poletni karakter, u takvu grupu svakako spada “Reci mi“ i “Takva stvar da ju stavi se na usta“. U “Reci mi“, uz jednostavnije, a nebanalne aranžmane, pljeskanje u ritmu na refrenu i gotovo ravnopravna dvoglasja, poletnosti svakako pridonosi i Filipov način pjevanja vrlo otvorena i grlena vokala, koji odlično paše u značajke tradicijske glazbe koja se na albumu stalno ubacuje u žanrove popularne glazbe. Takav primjer pjevanja posebno se dobro istaknuo i uklopio u hitove nekadašnjeg Haustora kao “Radnička klasa odlazi u raj“, gdje drugi dio pjesme dobiva latinoamerički prizvuk uz ritmove i zvuk charanga, vibrafona i klavijatura. Zatim je tu “Ne-običan dan“, u kojoj su instrumenti vješto pomiješani s Kymom, uz male upade instrumenata neobične kao i dan o kojem pjeva, dok se Filip na tonovima nerijetko namjerno posklizne i padne na neku četvrtinu tona niže nakon čega se ulovi na pravu frekvenciju te “Majmun i mjesec“, gdje su i prateći, a ne samo glavni vokal dosta otvoreni i grleni. Tim je pjesmama takav stil pjevanja zaista odlično legao, kao da dodatno podcrtava njihov tekst. U takav način pjevanja Filip često ubacuje i napola recitativne glumačke dijelove, što se posebno čuje u “Pogled u bolju budućnost“, najkraćoj na albumu, u kojoj u skladu s gomilom slika i informacija u tekstu Filipov glas zvuči pomalo histerično, a završava efektnim kontrastom krika i šapta. Vrlo ekspresivno, do mjere da sam pomislila kako takav način pjevanja paše baš i samo u ovakve aranžmane i tekstove, dok bi u drukčijima možda ispao pretjeran.
No u takvoj ekspresivnosti stila ponekad zna doći i do nerazumijevanja teksta, što je slučaj u pjesmi “666“, sa stihom naslova albuma, koja sadrži i puno world music zvuka. Taj se zvuk posebno čuje u uletima flaute pred kraj pjesme, izrazitoj ritmičnosti i perkusivnoj ulozi instrumenata te pljeskanju i povicima pred kraj, koji zvuče kao pobuna ili ritual nekog plemena. Pjesma završava u fade outu, kao da se to pleme polako udaljava.
Sličnim povicima i kaotičnim žamorom kroz megafon započinje i “Treći svijet“, čime dobiva još izraženiju društvenu crtu samog teksta što u kontekstu pjesme zvuči i moćnije od originala (ako si ipak nakratko dozvolim usporediti ih). U ovoj pjesmi nisam mogla ne primijetiti (naravno, zagrebački) naglasak na drugom, a ne prvom slogu riječi otrovani, za razliku od prvotne verzije, kao i čuveni solo na instrumentu siku, koji je, kao i gitara, ovdje isprepleten sa zvukom Kyme. Pjesma završava moćnim zborskim pjevanjem stiha još samo jednom pogledaj taj zid. Zbog tih je trenutaka ova pjesma aranžmanski i izvedbeno svakako jedna od najuspjelijih na albumu. Spomenutim fade outom završava i cijeli album pjesmom “Kako biti Indijanac a da te ne istrijebe“, čiji naslov nosi jaku poruku koja bi bez problema mogla opisivati i samog autora. S ironijskim odmakom u tekstu, ponovnim poletnim karakterom i world music višeglasjem na nasumične slogove (kao Indijanci?), glazba se polako stišava i kao da ostaje neprekinuta s otvorenim krajem. Takva „nezaokružena zaokruženost“ svakako pristaje cijelom konceptu albuma.
Još jedna od zajedničkih niti kojima sam grupirala pjesme Stare slave – iako one, naravno, nisu striktno određene i isprepliću se – svakako je ona eksperimentalna, koja zakoračuje i u okvire suvremene klasične glazbe. Što se album više primiče kraju, to su i češći eksperimentalni krajevi pjesama. Najbolji primjer toga je “Bez tišine“, najdulja na albumu. U čak deset minuta bez tišine, sastoji se od dva dijela jasno postavljene granice u trenutku kad se ističu instrumenti siku i indijska zvona, nakon čega nastavlja dio od gotovo osam minuta, blizak glazbenom performansu. U njemu se izmjenjuju različite udaraljke i puhači instrumenti, a kasnije im se pridružuju i glasovi koji se miješaju pomalo shizofreno i svakako nelagodno, izgovarajući naslovne riječi pjesme. Takav karakter ostaje do kraja. Nije to pjesma koju bih si pustila na slušalice i svakodnevno slušala, ali ima čvrstu konceptualnu pozadinu te je u sferi glazbenog performansa dosta dobro osmišljena.
Povratak u poletni karakter, ali i ostanak u eksperimentalnoj sferi, ocrtava i sljedeća pjesma “Moja jedna jedina“, na koju se stilski i redoslijedom naslanja “Ti i ja sami“, i čiji je završetak ponovno eksperimentalan, uz zvukove Kyme, zvona, klavira i eksperimentalnog jazz zvuka saksofona, koji bez sumnje po načinu sviranja pripada Damiru Prici Kafki-Capriju, koji je također suradnik na albumu. Takav zvukovni nesklad pružila nam je dionica saksofona i u pjesmama “Pleši duhovima“ i “Kad mi pukne film“, dok je u “Pljunuti moj stari“ saksofon dobio ulogu kraćih komentara ostatka zvučne slike, no još se bolje uklopio u završni dijalog s klavirom. Eksperimentalni zvuk čuje se i u “Jeka je“, isprva na vrlo suptilan način ponovno u dionici saksofona i klavira, da bi zadnjih pet minuta pjesme bio pravi primjer ovakvog stila. Na malo drukčiji način, pomalo neobičnim aranžmanom u ovu kategoriju pripada i “Poljubi me NATO“, blagim razilaženjem glasa i instrumenata, zvukom različitih udaraljki, klavijatura i Kyme te poigravanjem s registrima instrumenata. Iako manje slušljivi prema očekivanjima popularne glazbe, ovakvi su postupci znalački i pažljivo razrađeni.
Naposljetku dolazimo do glazbenog aspekta po kojem je Srđan Sacher specifična figura naše glazbene scene još od svojeg djelovanja u ranije spomenutim sastavima – a to je ubacivanje elemenata tradicijske glazbe i zloglasnog termina world musica u žanrove popularne glazbe. Indikativno, dosta je elemenata hrvatske tradicijske glazbe u pjesmama čiji je tekst pisan izrazitije na kajkavštini, a uz njih se često pojavljuju i elementi glazbenih tradicija iz Afrike, Latino Amerike ili Azije. Tako, primjerice, pjesma “Su to bili topovi ili lupa moga srca“ započinje uvodom na charangu, malom trzalačkom instrumentu iz Južne Amerike, u čiji se zvuk ubrzo ubacuje i Kyma, što je ponovni spoj starih i novih glazbenih praksi. Izrazitom ritmičnošću i melodijama višeglasja, pred kraj pjesme ističu se i obilježja afričke tradicijske glazbe. U suptilnom je world music tonu i nježna balada “Prečesto (Mislim na nas)“. Putovanje u različite dijelove svijeta, osim tradicijskim instrumentima popraćeno je i jakim poetskim slikama, počevši naravno od Sunce je zlato / Ti piješ vino ispod slamnatog šešira u haiku formi pjesme “Zlato“ ili putujemo svijetom prstima po karti kao zazivanje toplijih krajeva podcrtano solo upadima instrumenta siku u pjesmi “Nema mjesta suzama“.
S druge strane, “Povenula mi ruža Kugla“, osim samim naslovom, ugođaj tradicijske glazbe Međimurja i Podravine ostvaruje jednoglasnim dijatonskim pjevanjem uz pratnju harmonike, a par pjesama kasnije ponavlja istu pjesmu skraćenog naslova “Povenula mi ruža“, glasnijeg i direktnijeg zvuka, kao da se približava slušatelju. Sama nisam odgonetnula zašto je baš ta pjesma ponovljena pa sam odlučila pitati samog autora i argumentirano mi je objasnio kako je u prvoj verziji riječ kugla asocijacija na čuvenu brass liniju iz Kugla glumišta, pa je u tom aranžmanu istaknutija brass sekcija. Budući da distorzirani bas od osam žica i brass sekcija zvukom ne pašu zajedno, odlučio je napraviti dvije verzije pjesme, a prostora za to imao je zahvaljujući streaming formatu. OK, drži vodu.
Erotska “Ajmo se di bilo curica“ po ugođaju i tekstu bi odlično pasala i na prvi album grupe Sacher. U refrenu se ponovno čuju utjecaji tradicijske glazbe, a na sredini pjesme glavnu instrumentalnu ulogu preuzimaju flauta i tabla bubanj kao predstavnici tradicijske te saksofon kao predstavnik popularne glazbe. Nasuprot potonjoj, “Vlast fura bolje od THC“ u klasičnijem je rock obrascu tek s prizvukom tradicijske glazbe u dvoglasjima na refrenu.
Kroz cijeli je album prisutan zaista širok raspon različitih glazbenih tradicija, žanrova, stilova i, najvažnije, njihovih kombinacija, što je i najuspjeliji segment cijelog albuma i ono po čemu se Sacher ističe kao unikatna figura glazbene scene. Album Stara slava grupe Sacher dokazuje kako je on sve osim naslovne sintagme. (Pre?)dugi album sa 27 pjesama koje su zaista njegova dugogodišnja slava, postao je posve nova umjetnička cjelina s novim čitanjima staroga glazbenog materijala, proširenjem žanrovskih okvira i kombinacijom raznolikih glazbenih postupaka koja seže do eksperimentalnosti. Upravo ta raznovrsnost i svježina ono su zbog čega si Sacher može dozvoliti ovoliko kopanje po starim pjesmama, a da pritom ne upadne u onu opasnu i često viđenu zamku pretencioznosti.