Najsnažniji izraz Murtićeva skladateljskog jezika
Mimika Orchestra: Medzotermina
Mimika Orchestra jedna je od čudnijih zvjerki na hrvatskoj, a bome i regionalnoj, glazbenoj sceni.
Možda čak i najčudnija, pogotovo ako uzmete u obzir da se tu ne radi o nekoj ,,stotinu baba kilavo dijete’’ situaciji nego – sasvim suprotno – više ili manje singularnoj viziji jednog umjetnika koji svakim novim izdanjem ili suradnjom dokazuje tu svoju whitmanovsku crtu, jer u sebi uistinu sadrži mnoštva. Taj je čovjek, dakako, Mak Murtić, skladatelj, saksofonist, tekstopisac, dirigent i još koješta, a recentno izdani Mimikin album, simboličnog naslova Medzotermina (Menart, 2025.), u nekom je pogledu najsnažniji izraz njega i njegova skladateljskog jezika dosad.
Mak Murtić / Foto: Filip Kovačević
U kontekstu Mimikinih dosadašnjih izdanja, taj izraz ne predstavlja nekakav kvantni skok, nego se, gledajući sva tri albuma kroz monomitsku prizmu, zapravo doima poput zatvaranja kruga koji je počeo s Divinities of the Earth and Waters, nastavio se s Altur Mur te se sad naprosto zatvara svojim prirodnim tokom (iako taj put svejedno nije jednostavan).
Narodna uzrečica koju smo svi čuli od nekoga starijeg od nas svakako nije tu zaludu, jer Murtić s Mimikom, čini se, živi i stvara zauvijek gledajući u smjeru nekih prošlih, drukčijih vremena i gotovo ritualističnog postojanja koje se s njima vezuje, u kojem je svaka izgovorena misao poput nekog davno začahurenog aforizma. I dok su prva dva albuma bila čvrsto smještena u upravo tu prošlost, treći se razlikuje po tome što predstavlja neku vrstu epiloga tom svijetu, u kojem protagonisti ove priče, nalik na Charltona Hestona u Planetu majmuna, ničice padaju otkrivši njegove davno zaboravljene ostatke.
U slučaju Medzotermine ta je vizija još jezgrovitije Murtićeva; za razliku od Altur Mur gdje je dužnost pisanja stihova prepustio jednoj od Mimikinih vokalnih stupova Marti Kolegi, u ovom slučaju je i tekstove pisao sâm, možebitno okuražen iskustvom pisanja tekstova za album Drugo sunce bendovske kolegice i suosnivačice Mimike, Maje Rivić.
Maja Rivić – Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr
Što se same glazbe tiče, to sve funkcionira s više ili manje istom razinom uspjeha kao Altur Mur, s plejadom zaigranih ritmova i harmonija koje aktiviraju onaj životinjski instinkt da glavu zaokrenete pod kutom od 45 stupnjeva kad ih čujete; početna skladba Prazni pjat svoj zadatak uvođenja slušatelja u taj gotovo opipljivi Murtićev svijet radi više nego dobro, netemperiranim kontrapunktom koji svejedno uspijeva postići konsonantni učinak, nakon čega se u zvučno tkanje uključuju bubnjevi, vokali i synth, čija se sasvim oprečna zvučna tekstura doima kao strano tijelo koje je svejedno vrlo vješto uklopljeno u cjelokupnu zvučnu teksturu.
Nastavno, Noćni tanac započinje invokacijom triju vokalnih heroina – Maje Rivić, Anamarije Žugić i Anabele Barić – dok se u instrumentalnom nastavku naslanja na svakojake glazbene tradicije ovog našeg mora (lat. Mare nostrum), od španjolske pa sve do melodijskih obrazaca nalik na klezmer.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Klapa za zemlju, s druge strane, predstavlja jedan zanimljiv interludij, u kojem ogoljeni slog i melodijski jezik gotovo kao da sugeriraju liturgijski prizvuk usred cijelog tog zvučnog vrtloga. Klapa u naslovu, naravno, tu je da asocira na varošku pjesmu, ali promatrajući mjesto koje ova klapa zauzima na izdanju, teško se je oteti dojmu kako se klapa u naslovu može interpretirati i kao ona filmska, poput reza za taj postapokaliptični svijet nakon kojeg se svjetla u njemu trajno ugase.
Zvukovno je to svakako jako daleko od onog što zamišljate kad čujete riječ klapa, a cjelokupni dojam koji Klapa za zemlju ostavlja je poput ponovnog pronalaska nečeg za što se odavno smatralo da je nestalo, poput kakve urklape. Skladba Omen stoji u suštoj suprotnosti; otvara ju upravo synth te sugerira posljednje upozorenja žitelja svijeta čije relikvije Murtić istražuje i s čijim duhovima nastoji stupiti u kontakt.
Dišpet je djelovao vrlo dobro kao prvi singl albuma, a jednako toliko je dobar i u sklopu konačnog proizvoda, jer jednostavno ima sve potrebne adute: nadahnute improvizacije, blještave big bandovske momente i ultra zarazan groove. Međutim, tu dolazimo napokon do jednog od manje efektnih dijelova Medzotermine, a to su nažalost Murtićevi tekstovi. Kao i na Altur Mur, i ovdje je riječ o himeri sastavljenog od različitih jezika i dijalekata podneblja iz kojeg autor crpi inspiraciju, ali ti tekstovi na previše mjesta ipak djeluju nezgrapno, s formulacijama koje ritmizaciju ne trpe baš najbolje. Ti su tekstovi svakako inspirirani i učinkovito prenose poruku Medzotermine, ali su možda mogli proći još jednu ,,lekturu’’.
Palisku otvaraju mih i pljesak publike (jer album je sniman live u Maloj dvorani KDVL, što mu daje i jednu specifičnu izvedbenu energiju koja ga razlikuje od prethodnih Mimikinih albuma), dok upad vokala možda ponajviše na cijelom albumu sugerira onaj ritualni, obredni moment iz uvoda. Na ovom mjestu svakako treba pohvaliti trubača Valdemara Kušana, čijoj je solaži povjeren centralni dio skladbe, ali i cijelu Mimiku s obzirom na to da se stvarno radi o svojevrsnom who’s who popisu mlađih imena hrvatskog jazza i eksperimentalne glazbe, od kojih svi očito svesrdno vjeruju Murtiću i njegovoj viziji.
Kutka i zvezde još je jedan interludij, a nakon njega Murtić i ekipa zatvaraju album dvostrukim udarcem u obliku singla Zrcalo, skladbe u kojoj se možda ponajbolje stapaju brass i električna gitara i synth, te svojevrsnog epiloga, ogoljene Pustoši, čijih se osam minuta, raznolikih i nadahnutih, doima poput kakvog rekvijema tom prošlom svijetu i njegovu sjećanju, nakon čega protagonisti ove priče zatvaraju tu škrinju, ostavljajući je na pronalazak nekim drugim, budućim protagonistima neke druge priče.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.