Cijeli svijet je pozornica
Pavao Mašić u društvu francuskih čembalista
Totus mundus agit histrionem ili Cijeli svijet je pozornica poznata je krilatica iz pastoralne komedije Kako vam drago Williama Shakespearea koja je poslužila čembalistu (i orguljašu) Pavlu Mašiću za naslov recitala u Foyeru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 11. siječnja 2026 u 18 sati, vrlo ugodnom terminu za nedjeljni koncert.
Kazališna pozornica kao inspiracija za program bila je očita već u prvoj točki, suiti iz baletne jednočinke Pigmalion Jean-Philippea Rameaua koju je čembalist u kratkim crtama objasnio i najavio kako bi slušatelje pripremio na ono što im predstoji.
Samostalno je izabrao stavke koje će svirati, a koncert je otvorio sonornom Uvertirom u francuskome stilu za kojom je uslijedio impresivni niz plesova nazvan Suite de danses pour la Statue. Pjevnost melodijskih linija bila je u središtu čembalistovog interesa, unatoč tome što je riječ o glazbi koja nije izvorno nastala za instrument na kojem se u ovome slučaju izvodi solistički. Ostatak programa stoga je bio sasvim drukčiji jer je u njihovom slučaju ipak riječ o glazbi izvorno namijenjenoj čembalu.
Foto: Mara Bratoš/HNK Zagreb
Program francuske glazbe teško je zamisliti bez Françoisa Couperina iz čijeg je Umijeća sviranja čembala (L’Art de toucher de clavecin) svoje mjesto na rasporedu našao Peti preludij uz Zaljubljenog slavuja iz Treće knjige Stavaka za čembalo (Le Rossignol-en-amour, Pi`eces de clavecin, Livre 3). Ta su djela savršeno odgovarala „Taskinovu“ čembalu čije je adute u sonornoj dubokoj lagi te nježnoj, ali istovremeno izražajnoj visokoj itekako dobro demonstrirao. Isto je Pavlu Mašiću pošlo za rukom kod povratka Rameauu, ali u viziji Jean-Françoisa Taprayja, tj. njegovih varijacija na Les Sauvages.
Djela savršeno odgovarala „Taskinovu“ čembalu čije je adute u sonornoj dubokoj lagi te nježnoj, ali istovremeno izražajnoj visokoj Pavao Mašić itekako dobro demonstrirao
Na temelju Rameauova stavka za čembalo Les Sauvages Tapray stvara niz karakternih varijacija. Pritom je poveznica s kazalištem iz naslova koncerta ostala vješto sačuvana jer je taj stavak sam Rameau upotrijebio kao Ples velike lule mira i duet sa zborom Forêts paisibles u svojoj operi-baletu Galantne Indije. Mašićev forte svakako je pridavanje pažnje dobivanju sonornoga, bogatog zvuka čembala, što je iznimno vješto postigao baš u ovakvim stavcima.
Završetak koncerta pripao je biserima iz opusa Jacquesa Duphlyja; izmjenjivali su se stavci u D-duru, kombinirajući virtuozne (La Victoire i La de Belombre) s nježnijima (Rondeau i Les Grâces). Naročito je upečatljiv završetak pružila Duphlyjeva Chaconne u F-duru u kojoj je Pavao Mašić naglasak stavljao na izražajnost melodija koje su se pojavljivale nad repetitivnim harmonijskim obrascem. Tako je, baš poput kazališnih djela francuskih skladatelja druge polovice 17. i prve 18. stoljeća, koncert zaključila grandiozna Chaconne koja je, doduše, bila manje plesna, a više raspjevana.
Foto: Mara Bratoš/HNK Zagreb
Od prošlog recitala Pavla Mašića, održanog u nekadašnjoj područnoj pozornici HNK-a, a današnjoj Gavelli, prošlo je deset mjeseci, a u međuvremenu nismo imali prilike čuti niti vrijedan solistički instrument, a kamoli recital na istome. Pavao Mašić svira na instrumentu načinjenom prema čembalu francuskoga graditelja 18. stoljeća, Pascala Taskina, sačuvanome u Russellovoj zbirci u Edinburghu, koji je izradio Keith Hill. Stoga su ovakve inicijative, pa makar one dolazile isključivo od profesora čembala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uvijek dobrodošle.
Manjak dostupnosti instrumenata jedan je od ključnih razloga zbog kojeg većeg broja recitala nema — cijene majstorskih instrumenata često su visoke, uključujući i njihov transport, održavanje i ugađanje, pa nije teško zaključiti da je to jedna od kočnica za veći broj recitala ili manjih, komornih, koncerata barokne glazbe u kojima čembalo ima obligatnu ulogu.
Manjak dostupnosti instrumenata jedan je od ključnih razloga zbog kojeg većeg broja recitala nema
Praksa brojnih dvorana u inozemstvu dokazuje da bi glazbene institucije trebale prednjačiti u nabavkama majstorskih instrumenata poput Mašićeva, no institucionalne inicijative u Hrvatskoj uopće nema, pa samim time prostor za ovakve koncerte ostaje iznimno skučen.
Foto: Mara Bratoš/HNK Zagreb
To je samo jedan od problema s kojim se susreće povijesno obaviješteno izvođenje u Hrvatskoj, no barem od nekud treba krenuti u njihovo rješavanje kako bi i Hrvatska mogla ići ukorak s Europom gdje takav pristup glazbi nije trend ili hir. Već odavno je dio mainstreama.
