Novi fosili: priča koja nema kraj
Sanja, Marinko i Zec izvode evergreene grupe Novi fosili u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u utorak, 5. travnja. Uoči nastupa bili smo na njihovoj probi i razgovarali o meandrima karijere banda koja traje 53 godine
Zec i Sanja / Foto: Matej Grgić
U utorak, 5. travnja, Novi fosili će u omiljenoj im dvorani – Vatroslav Lisinski u Zagrebu – održati prvi nastup nakon dvogodišnje pauze. Nastupit će pod imenom Sanja, Marinko i Zec jer je brand banda zaštitio pokojni Rajko Dujmić i ostali članovi banda ga nemaju pravo koristiti u Hrvatskoj i još nekim zemljama. No, u susjednoj Sloveniji, brojni fanovi će na nastup Sanje Doležal, Marinka Colnaga i Vladimira Kočiša Zeca doći privučeni oglasima i plakatima na kojima piše da sviraju Novi fosili.
Velikoj višegeneracijskoj publici, zapravo, i nije bitno kako se oglašava nastup originalnih članova Novih fosila, njima je bitno da se sretnu s njihovim vječnim pjesmama u izvornoj formi.
Uostalom, Novi fosili su jedan od rijetkih bandova članova kojih će se prisjetiti mnogi poklonici popularne glazbe u regiji. Premda Đurđica Barlović, Rajko Dujmić, Slobodan Momčilović Moka i Nenad Šarić Brada nisu više među nama, sigurno je da su Sanja, Marinko i Zec dio kolektivne zabavnoglazbene memorije na ovim prostorima.
Njihove karijere startale su i prije rada u Novim fosilima i to u različitim desetljećima – šezdesetima, sedamdesetima i osamdesetima. Danas vitalni osamdesetgodišnjak Marinko prisjeća se svojih početaka:
„Šezdesetih godina svirao se pop-jazz, svirali su se standardi popularnih pjesama po čagama. Uglavnom su to bile američke pjesme i pokoji latino-hit. Ja sam dobio poziv da se priključim Bezimenima u kojima je saksofon svirao Mahmut Ismailovski, stariji brat Muca iz Srebrnih krila, no morao sam imati bas-gitaru. Kako sam svirao kontrabas, bas-gitaru nabavio sam iz Njemačke. Bezimeni su se raspali i na njihovim temeljima nastali su Kennedy Boysi u koje sam, zapravo, došao. Svirali smo hitove, no još nismo bili svjesni kako će se glazba promijeniti zahvaljujući Beatlesima. Moj me šogor pitao: ‘Jesi li čuo za Beatlese?’ Odgovorio sam da sam čuo, ali da ja to nikad neću svirati.
No, nije bilo tako: prilagodili smo se i pred Božić 1966. godine otišli svirati u Njemačku na stalni angažman. Bili smo ondje do 1969., a poslije sam odradio ljetnu gažu u Dubrovniku. Kad sam se vratio u Zagreb i sreo Moku pred slastičarnicom gdje su se muzičari skupljali, pitao me je: ‘Čuj, imamo band jedan, hoćeš li svirati s nama?’ Ja sam rekao: ‘Hoću.’ Nije se tu imalo što filozofirati. I tad su Fosili krenuli, 1969. godine. Otad više nisam promijenio nijedan band.“
Osam godina kasnije, u Nove fosile pristigao je Zec koji je prije toga svirao u nekoliko bandova:
„Nakon prvog koketiranja s glazbom, nakon prve kupljene gitare, naša ekipa srednjoškolaca okupila se da napravi band. Tad je bilo fora da svaka ulica ima svoj sastav. Nazvali smo se Biseri – zbilja krasno ime. Puno smo vježbali i imali smo ljetnu gažu u Puntu na otoku Krku, a kasnije u klubu Mladost na Trgu bana Jelačića, tada Trgu Republike. Snimili smo i nekoliko singlova, imali smo par hitova – ‘Anuška’, ‘Igra’, bilo smo i na top-listama. Negdje pri sredini, što je za nas bio jako veliki uspjeh. To je tako trajalo do 1975., a onda sam počeo svirati u orkestru Srećka Zubaka, u grupi Jezgro ili TNT, mijenjali smo imena po potrebi.“
Zec i Brada u Jezgru
Jezgro je snimilo vrlo zanimljiv funk singl s pjesmama „Posljednji prijatelj“ i „Put koji me nekud vodi“, a u grupi je svirao kasniji bubnjar Novih fosila Nenad Šarić Brada.
„Bili smo na turneji po Sovjetskom Savezu“, nastavlja Zec: „I kad sam se vratio, pozvali su me Marinko, Moka i Rajko u jedan kafić jer im je bio potreban pjevač i gitarist. Ja sam njihovu ponudu glatko odbio jer su slovili kao ‘kuruzni band’. Užas, ljiga. Imali su hit ‘Sjedi, Ćiro, navrh grane’ i takve gluposti. A njihov komentar je bio: ‘Koji je ovaj Zec kreten!’ Jer, oni su imali jako puno gaža, svirali su dva-tri puta tjedno, pratili su Ljupku Dimitrovsku, Ivicu Šerfezija i neke druge pjevače. Kako sam bio obiteljski čovjek, pomislio sam: ‘Ma što ću ja sad koketirati s rockom i jazzom, nisam dorastao tome.’ A trebalo je novaca za obitelj i nakon tjedan dana sam im se javio i potvrdio da dolazim.“
Zec u elementu /F oto: Matej Grgić
Novi fosili su upravo od njegovog dolaska krenuli nizati velike hitove, a Đurđica Barlović koja je u band došla iz splitskih Mladih batala postala je njihovo zaštitno lice. Ipak, odlučila se povući iz banda, s obzirom na teško usklađivanje obiteljskih i glazbenih obaveza. Sanja Doležal objašnjava kako ju je zamijenila:
„Kod mene je krenulo slučajno – i s Prvom ljubavi i s Novim fosilima. U Prvoj ljubavi sam zamijenila Marija Lekića. Išla sam u razred s Tomislavom Šojatom koji je u Prvoj ljubavi svirao bas, a danas je poznat kao član Aerodroma. Jednom sam s njim došla na probu, a tadašnji menadžer banda Josip Ivanković me je pitao hoću li probati otpjevati nešto. Probala sam i dvije godine ostala u grupi te snimila dva albuma. Na drugom albumu Kad ostanemo sami Moka i Rajko bili su producenti, no tada nikome na pamet nije padalo da bih ja mogla prijeći u Fosile.
No, kako je Đurđica 1983. zbog dvoje male djece odlučila izaći iz banda jer joj nije odgovarao prenaporan tempo, Moka se valjda sjetio mene. Našli smo se na kavi i dao mi je sva 24 sata za razmišljanje. Bilo je to u proljeće 1983. Cijelo ljeto sam probala i učila pjesme, Moka mi je dao kasete s albumima. Krajem ljeta smo se našli i počeli s probama, a 18. listopada bio je moj prvi koncert s Fosilima, u Mariboru. Taj prvi nastup bio je kaotičan, barem za mene, strašno. Sve mi se pobrkalo u glavi.
Marinko i drugi članovi banda nisu bili baš oduševljeni. Jer, ja sam bila klinka, a Đurđa je bila vrhunska pjevačica, profesionalka i zrela žena. No, već nakon prvih nekoliko koncerata, dečki su me ipak prihvatili. Kako smo puno nastupali, iz dana u dan i krenuli na velike, višemjesečne turneje, već nakon par koncerata dečki su shvatili da je moja mladost nadoknađivala sve nedostatke koje sam imala. Neću nikad zaboraviti što mi je Moka rekao na početku: ‘Nemoj se ništa nervirati. U ovom poslu najvažniji su živci, a sve ostalo će sjesti na svoje.’ I bome je sjelo.“
Nova energija došla je sa Sanjom
„I nova energija došla je sa Sanjom“, nadovezuje se Marinko. „Bila je to velika razlika, jer smo od jednog statičkog banda na pozornici postali puno življi. Onda smo i mi počeli čagati, posve je drukčiji bio doživljaj.“
„Pokazalo se kao dobra kombinacija i ja sam uz zaleđe vrhunskih te iskusnih glazbenika imala priliku puno učiti. Rajko je fenomenalno, na jedan bezbolan i skoro neprimjetan način počeo pisati pjesme za mene, za ono što sam kao mlada djevojka mogla izreći. Pjesme su postale plesnije, veselije… Tekstopisci su pisali drukčije tekstove za mladu curu od 19-20 godina nego za zrelu ženu od kojih 35“, objašnjava Sanja.
Sanja Doležal / Foto: Matej Grgić
Svi se rado sjećaju Rajka Dujmića i otkrivaju detalje o autorstvu u bandu. Zec objašnjava:
„Ja sam i prije dolaska u Fosile autorski istupao, radio sam za Bisere. Imao sam velike ambicije, no kad sam došao u Fosile, onda smo prema švedskom modelu trebali odlučiti hoćemo li funkcionirati kao autorski dvojac ili će biti samo jedan autor u bandu. Na početku sam napravio četiri pjesme, ali onda smo se dogovorili da Rajko piše sve skladbe. Tako sam ja tu svoju kantautorsku viziju stavio sa strane.“
Sanja se prisjeća nastanka nekih pjesama:
„Rajko je nekad donio tekst s kosturom glazbe, a nekad samo neke glazbene naznake. No, definitivno je imao viziju te pjesme. Često je znao reći da je već čuje gotovu u glavi. Ja to vjerujem. Da čuju gotovu pjesmu, to mogu reći zaista veliki umjetnici. Mi često nismo prepoznali vrijednost neke pjesme. Na primjer, nismo se slagali oko toga koju ćemo pjesmu poslati na izlučno natjecanje za Pjesmu Eurovizije. Svatko je imao svoje mišljenje o tome koja pjesma može proći.
Rajko je, s druge strane, bio nesiguran. Evo, čak kad je dobio tekst pjesme „Za dobra stara vremena“, nije u prvom trenutku kliknuo s tim tekstom Steve Cvikića. Premda se naš album zove po toj pjesmi, ona nije plasirana kao prva na albumu, na A strani. Onda ga je moj suprug Neno Šarić nagovarao da se potrudi oko glazbe za taj tekst. I – otvorilo mu se. Činjenica je da nas je pitao za mišljenje oko svake pjesme, puno smo o njim razgovarali. On je volio pitati ne samo nas u bandu, nego i susjede i druge ljude da osluhne bilo publike. Imao je viziju u glavi, ali nije bio siguran.“
Fosili su jedan od najvećih pop-bandova
Članovi banda smatraju kako su njihove pjesme veliko nasljeđe u koje su uvjereni i kad uđu u ulogu slušatelja, kao da ne sviraju i pjevaju u Novim fosilima. Sanja kaže:
„Danas sam svjesna, nakon puno godina: Novi fosili su nesumnjivo jedan od najvećih pop-bandova u regiji. Kad sam imala 19 godina, slušala sam Parni valjak i neku drugu glazbu pa su mi Fosili bili zabavnjaci. Međutim, taj Rajkov rukopis i izvedba svih koji su stvarali te pjesme sigurno imaju veliko, zapečaćeno mjesto u povijesti pop-glazbe, bez obzira na to što smo mi bili unutra. Da sam prosječan slušatelj koji nije slušao Nove fosile, svakako bih skinula kapu na tom postignuću.“
Zec se nadovezuje:
„Novi fosili su toliko prirasli srcima slušatelja da smo mi bili, usudio bih se reći, i članovi njihovih obitelji. Valjda je ta neka energija ili neka vibracija iz nas izlazila. Znalo se sve o našim privatnim životima, nije tu bilo skandala i oko nas nikada nije bilo zvjezdomanije. Mi smo bili normalni ljudi s placa, iz mesnice, oni koji se druže s prvim susjedom… Živjeli smo normalan građanski život, a bavili smo se glazbom i živjeli od nje. Sigurno je da su te pjesme dale pečat tom vremenu.
Usudio bih se reći da smo mi čak bili i inovatori, pogotovo kad smo prvi put otišli u Milano, u PolyGram studije. Producent je bio Bruno Malasoma koji je producirao i radove Erosa Ramazzottija. Otvorili su nam se vidici s novom tehnologijom, čuo se novi mix, dobili smo novi sound. Bila je to stepenica više u strandardnoj produkciji jugoslavenske pop glazbe. Imali smo uvijek najbolje instrumente koji su se u to doba mogli nabaviti, od klavijatura do bubnjeva. Bio je to vrlo profesionalan odnos prema poslu.“
Proba / Foto: Matej Grgić
S time se slaže i Marinko:
„Novi fosili postavili su neke standarde koji se dandanas teško mogu dostići. Kad čujem neku našu stariju pjesmu, čujem kao da je napravljena po današnjim standardima. Tko zna bi li te pjesme bile ovakve da je netko drugi to snimao, jer je Rajko radio i za druge. Pokušavao je ući u njihova razmišljanja. Nas je poznavao i posložile su nam se sve ‘kockice’.“
Rajko je znao što radi
„Rajko je stvorio Jasnu Zlokić sa „Skitnicom“ pa Jasmina Stavrosa koga je od bubnjara napravio pjevačem i zabavljačem, pomagao je Aerodromu, Srebrnim krilima, Prljavom kazalištu… Kod njega je bio izazov da sam sebe ispita i svoju nesigurnost testira s drugim izvođačima. Mislim da je čak s njima i lakše komunicirao. Kod nas je uvijek dolazio s nekom odgovornošću, puno mu je značilo ono što mi mislimo“, kaže Zec, a Sanja dodaje: „Ja sam svjedočila stvaranju nekih njegovih pjesama za druge izvođače, pogotovo za Jasnu Zlokić. Bile su neke pjesme, „Povedi me“ ili „Vjeruj mi“ za koje sam mu rekla da bih ih voljela pjevati. Ali, definitivno, Rajko je znao što radi, Jasna je rasna pjevačica i te je pjesme maestralno otpjevala.“
„Da, i ja sam pisao za Jasnu Zlokić i druge izvođače kao što je Đani Maršan, no koncentrirao sam se na solo karijeru“, podsjeća Zec. „A onda, 1990. godine, povodom toga nesretnog rata izletjela je pjesma ‘Gospodine generale’ i to mi je bio vjetar u leđa. Mi smo te godine kao Novi fosili zamrznuli rad. Otad, do današnjeg dana guram na dva kolosjeka, samostalno i kao član Novih fosila. Iza mene je već 14 samostalnih albuma, a jedan od njih je live CD.“
Rajkove pjesme / Foto: Matej Grgić
I Sanja je nakon prestanka rada Novih fosila 1990. krenula u solo karijeru:
„Najprije je bio taj megamix-album Non-stop Mix, to je radio Fedor Boić. Bilo je to doba nastupa u diskotekama pa je on napravio aranžmane poznatih pjesama za disco klubove. Nakon toga objavila sam album, tada već na CD-u Kao u snu. Njega sam snimila sebi po guštu, bez ikakvih pretenzija da to budu hitovi. Gibonni je napravio prekrasnu pjesmu ‘Ja sam se za te Bogu molila’, Jasenko Houra napravio je žestoku skladbu ‘Taxi’, baš mi je jedna takva trebala. Sudjelovali su Miro Buljan, Neno Ninčević… Taj se CD poklopio s rođenjem mog prvog djeteta. Snimala sam s trbuhom do zuba i razmišljala sam koje bih pjesme htjela pjevati, a da Fosili nisu iza mene. I, eto, to je bio taj CD.“
U isto vrijeme, sredinom devedesetih, Rajko Dujmić i Marinko Colnago obnovili su Nove fosile s dvije nove pjevačice i dva nova instrumentalista. Marinko se sjeća:
„Rad u obnovljenim Novim fosilima u devedesetima bio je izazov. No, slagali smo se, Vladimir Pavelić Bubi i Nataša Mirković i dalje nastupaju s nama kao prateći vokali. Problem je bio što nismo s publikom kliknuli kako treba. Bila je to silom prilika složena kombinacija koja se nije mogla održati. Bilo je to takvo vrijeme, a i Rajko je imao autorsku krizu, nije u to doba napravio neke snažne pjesme, premda se trudio. On je inspiraciju crpio iz svog života, iz naših života, iz raznih odnosa… No, u ovom slučaju nije se mogao pronaći.“
Slučajan susret za novo okupljanje
Ta se postava raspala krajem devedesetih, nakon objavljivanja posljednjega studijskog albuma Jesen. Ipak, posve nenadano, okupili su se 2005. u postavi koja je zamrznula rad 15 godina ranije.
„Slučajno smo se skupili, nije to bila to naša ideja“, tvrdi Sanja i nastavlja: „Ja sam bila gošća u jednoj televizijskoj emisiji gdje me je voditeljica zamolila da zapjevam. Pristala sam i pozvala sve dečke iz banda. Izveli smo jednu od meni najdražih pjesama ‘Ne budi me, mati’ za koju je tekst napisao Momčilo Popadić. Tu emisiju je gledao Ozren Kanceljak koji me je nazvao sljedećeg dana i pohvalio izvedbu. Onda je rekao kako ima ideju da se napravi jedan veliki koncert, kao hommage Novim fosilima.
Pristali smo. Kad se to pročulo, mnogi su bili zainteresirani pa smo odlučili napraviti još nekoliko nastupa u većim gradovima regije. Mislili smo da će to biti samo tada, jedna mala turneja. No, tako je krenulo opet. Naravno, na drukčiji način. Imamo izvanrednu podršku pratećeg banda i pratećih vokala. Usudila bih se reći da su s nama najbolji mladi hrvatski instrumentalisti. Svakom se koncertu veselimo puno više nego prije, jer sada to više nije obveza, nije pressing. Utrpamo se u kombi i zbijamo šale kao da smo na maturalcu.“
Sanja, Marinko i Zec s bandom /F oto: Matej Grgić
U tih 17 godina snimili su tek tri nove pjesme: „Lagano, lagano“, „Kad Bog sve zbroji“ i „Ti si čudo“ koje se kao bonusi nalaze na njihovom live albumu.
„Svih ovih godina shvatili smo jednu stvar – ljudi vole čuti pjesme koje obožavaju. A to su najveći hitovi grupe Novi fosili. Dolaze na koncerte upravo da čuju te pjesme. Danas lansirati novu pjesmu nije kao nekad. Zato smo odlučili studijski se ne angažirati. Ipak, u bliskoj budućnosti slijedi jedna suradnja jer nam se jedna pjesma dopala. Ušli smo u studio baš uzbuđeni“, priča Sanja.
Da je kemija među njima i dalje intenzivna, vidio sam na probi. Marinko je s basa prešao na ukulele, Zec precizno rukuje gitarom i udvaja glas sa Sanjom. Na nastupu će ih biti devetoro na biti, dok cijeli tim broji 15 ljudi.
„Drago nam je da je krenulo malo bolje, jer smo dvije godine bili onemogućeni. Imamo mnogo upita za nastupe iz Slovenije. Iako slove kao hladnija publika, nas jako vole i tamo su prave fešte. Osim zagrebačkog koncerta očekuje nas Dalmacija ljeti, Slovenija ujesen, imamo upite i iz Makedonije, traženi smo i dalje“, najavljuje Sanja nova druženja sa zimzelenim repertoarom Novih fosila.
