Jedan od najugodnijih sugovornika i velikih faca rocka s kojima sam se sreo s kasetofonom u ruci i neformalno iza pozornice bio je Robert Plant koji ovog ljeta stiže na šibensku Tvrđavu

Upoznao sam ga u društvu s Draženom Vrdoljakom 1998. kad su on i Jimmy Page održali zagrebački koncert u Domu sportova, promovirajući album Walking Into Carksdale. Bio je to koncert na kojem su bljesnuli stari coveri bluesa poput ”Bring It On Home”, ali i neki od vanvremenskih zgoditaka Zeppelina poput ”Tangerine” i ”Whola Lotta Love”, ”Rock And Roll”… Plant i Page su mi tada ljubazno potpisali VIP akreditiv i neke stare promotivne fotke Zeppelina koje i danas čuvam. U ljeto 2007. ponovno sam ga sreo, ali na „domaćem terenu“ jer je s pratećim bandom The Strange Sensation imao koncert na splitskim Prokurativama. Sreli smo se na kratko bez prigode za razgovor. Koncert je bio sjajan. Jer i tad je (uz bučno odobravanje mahom turista koji su se, ne očekujući Plantov nastup, našli u Splitu), osim skladbi sa svog novog albuma, podsjetio na vječne zgoditke Zeppelina poput ”Stairway To Heaven”…

No najzanimljiviji i najupečatljiviji susret – i prilika za opušteni intervju i kratko druženje – dogodio se u veljači 1995. za odvijanja MIDEM-a u Cannesu. Plant, naime, na MIDEM nije stigao kao velika zvijezda koja svirkom i medijskim eksponiranjem promovira svoj novi projekt već kao mecena i medijsko-promotivni support indijskoj pjevačici Najme Ahktar. Onoj istoj koja je kao gošća pjevala na No Quarter albumu Pagea i Planta u novoj verziji ”The Battle Of Evermore”. I oduševila ih je savršenim spajanjem vokala, tradicijskih indijskih glazbala s rukopisom (Pageove gitare i mandoline te savršenog Plantovog vokala) slavnog dvojca.  

Stvar prošlosti

Ulovio sam Planta nakon službene pressice, nabacio da smo se vidjeli u Zagrebu (što uvijek dobro posluži kao mamac) pa je – opušten jer je odradio službeni dio – pristao na razgovor. No, postavio je jedan uvjet: bez pitanja o Zeppelinima. Uzvratio sam protupitanjem: zašto? „Led Zeppelin je stvar prošlosti i svaka medijska spekulacija o okupljanju benda i turneji jest čista glupost! Sve grupe koje se u posljednje vrijeme okupljaju“, dodao je, „ili pak glazbenici koji reaktiviraju svoje karijere, čini mi se, navlače isto nostalgično odijelo. A ono je tijesno i loše im stoji. Jimmy i ja, po tko zna koji put to velim, ne kanimo posjetiti tog krojača… Odlično se osjećamo u ruhu koje danas nosimo.“

Naš razgovor je uz kavu u trenu krenuo drugim smjerom. Iako se na MIDEM-u našao u ulozi gosta na Najminoj pressici, pristao je govoriti i o svojoj karijeri. No i tad je – tako to biva – spomen Zeppelina bio neminovan. Na moje izravno pitanje je li njegovo i Pageovo zanimanje za world music potaknuto i velikim uspjehom Simonovog ”Gracelanda”, Gabrielovom ili Stingovom ulasku u te prostore te golemim zanimanjem za donedavno marginalne likove svjetske glazbene scene poput Nusrat Fateh Ali Khana ili Youssoua N’Doura, nasmijao se i kazao da su Zeppelini mnogo prije njih bili u dosluhu s marokanskom, indijskom i egipatskom glazbom. Uostalom, još su početkom sedamdesetih snimali u Bombaju i posezali za indijskom glazbom te marokanskim ritmovima. Stoga je – veli – i album No Quarter s utjecajima indijske i arapske glazbe logičan nastavak zanimanja izvan onoga što zovemo rockom.

“Sad sam slobodan!”

Ipak, pitao sam, ima prateći bend s kojim nastupa. Istina, no to nije isto! „Kad djeluješ u rock bandu, stvari se kotrljaju svojim tijekom i jednostavno nemaš vremena za izlazak iz zatvorenog kruga. Ovo je nešto sasvim drugo. Ja doista ne moram, ako neću, ići na turneju, ne moram snimiti novu ploču ni promovirati novi materijal senzacionalnim intervjuima i ulagivanjem medijima. Sad sam slobodan!“

U godinama koje su za nama Plant je tu svoju slobodu sjajno koristio. Kad sam preslušavao snimke poput njegovog projekta Honeydrippers sa starim prijateljima Pageom i Beckom te Nileom Rodgersom, ali i gostima poput Briana Setzera, odnosno EP-jeve covera iz prošlosti rock and rolla ili pak Plantove samostalne albume poput Dreamland – na kojima je i rocka i folka i bluesa – dobro sam razumio što za Planta sloboda o kojoj mi je govorio doista znači. Možda ju je najviše pokazala vrhunska suradnja s velemajstoricom bluegrassa Alison Krauss na čak dva albuma. Onaj prvi iz 2007., Raising Sand, nagrađen Grammyjima pokazao je savršene vokalne harmonije dvoje sjajnih izvođača i Plantovo iznimno snalaženje u zabrani bluegrass countryja. Nastavak suradnje 2021. i album Raise The Roof (i on u produkciji T-Bonea Burnetta te uz sudjelovanje vrhunskih glazbenika poput Billa Frisella, Marca Ribota, Davida Hidalga, Buddyja Millera i samog T-Bonea) donio je kolekciju opskurnih skladbi iz bogatog kataloga vječne americane bio je još bolji! Posebnu pažnju zavrijedio je jedini autorski broj na albumu: ”High And Lonesome” koju potpisuju Plant i Burnette. S melotronom Viktora Kraussa, Ribotovom i Burnetteovom gitarom te pedal steelom Russella Pahla, skladba je reprezentativan komad Planta u najboljem izdanju. S vokalom i dalje sposobnim za iskaz emocionalne drame na koju smo – ovog puta bez vratolomnih visina – navikli kod Zeppelina.

Od Planta ništa manje nisam ni očekivao.