Nakon više od dva desetljeća statusa quo kultnog zagrebačkog kluba Kulušić ovih dana doznalo se kako su pravne nedoumice razriješene, prostor je došao u ruke državi, a država ga je odlučila očistiti od naslaga prošlosti. Državno pravo nitko ne osporava, ali svođenje kulturne institucije kao što je Kulušić samo na prostor je poput svođenja filharmonije samo na obou

Kulušić je okupljao najznačajnije protagoniste jugoslavenske rock scene / Foto: Siniša Bosanac (FB grupa Lapidarij-Kulušić)

U prohujalim danima uskovitlala se tako prašina oko već više od dva desetljeća upokojenog Glazbeno-scenskog centra Kulušić. Doznalo se kako je u mitskom mjestu zagrebačke urbane supkulture u osamdesetima i devedesetima počelo demontiranje interijera, pročulo se kako je sada s vlasništvom sve u redu, kako je država vlasnik prostora i kako će, po svemu sudeći, prostor postati sve samo ne klub. Naprimjer, mogao bi postati skladište mikroskopa za bolnice, poslovnica neke banka ili luksuzni restoran.

Vremešni posjetitelji kluba ostali su razočarani s obzirom na to da je tim činom potonula i posljednja nada da će najpoznatiji klub na ovim prostorima svih vremena, simbol juvenilne energije i kvalitativnog širenja kulturnih programa, svoj renome transformirati u profitabilnu i definiranu muzejsku djelatnost. Oni nešto mlađi odmah su se pobunili protiv takve nepotrebne pomame za nostalgijom koja nema veze s razdobljem njihovog odrastanja. Osobito im je smetala činjenica da je klub zatvoren već 22 godine, a sada se diže buka. Uostalom, neki klubovi u inozemstvu su u tom razdoblju stekli kultni status, a onda zauvijek zatvoreni, na primjer, Wire u Leedsu i Watergate u Berlinu; Kulušić je, dakako, bio i par dana medijska tema, a onda je sve zamrlo, čak je i najavljeni prosvjed za obnovu i reizgradnju kluba odgođen.

O čemu je, zapravo, riječ?

Već sama činjenica da se o klubu koji je zakračunat prije dva desetljeća danas podjednako priča s nostalgijom i respektom, a društvene mreže i mnogo prije od recentnih događanja imaju i grupe posvećene Kulušiću startni je dokaz važnosti kluba. Klupska scena i danas pulsira u Hrvatskoj, ima sjajnih rock i plesnih klubova u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Splitu, Osijeku i drugdje. Neki poput Močvare i upokojenog Saloona imaju i svoje monografije, Jabuka je imala i svoju diskografsku kuću, no i dalje Kulušić ostaje onaj klupski brend koji je obilježio ne samo jedno doba, nego i kompletnu rock scenu dviju država. A to radi i danas.

I danas su neki klubovi prepoznatljivi svjetionici pojedinih scena, razdoblja i glazbenog utjecaja: o CBGB-ju u New Yorku snimljen je film, Cavern Club u Liverpoolu s pravom se titulira kao najpoznatiji klub na svijetu, a Roxy u Los Angelesu bio je sjajna platforma za snimanje live albuma mnogih poznatih izvođača. I oni su krahirali, ali uspješno su se transformirali. U CBGB-ju je modni mogul John Varvatos napravio butik, ali tako da je ostavio netaknutim kompletan interijer. Skupocjena roba za potkožene rockerske senatore tako se može kupiti u mjestu na kome je stvarana punk i novovalna povijest, koja na taj način i dalje živi, a može se kupiti i knjiga o klubu.

John Varvatos je prostor CBGB-ja ostavio onakvim kakav je bio, smjestivši u njega svoj butik / Foto: Bojan Mušćet

Cavern Club mijenjao je lokaciju, ali njegova važnost pažljivo je distribuirana. Na primjer, pet tisuća cigli iz oštećenih lukova izvornog podruma Cavern Cluba pušteno je u prodaju po pet funti, zajedno s pločicom za potvrdu autentičnosti koju je potpisao bivši vlasnik Cavern Cluba Ray McFall. Prihod od prodaje tih cigli otišao je dječjem domu Strawberry Field. Bi li se nešto slično moglo napraviti s opremom Kulušića koja se izbacuje? Naravno. Prednji prostor kluba glavna je turistička atrakcija, gdje se ljudi dolaze fotografirati na pozornici, a na stražnjem zidu ispisana su imena bendova koji su tamo svirali. Ovaj prostor ugošćuje živu glazbu od podneva do ponoći od ponedjeljka do četvrtka te u podne do zatvaranja petkom i vikendom. Dakle, Cavern Club je vrsno iskombinirao nostalgiju i recentna glazbena zbivanja.

Kulušić je suvremenik važnosti upravo tih klubova koji su nastali šezdesetih i sedamdesetih, mjesto koje je okupljalo najuzbudljivije izvođače, mjesto gdje su snimani sjajni live albumi i mjesto dobro modelirane zabave sa setom izvanserijskih DJ-a koji su Zagrebu predstavljali najnovije svjetske hitove samo zahvaljujući vlastitom entuzijazmu.

Ako govorimo o klupskoj kulturi, onda je Kulušić njezin ogledni primjerak jer to nije bio samo rock klub; ondje su se održavale predstave, performansi i drugi sadržaji, a funkcionirao je i kao dobro uhodani ugostiteljski objekt. Pritom je imao fantastičnu akustiku pa su u njemu mnogi izvođači odlučili snimiti svoje nastupe. Prostor Kulušića je i projektiran kao mjesto s izvrsnom akustikom i po tome je bio prepoznat i šire od granica bivše države.

I mnogi strani izvođači odsvirali su svoje legendarne koncerte u Kulušiću, od Sonic Youtha do Artura Sandovala. Uvriježeno je mišljenje da je prvi koncert Pixiesa 1989. u Kulušiću jedan od tri najbolja strana nastupa u Zagrebu.

Trostruki live album Azre Ravno do dna i dalje se smatra najboljim albumom uživo snimljenim na području bivše Jugoslavije

Ključni live albumi na ovim prostorima snimljeni su upravo u Kulušiću. Azrin album Ravno do dna za koga će mnogi staviti ruku pod cirkular da je najbolji live album ikad na ovim prostorima snimljen je na dva nastupa u serijalu od sedam, kad je taj bend početkom osamdesetih bio u naponu snage. U klub je komotno moglo stati oko 600 ljudi, a s potencijalnim snažnim naguravanjem oko 900. Plastično rečeno: pola Tvornice. Ako ih se toliko i naguralo svakog dana, onda je na svim tim koncertima bilo oko šest tisuća ljudi. U odnosu na današnje procjenjivačke standarde, reklo bi se – pa kakav je to uspjeh, to je pola ljudi koji su prije godinu dana došli na samo jedan od pet koncerata Aleksandre Prijović u Arenu Zagreb. Stvar je u tome da Aleksandra Prijović ne bi mogla nastupiti u Kulušiću niti privući svoje fanove i znatiželjnike, jer je programski odbor kluba pomno odabirao svaki sadržaj (ne samo koncerte, nego i predstave, performanse, književne večeri…) opravdavajući dotacijska sredstva. Kvaliteta koja je onda zabilježena tako je ostala upamćena do danas, nije se izgubila kao tanko sjećanje na marketinški napumpane koncertne evente.

Tako je i danas. Bajaga je održao svoj prvi nastup 1984. u Kulušiću, a ove godine obilježio je 40 godina od tog koncerta u Tvornici koja je mijenjala Kulušić. U prodaji je snimka s tog koncerta na CD-u, Blu-Rayu i LP-ju 40 godina Pozitivne geografije. Bend je svirao pjesme sa svoga prvog albuma, neke obrade i ono što je rijetko zabilježeno – pjesme Riblje čorbe koje je za taj bend napisao Bajaga. Premda je hit “Kad hodaš” standardni dio njegovih nastupa, pjesme “Evo ti za taxi” ili “Ja sam se ložio na tebe” nisu dosad baš našle put do njegovog koncertnog repertoara. A Bajaga je, kao i mnogi drugi izvođači koji su se kalili u Kulušiću, i dalje jedan od najvećih i najvažnijih izvođača u regiji.

To je samo jedan od razloga zbog kojih važnost Kulušića ne bi trebala biti prepuštena državnoj samovolji, uništavanju pozitivne geografije urbane mladalačke supkulture osamdesetih i devedesetih i ostavljanju novih generacija bez kvalitativnog kontinuiteta te bez putokaza za bolju prošlost. Muzej novog vala koji se nalazi nedaleko Kulušića sigurno bi bolje mogao funkcionirati u Ulici Hrvoja Vukčića, u originalnom prostoru kluba, s muzejskim postavom, cafeom, mogućnošću manjih svirki i suvenirnicom.

Bajaga na nastupu u Tvornici koja je glumila Kulušić / Foto: Matej Grgić

Teško je to zamisliti danas, ali barem će na Kulušić podsjećati dugonajavljivani box-set Club Collection: Kulušić koji uskoro objavljuje Croatia Records. Sastoji se od tri diska: na prva dva je izbor studijskih snimaka bendova koji su nastupali u Kulušiću, a na trećem su live snimke s nekih od albuma snimljenih uživo upravo u tom klubu.

Sve to svjedoči u prilog činjenici da Kulušić ima svoje mjesto i u udžbenicima i u muzejima i u državnim dotacijama, kao dio baštine koja se prenosi od uha do uha već generacijama i koja prkosi kulturnome nihilizmu kao standardu.