Ukus prije svega

Glazbeni ukus nešto je što se ne može steći niti spoznati na bilo kakav jednostavan način. Potrebno je prijeći tisuće i tisuće glazbenih kilometara, dijeliti pozornice s bezbroj različitih umjetnika, a ponajviše provesti dane, mjesece i godine s istim malim kružokom glazbenih istomišljenika kako bi se taj spomenuti ukus krenuo razvijati u zdravom i samorazumljivom smjeru. Tu je bespredmetno raspravljati o kakvoj površnoj virtuoznosti, tehničkoj vještini ili zanatstvu na zavidnoj razini – glazbeni ukus je, nazovimo ga tako, ontološki aspekt; nešto što možebitno u pojedinom glazbeniku čuči i čvrsto stoluje, a da glazbenik sâm nije ni svjestan kada i kako se to tamo nastanilo.

Foto: Ivan Balać/Jazz na Zametu

Sve opisano dalo se proživjeti na koncertnom predstavljanju albuma Quiet Rising Star, glasovitoga riječkog kontrabasista i bas-gitarista Henryja Radanovića, popraćenog njegovim pomno biranim kvartetom. Tu su, uz Radanovića, u petak 30. siječnja finu gozbu priredili Zvonimir Radišić na električnoj gitari, Branko Sterpin na trubi i krilnici te Tonči Grabušić na bubnjevima.

Započelo je krajnje nenametljivo, uz trio lišen trube, u kojem su na trenutke emanirali nježnu, a konkretnu energiju Billa Frisella i njegova trija (Rudy Royston, Thomas Morgan), koji su dijelili istu pozornicu prije nešto manje od dvije godine, povodom 32. izdanja festivala Jazz Time Rijeka.

Foto: Ivan Balać/Jazz na Zametu

Sterpin je s odobravanjem iz prikrajka pratio skladan suživot triju glazbenika, istovremeno tiho razgibavajući svoju krilnicu, a da bi im se odmah potom pridružio na Black Tea & Brown Sugar, molskom bluesu gdje je svaki član sastava dobio svoju priliku zasjati. Za istaknuti bila je posvemašnja kontrastnost između glazbenika, gdje je Grabušić filigranski konstruirao i dekonstruirao dinamiku, dok se Sterpin istaknuo frazama koje, po mišljenju potpisnika ovih redaka, objedinjuju stvaralaštvo Cheta Bakera i Kennyja Wheelera, dvije naizgled nespojive stavke.

Foto: Ivan Balać/Jazz na Zametu

Naslovna skladba albuma započela je bubnjarskim uvodom vrlo slobodnog duha, u maniri Jacka DeJohnettea, da bi se potom razvila u prijemčivu melodiju omeđenu nepravilnim devetosminskim metrom. Za pohvalu je da korištenje nepravilnih mjera ne mora nužno značiti beskrajno kompliciranje ili matematiziranje melodijskog sadržaja – Quiet Rising Star dala bi se otpjevati pod tušem, a ima li većeg komplimenta?

Radanović se ovdje iskazao vrhunskim solom, gdje je uz par (pravih) nota i s lakonskim pristupom dopustio cijelom sastavu da, prateći ga, stvori koherentnu glazbenu priču.

Korištenje nepravilnih mjera ne mora nužno značiti beskrajno kompliciranje – Quiet Rising Star dala bi se otpjevati pod tušem, a ima li većeg komplimenta?

Sterpin je potom solistički odgovorio replikom gdje je izrazitom razigranošću na neki način i prezasitio atmosferu njegovanu do tog trenutka, no ipak se uspio uklopiti u ono što se ovom slušatelju doima skladateljskom vizijom. Da sve ne bude posve usmjereno na autorski izričaj, Radanović se trudi dati pripadajući značaj jazz standardima, jedan od kojih je bio i čuveni So What Milesa Davisa. Ovdje se prvi put latio bas gitare i pokazao jednaku vještinu te rečeni ukus pri reinterpretaciji linija koje je svojedobno na kontrabasu opjevao Paul Chambers.

Funk verzija ove skladbe nije neki novitet i ne vrvi svježinom, no uprizorena je skladno, nepretenciozno – početna je tema čak interpretirana u triju bez trube. Sterpin se izrazito istaknuo solom koji je potpuna antiteza onom što bi onomad autor skladbe bio odsvirao, a imao je i trenutke „špricanja“, pogonjen hrabrošću jednog Freddieja Hubbarda – za njega nekarakteristični, a apsolutno svježi i dobrodošao pristup. Radanović je po završetku iskoristio trenutak da se zahvali Vladimiru Matoševiću na dugogodišnjoj organizaciji ovog festivala, nepresušnom entuzijazmu za jazz glazbu, naglašavajući riječku Baptističku crkvu kao važnu stanicu na primorskoj jazz karti.

Foto: Ivan Balać/Jazz na Zametu

Almost Like Her, još jedna autorska, diči se introspektivnošću, uz natruhe bossa nove i dominantnu prisutnost Radanovića. Kao dodatni kontrast za istaknuti njegov je solo, koji je vrvio artikuliranim, „pikastim“ tonovima i kratkim, zašiljenim frazama te tako obogatio ritmičku komponentu cijele premise.

Drugi jazz standard izveden na koncertu bila je apsolutno prekrasna Secret Love, kompozicija toliko jednostavne i ubave melodije, istovremeno beskrajne dubine, koja se nekad zakopava pretjerano sporim tempima i isforsiranim interpretacijama, a koja je ovdje predstavljena s radošću, osunčanošću i pozitivnom energijom. Radišić se tako nametnuo vrlo razigranim i veselim solom, dok je Sterpin više pristupio ziheraški, no sukus svega jedna je vrhunska izvedba i doza serotonina za cijeli auditorij, i to u poletnijem tempu, koji je na trenutke nedostajao na ovom koncertu.

Foto: Ivan Balać/Jazz na Zametu

Narednoj skladbi u Radanovićevoj najavi nisam uspio čuti ime – što zbog njegovog sottovoce pristupa mikrofonu, a što zbog glasnih kabadahija iza mene, koji su koncertni prostor očito zamijenili za krčmu i prisilili me da u stereu slušam jazz koncert i njihove kafanske tlapnje. Elem, ovdje se Sterpin ponovno pokazao kao vrhunski solist s pažljivim izborom tonova i vrlo ujednačenim, logičnim frazama, dok je Radišić nakon njega uprizorio solo s nekoliko lijepih ideja u akordskim blokovima. Naročito je simpatičan bio „lažni“ kraj skladbe, nakon čega je krenuo vamp u kojemu su svi članovi kvarteta dali svoj melodijski doprinos, no bez pretjerivanja u bilo kojem trenutku.

Kraj koncerta donio je nježnost u vidu autorske Song For M. Radišić se predstavio asketskim uvodom, a Grabušić mu se ubrzo pridružio finim (da opet ne kažem filigranskim) tapkanjem prstima, nakon čega je skladba organski prodisala. Naravno, bis je bio očekivan i uspješno realiziran u vidu, naravno – bluesa! Sva četvorica ovdje su pokazali sigurnost, odvažnost i lakoću u pristupu, a najviše se istaknuo razuzdan i puten solo na bubnjevima, uz prepoznatljiv širok osmijeh Tončija Grabušića.

Henry Radanović je nakon više godina kreativne pauze pokazao kako je itekako relevantna ličnost na regionalnoj jazz sceni, kako je njegov autorski glas vrijedan pozornosti

Henry Radanović je nakon više godina kreativne pauze pokazao kako je itekako relevantna ličnost na regionalnoj jazz sceni, kako je njegov autorski glas vrijedan svačije pozornosti, a preostaje nam samo iščekivati kakvim će novim spoznajama ovaj kvartet stremiti nakon što se Quiet Rising Star uzdigne na barem tucet pozornica.