Novi model jazz supergrupe

U srijedu, 4. veljače 2026. u Svečanoj dvorani Baptističke crkve u Čakovcu u sklopu svoje europske turneje nastupio je jedinstveni i najneočekivanijih jazz sastav koji spaja bendžo, harfu i bubnjeve. The BEAtrio je supertrio koji čine Béla Fleck, Antonio Sánchez i Edmar Castañeda.

Foto: Bruno Mesarić

U suvremenom jazzu često se govori da je presudna ideja — a ne puka virtuoznost, tehnika ili stilska pripadnost. Jazz se, naravno, neprestano mijenja, upija nove utjecaje i širi svoje granice, no ponekad se ipak stječe dojam da su gotovo sve moguće kombinacije već isprobane: da su formati ustaljeni, instrumentacije prepoznatljive, a iznenađenja sve rjeđa. U moru izvrsnih klavirskih trija, gitarskih kvarteta ili tradicionalnih postava, lako je pomisliti da je inovacija postala stvar nijansi, a ne stvarnih pomaka.

A onda se pojave glazbenici koji ne samo da donesu novu ideju — nego doslovno resetiraju polazište. Kada se već samom kombinacijom instrumenata promijeni način na koji slušamo, očekujemo i razumijemo jazz, tada više nije riječ o varijaciji na poznato, nego o stvaranju novog prostora mogućnosti. Upravo se to dogodilo sa sastavom The BEAtrio: umjesto da se natječu unutar već zadanih okvira, oni su promijenili pravila igre već na razini zvuka.

Foto: Bruno Mesarić

BEAtrio čine tri iznimna, međunarodno odavna afirmirana glazbenika, čije se karijere protežu od američkog i latinoameričkog jazza do suvremenih crossover projekata, world i filmske glazbe. Fleck je desetljećima poznat kao pionir koji je bendžo uveo u jazz i šire improvizacijske kontekste, Sánchez kao ključni ritmički arhitekt Pat Metheny Group i autor glazbe za film Birdman, a Castañeda kao jedan od rijetkih harfista koji su instrument smjestili u središte modernog jazza.

Foto: Bruno Mesarić

Svaki od njih već je prije BEAtrija sudjelovao u projektima koji su pomicali granice svojih instrumenata — ali tek ovaj trio omogućuje njihovu međusobnu razmjenu iskustava u zajedničkome glazbenom jeziku, tvoreći zajedno neuobičajenu, ali iznimno koherentnu cjelinu, u kojoj harfa preuzima i bas, i harmoniju, bendžo postaje melodično-perkusivni glas, a bubnjevi povezuju i oblikuju glazbeni narativ u jedinstven, slobodan i istraživački zvuk.

Foto: Bruno Mesarić

Iako se repertoar koji su izveli u Čakovcu sastojao od originalnih kompozicija s njihova istoimenog albuma iz 2025. godine, čulo se mnogo više od napisanih komada. Trio je djelovao gotovo telepatski – svaki impuls bio je odmah interpretiran i nadograđen od preostala dva glazbenika.

Podijeljene uloge nisu se očitovale kroz strogo definirane i rigidne zadatke nego kroz fluidnu dinamiku glazbenog razgovora oplemenjenog glazbenom inteligencijom i nevjerojatnom sposobnošću međusobnog slušanja. Skladbe poput Archipelago, Pellucidar, Throw Down, Kaleidoscopes, Whisper of Resilience, Hooligan Harbor, Walnut and Western, Cloak and Dagger i Touch and Go dobile su novu improvizacijsku mapu ritmički vrlo raznolikoga glazbenog putovanja.

Ono što publika i kritika percipira kao „nevjerojatnu kombinaciju instrumenata” ustvari se pokazao kao duboko koordinirani glazbeni dijalog, gdje svaki pojedinac donosi ne samo svoju povijest i stil nego i iskru za stvaranje nečeg novog. U većini jazz trija ritam je temelj na kojem se gradi melodija. Kod BEAtrija on je bio arhitekt čitavog prostora.

U tom smislu Antonio Sánchez nije funkcionirao kao klasični timekeeper. Umjesto toga, njegov bubnjarski jezik bio je višeslojan: osim njemu već svojstvene ritmičke polifonije, koja je omogućavala Flecku i Castañedi da slobodno „plutaju“ iznad pulsa, Sánchez je pazio na mikrodinamiku jer je umjesto stalnog pulsa gradio fine valove napetosti i opuštanja – često s minimalnim pomacima u dinamici. Usto, reagirao je na svaku gestu Flecka i Castañede, pa bi mali akcentom otvorio prostor ili pokrenuo promjenu smjera nečije glazbene ideje, čime je pokazao kako ritam u suvremenom jazzu funkcionira kao narativni sustav.

Foto: Bruno Mesarić

Možda mu je najveći izazov (osim jet laga, koji se spomenuo na probi) bio akustički vrlo osjetljiv prostor baptističke crkve s kojim je morao vješto pregovarati kako ne bi jasna, prozračna artikulacija ritma bila preglasna, već uvijek razumljiva – i publici i glazbenicima. Zato je presudno bilo da BEAtrio nije impresionirao samo onime što sviraju, nego i kako razmišljaju u zvuku.

Foto: Bruno Mesarić

Castañeda je bio, pak, ključni tehnički paradoks ovog trija. Njegova harfa istodobno je funkcionirala kao bas, harmonijski instrument i melodični glas. Donje žice davale su temelj ritmički vrlo altivnim fazama, dok su visoke žice pjevale linije koje su se isprepletale s Fleckovim bendžom. Zbog toga su skladbe zvučale kao da trio ima skrivenoga četvrtog člana. Harfa se činila kao most između bubnjeva i bendža.

Fleck je sa svoje strane donio melodičku i ritmičku raznolikost bendža, koristeći instrument u puno širem kontekstu nego što ga većina publike inače percipira – ne samo kao bluegrass alat, nego kao hibridni instrument punopravnoga improvizacijskog izraza. Radio je s čistim, preciznim, gotovo govornim frazama koje su omogućavale jasnu komunikaciju s harfom, prepoznatljivom ritmičkom ornamentikom, ili pak zvučnim povlačenjem i nestajanjem kako bi dijalog između bubnjeva i harfe postao središnji.

Foto: Bruno Mesarić

Bilo je sasvim jasno kako su skladbe svake večeri ove turneje morale zvučati drugačije, ovisno o akustici prostora, spontanom interakcijom trija ili reakcijama publike. Puna dvorana Baptističke crkve u Čakovcu kao da je svjedočila jednom vrlo zanimljivom i dinamički vješto vođenom razgovoru. U mnoštvu iskrenih i ljudskih tema, prepunih osobnih priča o strahovima, nadanjima i borbi, jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri dogodio se u Fleckovu solu, u kojem se iz gotovo meditativne slobodne improvizacije pojavila prepoznatljiva fraza američke himne koja je iskrivljeno, gotovo neprimjetno kliznula u jednako poznatu temu Imperial March iz Ratova zvijezda. Jasna poruka o stvarima koje nas dijele i spajaju.

Foto: Bruno Mesarić

Nakon prvih koncerata u Glasgowu, Ljubljani i Čakovcu, glazbenici turneju nastavljaju u Pragu, Brnu, Hamburgu i Parizu. U tom smislu, umirujući je osjećaj kako je s jedne strane Čakovec kao „grad jazza“ pokazao svoju osjetljivost na hrabre glazbene pomake, da cijeni istraživanje, rizik i originalnost jednako kao i reputaciju izvođača, dok je s druge strane publika svojim ovacijama to bogato nagradila.

Foto: Bruno Mesarić