Maraton u čast hrvatskoj glazbi

Foto: Vedran Metelko

Alea iacta est! Bilo je tako na njihovom početku. Prije četvrt stoljeća. Zakotrljali su kocku ne znajući na koju stranu će se okrenuti. A kocka se, nošena kakvom nutarnjom inercijom i potrebom, nastavila kotrljati idućih dvadeset i pet godina. Ove večeri, doduše, umjesto kocke bačen je par palica za bubanj. No, efekt nije izostao. Poput bačenih rukavica onomu nasuprot vas koga ste, u neka davnija vremena, željeli izazvati na dvoboj. Taj poziv na reakciju (odgovor, razgovor, novo pitanje, sučeljavanje, suživot) Cantus Ansambl upućuje već dvadeset i pet godina podjednako struci i publici nudeći im platformu za sustavno i kontinuirano generiranje iskustva suvremene umjetničke glazbe. Suvremene u, ipak, širokom smislu jer odnosi se to na sada već opsežan vremenski raspon 20. i 21. stoljeća i još opsežniji raspon globalno rasprostranjenih skladateljskih poetika i stilskih tendencija.

Foto: Vedran Metelko

Večer o kojoj je riječ svečano je otvorila godinu u kojoj Cantus Ansambl obilježava dvadeset i pet godina postojanja i djelovanja. Iako je to bio već treći koncert iz Cantusove redovne sezone u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, večer 2. veljače 2026. godine označila je Godinu svečanosti – početak, kako je glasio simboličan naslov koncerta.

Ideja početka

Simboličnosti je u programu ovoga koncerta bilo na nekoliko razina. Ideja „početka“ odrazila se u programskom odabiru koji je u fokus stavio hrvatske skladatelje, one kojih se Cantus rado sjeća, s kojima rado surađuje i koje relativno često izvodi.

Pedagoška nit skrivena u pozadini koncerta čini se poput počasti upućene Stanku Horvatu, istinskoj veličini hrvatske suvremene glazbe.

Posredno, ili možda ne toliko posredno, ime koje je proželo većinu koncerta bilo je ime Stanka Horvata, koji je bio zastupljen jednim od svojih prepoznatljivih i izuzetno cijenjenih djela. Međutim, Horvat je kao profesor, mentor i učitelj prožeo biografije većine ostalih skladatelja na programu, a oni su redom studenti iz njegove kompozicijske klase na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji – Frano Parać, Berislav Šipuš, Srećko Bradić, Srđan Dedić i Sanda Majurec. Ova pedagoška nit skrivena u pozadini koncerta čini se poput počasti upućene Stanku Horvatu, istinskoj veličini hrvatske suvremene glazbe, kojemu 2026. godine bilježimo dvadeset godina od smrti.

Još dva autora na programu uspostavila su poveznice s prošlosti – Krešimir Seletković s profesorom Davorinom Kempfom, a Ruben Radica s Milkom Kelemenom, ujedno kamenom temeljcem Muzičkog biennala Zagreb u sklopu kojega se rodila ideja o pokretanju Cantus Ansambla.

Sukladno idejama koje su postojale od početka djelovanja Cantusa, i ovaj je koncert pokazao glavne smjernice programa koji nastoji njegovati sjećanje na kultna imena i reprezentativna djela hrvatske suvremene glazbe, a ujedno poticati produkciju novih djela. Tako je ove večeri praizvedbu doživjela nova skladba Krešimira Seletkovića. Pa i tom novom skladbom tražiti nešto novo, pomicati perspektive i propitivati stvarnost.

Foto: Vedran Metelko

Izvođački sastav Ansambla uvijek je bio fleksibilan i instrumentacijski šarolik, djelujući u manjim ili većim formacijama, vođen iskusnim stalnim članovima, a otvoren uplivu mlađih generacija. To je uvijek bila njegova specifičnost, a vjerojatno i jedan od razloga opstanka na sceni četvrt stoljeća. Jer mogao je, kao i ove večeri, iznijeti solističke ili ansambl-izvedbe, dovesti harfu, čitav spektar udaraljki, snažniju puhačku sekciju, izvući iz vlastitih redova vrsnu instrumentalnu solisticu, ugostiti cijenjenu mezzosopranisticu koja je dio njihova suradničkog tima već desetljećima ili ponuditi dio pozornice bas-baritonskom talentu koji gradi svoj umjetnički put.

Naposljetku, ideja „početka“ direktno se ocrtala u započetoj suradnji s gostujućim violinistom Irvineom Ardittijem, koji je imenovan rezidentnim gostujućim solistom i koncertnim majstorom Cantus Ansambla u obljetničkoj 2026. godini. Ovu suradnju već su najavili Ardittijevim gostovanjem na prethodnom koncertu u sezoni, no sada je i službeno otpočela rezidencija koja će Cantusovim glazbenicima zasigurno donijeti vrijedne perspektive u interpretativnom tumačenju repertoara.

Foto: Vedran Metelko

Kontinuirani dijalog

Svoju Godinu svečanosti Cantus Ansambl otpočeo je jedinom skladateljicom na programu. Bila je to Sanda Majurec, a komorni sastav Ansambla izveo je njezino djelo I ritorni za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir. U angažiranoj izvedbi, ipak uz dirigentsko vodstvo Berislava Šipuša, sudjelovali su Ana Kovačev, Danijel Martinović, Eva Mach, Jasen Chelfi i Srebrenka Poljak.

Vraćanje početcima Cantusu nije strano jer to je jedna od Ansamblovih temeljnih smjernica djelovanja

Slijedio je Silazak na vrh Stanka Horvata koji je, uz Cantus, interpretirala mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić. Riječ je o skladbi koja u sebi nosi niz simboličnih gesti. Ona je posljednje skladateljevo djelo koje je u verziji za glas i komorni ansambl ostalo nedovršeno. U učiteljeve cipele uskočio je Berislav Šipuš te dvije pjesme dovršio prema Horvatovim skicama, a posljednje četiri samostalno instrumentirao. A praizvedba je, posthumno, pripala upravo Cantus Ansamblu i solistici Martini Gojčeta Silić.

Foto: Vedran Metelko

Posljednje djelo, na ovakav način premreženo, vratilo se na ovome koncertu kako bi obilježilo „početak“. No, vraćanje početcima Cantusu nije strano jer to je jedna od Ansamblovih, odnosno Šipuševih (kao umjetničkog voditelja) temeljnih smjernica djelovanja – voditi kontinuirani dijalog sa skladateljima koji su svojim opusima gradili glazbenu kulturu ovih prostora.

Foto: Vedran Metelko

Uz spomenute uloge, Berislav Šipuš ove je večeri dobio još jednu. Njegovu solističku skladbu Il piccolo catalogo dei sospiri izveo je violinist Irvine Arditti, na svoj način sugestivno slažući izvedbenu cjelinu od Šipuševih motivskih uzdaha. Izvedba trostavačnog djela Ich vergesse Dich nicht Srđana Dedića ponovno je na pozornicu dovela veći sastav ansambla. Riječ je o djelu posvećenom Cantus Ansamblu koji ga je do sada više puta izveo u Hrvatskoj, Austriji, Kanadi i Kini.

Foto: Vedran Metelko

Sjećanja i besmislen smisao

Drugi dio koncertne večeri otvorila je izvedba skladbe Memorie za glas i komorni ansambl Frane Paraća, koja je kao solisticu vratila na pozornicu Martinu Gojčeta Silić. Za razliku od Horvatovih intimističkih skica koje traže izražajnu (katkada snažnu, katkada suptilnu) vokalnu ekspresiju, Paraćeva glazbena sjećanja ispunjenija su melodičnim pristupom vokalu i donose osjećaj Mediterana koji je često jedan od glavnih provodnih motiva Paraćeva skladateljskog izraza. Iskusnoj solistici Martini Gojčeta Silić oba su pristupa podjednako bliska.

Slijedila je izvedba Koncerta za flautu i komorni ansambl Srećka Bradića koja je svoju prvu zagrebačku izvedbu imala u ciklusu Cantus Ansambla 2013. godine uz Danija Bošnjaka u solističkoj ulozi. Ove večeri ulogu solistice samouvjereno je i interpretacijski besprijekorno preuzela Ana Batinica. Ne sluteći da će se dan poslije Cantusova obljetničkog početka, 3. veljače 2026. godine, hrvatska glazbena i kulturna javnost oprostiti od Danija Bošnjaka, iznimnog glazbenika koji je utkao sebe u sve pore hrvatskoga glazbenog stvaralaštva i izvodilaštva.

Foto: Vedran Metelko

Pred kraj koncertne večeri došlo je vrijeme i za nešto novo. Krešimir Seletković skladao je Lorem ipsum koju je, uz Cantus Ansambl, praizveo bas-bariton Toni Nežić. Djelo je nastalo kao rezultat eksperimenta pa je u konačnici i samo po sebi postalo eksperiment. Seletković se u ovom djelu prvenstveno poigrava s tekstualnim predloškom kojega generira služeći se javno dostupnim servisima za prevođenje. Taj lažni tekst, na već iskrivljenom latinskom jeziku, provlači kroz „prevoditelje“ na hrvatski jezik ili, pak, prvo na engleski pa potom na hrvatski jezik. Zatim se igra s varijantama dobivenih prijevoda, preslaguje ih i pokušava od njih kreirati novi dramaturški tijek. Kraće rečeno, putuje od besmisla do smisla koji je, pak, novi besmisao.

Foto: Vedran Metelko

Glazba to cijelo putovanje nastoji pratiti različitim kompozicijskim gestama, često se priklanjajući svojevrsnom dojmu tonskog slikanja, što dodatno pojačava grotesknost cjelokupne skladbe.

Glazba to cijelo putovanje nastoji pratiti različitim kompozicijskim gestama, često se priklanjajući svojevrsnom dojmu tonskog slikanja, što dodatno pojačava grotesknost cjelokupne skladbe. U tom kompozicijski kreiranom besmislu izvođači su se jako dobro snašli, a Toni Nežić pokazao je ozbiljnost u pristupu izražajnoj i nijansiranoj vokalnoj interpretaciji. „Točka na i“ čitave skladbe pripala je dirigentu Šipušu s nekoliko udaraca palicama po malom bubnju, koje su potom, gotovo protestno, završile na podu prvog reda gledališta.

Radičino pomirenje kompleksnosti i jednostavnosti u kompozicijskom i zvukovnom tkivu zaokružilo je Cantusovu misiju.

Mogao je koncert u ovome trenutku i završiti, tom simboličnom rukavicom bačenom u lice publici, da Cantus Ansambl nije odlučio ponuditi zaključak večeri u obliku još jedne simbolične geste. Bila je to izvedba Litanija svih svetih za papu Ivana Pavla II., 72 zaziva za komorni ansambl, skladbe koju je Ruben Radica posvetio Cantus Ansamblu i koja je praizvedena 2006. godine na Osorskim glazbenim večerima. Instrumentalni ansambl dobio je zvukovno obogaćenje u dionici harfe koju je svirala Mirjana Krišković, a Radičino pomirenje kompleksnosti i jednostavnosti u kompozicijskom i zvukovnom tkivu zaokružilo je Cantusovu misiju prezentiranja raznovrsnosti iz pera hrvatskih skladatelja koji su povijesti tog ansambla dali specifičan pečat.

Prihvaćamo li bačenu rukavicu? Provjerit ćemo po završetku ove obljetničke godine. Ili za, možda, idućih dvadeset i pet.