Kakvi su domaći filmaši glazbenici?

Na hrvatskoj pop kulturnoj sceni granice između filma, kazališta i glazbe nikad nisu bile čvrsto podvučene

Ne zbog provincijalne nužde ili manjka profesionalizma, upravo suprotno; domaća izvedbena tradicija polazi od ideje cjelovitog umjetnika. Glas, ritam, fraza, pauza i emocija nisu sporedni alati nego temelj izraza i glumcu i pjevaču, glazbeniku, izvođaču. Scenska djelatnost ih ne dijeli dijametralno niti razdvaja sjever-jug taktikama i međama, koliko ih spaja na liniji pripadanja istom ili vrlo sličnom segmentu pop kulture. U tom smislu pitanje kakvi su domaći filmaši glazbenici nije pitanje estradne znatiželje, više kontinuiteta umjetničkog i kreativnog jezika, bez obzira na primarni pop kulturni teren.

Gluma i pop glazba u hrvatskom kontekstu dijele istu srž, potrebu za storytellingom, tj. pričom. Pjesma je često mala trominutna do petominutna drama, dočim dobra gluma uvijek ima unutarnju muzikalnost, ritam i melodiju, dramaturgiju izvedbe izrečenog i neizrečenog. Kad se poklope uspješni prijelazi između oba polja, njihov mash up ne djeluje kao bijeg ili karijerni manevar već promjena medija unutar istog impulsa. Ako pak nisu odrađeni valjano, kritika i publika to vrlo brzo i lako prepoznaje. Bar u načelu i bar prije vremena, kad su kvantitetu zamijenili za kvalitetu i „kriterije“ za kriterije.

U zemlji u kojoj su filmovi često citirani jednako kao i pjesme, a televizijski likovi ulaze u kolektivni govor, nije slučajno da se glas pokazuje kao ključni most između medija. Pop glazba u Hrvatskoj oduvijek je bila narativna, tekstualna, ispovjedna, često glumački intonirana. Istodobno, domaća gluma rijetko je neutralna ili tehnička, češće je ritmična, melodična, oslonjena na zvuk jezika i emotivni puls scene. Na toj dodirnoj točki leži jedan od najneiskorištenijih potencijala hrvatske kulture kao refleksije inozemne (Bruce Willis, Billie Bob Thornton, Bradley Cooper, Barbra Streisend, Frank Sinatra,  Jared Leto, Johnny Depp, Jack Black, Jeff Bridges, Zoey Deschanel…) i mogućnosti da se gluma i pop glazba ne tretiraju kao konkurentne scene već saveznici u artikulaciji vremena. Ne nužno kao spektakl nego prepoznatljiv glas i ne kroz trend nego identitet.

U svrhu pregleda ponude kvalitetnih i onih manje značajnih prebjega s jedne scene na drugu, glumačke na glazbenu, dotakli smo se nekih od najprisutnijih medijski i komuniciranih glumaca koji se afirmiraju u glazbenim vodama

Rade Šerbedžija je u tom kontekstu gotovo arhetipska figura i početnik glazbenog „Wu Tang Clana“ glazbenih Šerbedžija. Pritom njegova glazbena karijera nikad nije bila dodatak glumačkoj niti pokušaj širenja javne prisutnosti, koliko njezina „pod škrilakom“ destilacija. Osobito u potrebama naglaska koncertnog dijela karijere sa Zapadnim kolodvorom. S njima je Rade na tragu negdašnjih interpretacija tuđih klasika ili uglazbljivanja svojih komada uvijek bio više glumački naučeni storyteller, nego s lijeve strane pluća reciprocitetno kvalitetan pjesnik kakav je glumac. U suradnjama s Urbanom, točnije gostovanjima na njegovim svirkama uslijed prijateljstva iz brijunske faze, razvio je specifičan izraz koji stoji između balkanskog pokušaja bardovštine, ruske renesanse romanse i kafanskog spoken worda. Šerbedžija ne pjeva kako bi pokazao vokalnu vještinu jer je ona upitna, ali rabeći glumačke manire, svjedoči koncertnom sebi. Njegov glas nosi biografiju, političko iskustvo, egzil, ironiju i melankoliju. Ima ih koji mu od ”Ines” daju mandateriju za vječna opetovanja i ponavljanja dramskih pauza i stanki u izgovorima. Tamo gdje je Đoletu Balaševiću sve to bilo prirođeno, Radi je naučeno.

Pripjevanje koje proizlazi iz glumačkog storytellinga i koje se ne može odvojiti od života koji mu prethodi u njegovom slučaju funkcionira. Kćer mu Lucija Šerbedžija ulazi u glazbu bez potrebe za dokazivanjem, s jasnim osjećajem za atmosferu i interpretaciju i sjajnim zagasitim glasom, dok mu sin Danilo Šerbedžija, iako primarno redatelj, glazbu živi kao ravnopravni kreativni prostor. Njegovo sudjelovanje u zagrebačkim bendovima poput Greaseballs rockabilly swingera ne djeluje kao hobi nego organski dio autorstva, razumijevanje ritma, kolektiva i žanra koje se potom reflektira i u filmskom radu. No domaća scena ne sastoji se samo od kasnih, bardovskih ulazaka u glazbu. Postoji čitav niz autora koji su svjesno i disciplinirano podijelili identitet između glume i pjevanja.

Nera Stipičević jedan je od najčišćih primjera takvog prijelaza. Kod nje se jasno vidi kako glumačka preciznost, rad na tekstu i emotivna inteligencija postaju temelj ozbiljne glazbene karijere. Nera nije „glumica koja pjeva”, nego pjevačica i interpretatorica iz prvog dijela karijere koja se afirmirala i kao autorica čije pjesme funkcioniraju kao male drame s unutarnjom logikom i jasno artikuliranom perspektivom. Novija generacija dodatno briše granice. Ana Uršula Najev jedna je od najzanimljivijih primjera suvremenog hibrida glumice s izraženim pjevačkim senzibilitetom i koja se pritom bez kompleksa kreće između televizije, kazališta i glazbe. Kod nje se ne radi o „izletu” u pjevanje, nego o prirodnoj potrebi izražavanja emocija glasom, jednako kao i likom i čini to jednako uvjerljivo. Njena generacija ne doživljava multidisciplinarnost kao luksuz, nego kao polazište i prirodno stanovište.

Sličan kontinuitet bio bi vidljiv i kod Ive Visković Križan čiji je singl/spot “Peroni” u rijetko viđenoj suradnji s Antom Gelom, pokazao koliko glumačka svijest o značenju riječi može rezultirati suptilnim, zrelim retro pop izrazom. Njezin glas i interpretacija dominira baladnom pjesmom, istovremeno je služeći, što je iznimno rijetka i dragocjena vještina. Akademski kontekst glumcima/glumicama kao pjevačima i glazbenicima je ključan. Glumci na Akademiji dramske umjetnosti sustavno rade na glasu, disanju, artikulaciji i često pjevanju. Glas nije dodatak tijelu koliko njegov produžetak. Zbog toga ne iznenađuje da se među glumcima i glumicama pojavljuju ozbiljni vokali. Riječka glumica/redateljica Arija Rizvić to je potvrdila pobjedom u HTV-ovu showu Zvijezde pjevaju uz mentora Marka Kutlića. No važnije od same pobjede bila je činjenica da njezino pjevanje ne djeluje kao epizoda nego kao ravnopravni dio umjetničkog identiteta i da je velika šteta što iznimno lijep glas i sigurno pjevanje još nije odlučila pridružiti i profesionalno glumi.

U tom kontinuumu važno je spomenuti i izvanserijske inozemno pečatirane glumice poput Zrinke Cvitešić, čiji je uspjeh na West Endu pokazao da domaći glumačko-pjevački potencijal može konkurirati i na najvišoj međunarodnoj razini ili Filipa Šovagovića, čije sklonosti jazz gitari i kantautorski rad proizlazi iz literarnosti i melankolije ukorijenjene isto u glumačkom iskustvu. Ni njegovoj družici Nini Violić glazba nije strana ne samo po glumljenju u spotovima Pipsa, dočim Nataša Janjić Medaković je jedna od potentnih, ali – nažalost – nikad korištenih glumica s vokalnim mogućnostima iznad dobrog postotka pjevačke scene.

Stojan Matavulj predstavlja drukčiji, ali jednako vrijedan slučaj. Njegov odnos prema glazbi nije medijski eksponiran, ali je iznimno prisutan ne samo hobistički offstage nego i u njegovoj interpretaciji, ritmu govora, osjećaju za pauzu, ironiju i emotivnu preciznost. Kod Matavulja se vidi kako glazbeni nerv ne mora nužno rezultirati diskografijom da bi bio stvaran, on mu je ugrađen u glumački izraz i način na koji lik „zvuči” na ekranu ili pozornici.

Naravno, postoje i neuspješni pokušaji. Primjerice, Ivana Roščić često se navodi kao primjer transfera koji nije zaživio jer su njene pjevačke aspiracije u nečem što se trebalo zvat Lumi Loni Megumi ili slično, nikad nije otišlo bitno dalje od neuspjelog koncertno singličnog eksperimenta koji – srećom – nije potrajao do albuma. Takvi slučajevi nisu marginalni jer jasno pokazuju kako publika razlikuje unutarnju umjetničku nužnost od pokušaja širenja vidljivosti. Kad glumcima glazba nije organski nastavak identiteta nego isforisano htijenje i dekoracija, rezultat ostaje kratak i bez odjeka. Što radi Mila Elegović i kakve tragove ostavlja u pop kontekstu, bolje je ostaviti prašinama YouTubea, unatoč mjuzikl koordinatama.

Trenutno eurosongovski tj. Dora referentan je i varaždinski mlađi Kerekeš, Jan Kerekeš, koji kroz nu metal bend Cold Snap već dvije dekade pokušava isfurati paralelku s glumom. No poput recentnog ”Mucho Macho” pokušaja zabavnog singla i mariachi videospot dodvoravanja Eurosong publici, oni su vječne žrtve glume i učenja poze. S kvalitetno produciranim stvarima, ali lišenim ikakvog autentičnog aspekta, ulaze pod regionalno obojene glazbene projekte koji dodatno potvrđuju da se ne radi o iznimkama nego o obrascu.

Svi navedeni primjeri i slučajevi vode zaključku kako domaći filmaši ne ulaze u glazbu samo zato što „mogu“, nego jer im je bliska po samoj prirodi posla. Film, kazalište i glazba dijele isti temelj – glas kao nositelj emocije, smisla i konflikta. Tako gledajući, hrvatska glazbeno-filmska scena već desetljećima proizvodi ono što još uvijek nema svoju punu filmsku artikulaciju kroz, primjerice, suvremeni glazbeni igrani film. Ne bi trebao biti mjuzikl u klasičnom smislu niti nostalgična eskapistička forma. Pače, može biti drama u kojoj pjesma preuzima ono što dijalog više ne može izreći, unutarnji monolog, emo višak, pukotina u stvarnosti. Likovi koji pjevaju nisu tek zabavljači pritisnuti do granice govora koliko su multidisciplinarni kreativci u polju pop kulture. Potencijal za takav film postoji upravo u spomenutim glumačko-glazbenim hibridima, različitim generacijama, iskustvima i glasovima koji već postoje, ali još nisu spojeni u jedinstveni filmski jezik. Suvremeni hrvatski glazbeni igrani film mogao bi nastati ne kao žanrovski eksperiment, već logičan ishod dijaloga između filma i glazbe i potrebe za širenjem.

Ako je pop kultura zrcalo društva, onda su glumci-glazbenici njezina pukotina i mjesto na kojem se očito vidi kako emocija, priča i glas ne pripadaju isključivo jednom mediju nego više njih, tj. svima.