Thompsonovi koncerti na hipodromima i u dvoranama prošle i ove godine grade narativ „mi protiv njih“; Laibach gradi narativ „mi smo oni“. Rezultat? Obojica utječu na hrvatsko društvo: Thompson neposredno učvršćuje desničarski konsenzus, Laibach ga posredno detektira kao opasnost

Laibach: plesni totalitarizam

Premda su stilski u velikoj mjeri oprečni, možemo li povezati izričaje Marka Perkovića Thompsona i Laibacha?

Naravno da možemo – i to ne samo površno (himnični naboj, militantni imidž, vjerske konotacije…), već na dubokoj razini totalitarne retorike, kolektivnog mita i onoga što se događa kad umjetnost postane ideološki balon. Hrvatski i slovenski izvođač manipuliraju simbolima moći, evocirajući prošlost kako bi mobilizirali sadašnjost. Thompson kroz kršćansko-domoljubni pastiš, Laibach kroz (post)industrijsku ironiju – ali koji je  krajnji učinak? Erupcija masovne svijesti koja guši individualnu misao.

Marko Perković Thompson gro svoje popularnosti ali i prijepora danas duguje pokliču „Za dom spremni“ na početku skladbe “Bojna Čavoglave”, što je izričaj koji evocira pozdrav iz NDH, ali Perković ga pakira i predstavlja u narativu otpora i obrane iz Domovinskog rata na temelju vlastita iskustva. U intervjuima i u svojoj najpopularnijoj pjesmi on govori o „braći koja se bore za dom i slobodu“, “ „ljudima kršćanima koji se ne boje mrijet“, „Hrvatskoj koja neće zaboravit nikada“ te „umornoj zemlji izmučenoj“ s pitanjem: „Ima li još tko umrijeti za te?“. To je retorika koja slavi kolektivnu žrtvu i kolektivne pobjede, ali ignorira nijanse, stameno oblikujući mit gdje je svaki domoljub po defaultu svetac. To nije samo glazba; to je liturgija koja puni stadione i hipodrome u Zagrebu, Splitu ili Sinju, gdje stotine tisuća poklonika pjeva u transu, gradeći osjećaj zajedništva protiv imaginarnog ali povijesnog neprijatelja.

Njegovi izričaji poput onih o „povratku u zlatno doba“ ili „braniteljima koji su platili cijenu“ funkcioniraju kao totalitarni poziv na jedinstvo: nema prostora za kritiku, samo za aplauz. U eri desničarskih pomaka, Thompson postaje glasnik: njegovi koncerti nisu samo besprijekorno realizirani showovi, već politički rituali koji učvršćuju nacionalni narativ.

Laibach, s druge strane, uzima iste ili slične simbole iz bilo kojeg društvenog uređenja ili razdoblja i razbija ih iznutra. Njihov Manifest iz 1982. kaže: „Umjetnik je aparat za reprodukciju ideologije, a totalitarna retorika je princip umjetnosti.“ Oni potenciraju nacionalističke narative – sve ono što Thompson implicitno slavi – i pretvaraju ih u techno industrijski spektakl. Pjesme poput ”Panorame” ili ”Brat moj” nisu slavlje; one su ogledalo: uniformirani vokali, vagnerijanski motivi i heretični zvuk otkrivaju kako ideologija radi, pod krinkom jedinstva.

U hrvatskom kontekstu, Laibachovi koncerti u Zagrebu, Puli, Osijeku, Splitu, Čakovcu, Varaždinu, Dubrovniku, Rijeci ili Motovunu tijekom protekla četiri desetljeća bili su šok: publika, suočena s Titovim govorima pomiješanim s nacističkim estetikama, shvatila je da totalitarizam nisu samo „oni“, već smo to „mi“.

Marko Perković Thompson na Hipodromu / Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

I Thompson i Laibach koriste overidentification – pretjeranu identifikaciju s ideologijom. Thompson to radi izravno: njegov izričaj „Hrvatska je svetište, a branitelji su sveci“ potpuno se utapa u mit, stvarajući publiku koja se ne pita, već kliče. Laibach to radi s ironijom: uzimaju iste motive (vojnička herojstva, nacionalna himna) ili ih hipertrofiraju do apsurda – ”Life is Life” postaje nacistički marš, a ”One Vision” totalitarni poziv.

Na izložbi postavljenoj u zagrebačkoj Galeriji Hrvatskog društva dizajnera Dvorana zrcala 1980.-1995., vidimo to vizualno: plakati s uniformama evociraju neke simbole od kojih se Thompson ne ograđuje, a Laibach ih dekonstruira, pokazujući da je nacionalizam samo jedna totalitarna maska među mnogima. Thompsonovi koncerti na hipodromima i u dvoranama prošle i ove godine grade narativ „mi protiv njih“; Laibach gradi narativ „mi smo oni“. Rezultat? Oba izvođača utječu na hrvatsko društvo: Thompson učvršćuje desničarski konsenzus na nacionalnoj, Laibach takav konsenzus detektira kao opasnost.

Dejan Kršić, uz Marka Goluba, kurator izložbe objašnjava:

„Nema distance, nema tu nikakvih dvostrukih konotacija. Kod Thompsona su konotacije sasvim jednostruke. I zbog toga se on – unatoč sugestijama komentatora poput Žarka Puhovskog – nikad i nikako ne može odreći svog utemeljujućeg teksta iz 1991. i ograditi od tog tradicionalnoga ustaškog pozdrava.“

Thompsonovi izričaji o „čistoći domovine“ odzvanjaju u parlamentarnim debatama; Laibachovi („Desnica je već pobijedila“) upozoravaju na to. Možemo li ih povezati? Apsolutno – oni su simetrični:  Thompson puni hipodrome emocijom; Laibach ih prazni refleksijom. U konačnici, oba izvođača pokazuju da je hrvatski identitet zarobljen u zrcalu: birajte – himnu ili ironiju? Bez Laibacha, Thompson je mesija; s njima, postaje i lekcija.

„Na albumu NATO, obradili su pjesmu “War!”, koja je u originalu jednostavna antiratna pjesma s refrenskim pitanjem War! What is it good for?“. No Laibach se ne zaustavlja na tom općehumanističkom stavu nego daje i odgovor nabrajajući tipične predstavnike medijskog i vojnoindustrijskog kompleksa za koje je rat jako dobar: GM (General Motors), IBM, Newsweek, CNN, Universal European, ITV, VCR, Industry, Reuters, MGM, Siemens, Sony, DAF, Volkswagen… Zaradit ćemo na srušenoj Ukrajini, pa ćemo onda zaraditi na srušenoj Gazi, pa u aktualnom ratu s Iranom na spekulacijama s cijenom nafte… I tako dalje“, objašnjava Kršić. Ovu antiratnu pjesmu obradili su i The Jam, Frankie Goes To Hollywood, Edwin Starr, Bruce Springsteen i mnogi drugi.

Maxi-singl “War”, omot je izložen na izložbi u HDD-u / Foto: Bojan Mušćet

Zapravo, izložba Laibach: Dvorana zrcala 1980.–1995. nije samo umjetnička rekonstrukcija prošlosti – ona je živo zrcalo u kojem se ogleda (i) hrvatska kulturna i društvena povijest posljednjih četiri desetljeća. Ta izložba donosi fragmentiranu arhivsku materiju – plakate, fotografije, glazbene zapise, performativne relikvije i instalacije – koja rekonstruira inicijalno razdoblje djelovanja Laibacha, od osnivanja u manje od mjesec dana nakon Titove smrti, do 1995., godine i simboličnog proglašenja NSK Države u Sarajevu. U kontekstu suvremenog Zagreba, gdje se HDD ističe kao prostor za interdisciplinarni dizajn, ova postava nije slučajna: ona naglašava vizualnu dimenziju Laibachove provokacije, pretvarajući galeriju u dvoranu gdje se totalitarne estetike sudaraju s jugoslavenskim nasljeđem i hrvatskim identitetom.

Laibachov utjecaj na hrvatsko društvo nije samo kulturan – on je duboko politički i psihološki, jer je grupa anticipirala raspad Jugoslavije razotkrivajući totalitarne impulse u svakodnevnoj kulturi. U osamdesetima, kada je Hrvatska bila pod pritiskom srpske centralizacije i domovinskog preporoda, Laibachovi koncerti u Zagrebu postali su simbol otpora: publika je bila suočena s njihovim „totalnim“ nastupima, gdje su se međusobno miješali Titovi govori i nacistička ikonografija (uz pornografiju zbog koje su se kasnije ispričali) i shvatila da ideologija nije vanjski neprijatelj, već unutarnji.

Laibach je uz Borghesiju uveo industrijski zvuk u hrvatsku scenu, spojivši EBM (electronic body music), vagnerijanske simfonije i propagandne himne u nešto jedinstveno. Album Opus Dei (1987.), s obradama poput ”Life is Life” Opusa, postao je veliki međunarodni hit. Njihove druge obrade – ”Across the Universe”, ”One Vision”, pa i ”I Want To Know What Love Is” – demistificirale su pop kulturu, utječući na hrvatski alternativni rock i techno. Korak dalje je aktualna dance uspješnica “Allgorytham”, a novo glazbeno zrcalo bit će njihov novi album Musick s raznim suradnjama, među kojima je i skladba “Love Machine” sa Senidah.

U ožujku 2026., usred globalnih polarizacija – od Trumpove ere do ratova u svijetu – ”Dvorana zrcala” je imperativ: Laibach nas tjera suočiti se s totalitarizmom u svakodnevici, od društvenih mreža do nacionalizma. HDD-ov izbor naglašava dizajn kao bojno polje: u Zagrebu, gdje se bore identiteti, ova izložba poziv je na refleksiju o jugoslavenskom nasljeđu i hrvatskoj tranziciji. Posjetiti je znači razumjeti zašto Laibach nije relikvija – oni su vječni provokatori, čiji utjecaj na Hrvatsku (društvo, umjetnost, glazbu) nije samo povijestan, već i presudan.

Na tonsku probu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu došao je hrvatski premijer. Na ovu Tonsku probu dolazi Laibach. Zanimljivo bi bilo čuti njihovu obradu “Bojne Čavoglave” (pa i u suradnji s autorom, ako su mogli napraviti zajednički singl s Bijelim dugmetom na njemačkom jeziku, mogu i s Markom Perkovićem) i da pjevač Milan Fras u uvodu klikne: Bereit für zu Hause!

Album Marka Perkovića Thompsona Hodočasnik – inspiracija za Laibach?