Snaga (ne samo) glazbenog dijaloga

Melanija Pović Jagarinec

Simbolično, otvorenje JazzHR sezone potvrdilo je koliko su susreti različitih glazbenih tradicija i dalje snažan poticaj za živu koncertnu komunikaciju, a suradnje između jazz ansambala i institucija iz različitih zemalja mogu funkcionirati kao platforme za razmjenu ideja i umjetničkih praksi

Foto: Matej Grgić

Bartókovom čarolijom u četvrtak 5. ožujka otvorena je nova koncertna sezona JazzHR-a. Koncert je održan u Satiričkom kazalištu Kerempuh zahvaljujući suradnji Hrvatskog društva skladatelja i Instituta Liszt – Mađarskog kulturnog centra Zagreb, a izveli su ga Péter Sárik Trio i komorni gudački orkestar Budapest Strings. Program je bio posvećen reinterpretacijama Bartókovih skladbi u jazz kontekstu, u aranžmanima pijanista Pétera Sárika. Večer je otvorio gudački orkestar, uvodeći publiku u prepoznatljiv bartókovski idiom, nakon čega se ansamblu pridružio trio čime je koncert dobio izraženiji jazz puls.

Foto: Matej Grgić

Poznato je kako glazba Béle Bartóka već desetljećima inspirira jazz glazbenike jer njezina ritmička energija, modalnost i oslonjenost na folklorne izvore prirodno otvaraju prostor improvizaciji. Upravo zbog toga Bartók se često povezuje s idejom Third Stream – estetskog pravca koji spaja jazz i klasičnu glazbu, a koji je sredinom 20. stoljeća definirao skladatelj i dirigent Gunther Schuller. Iako se danas termin Third Stream koristi rjeđe nego u vrijeme kada je nastao, sama ideja susreta improvizacije i notiranog glazbenog materijala ostala je iznimno živa pa mnogi suvremeni jazz projekti, osobito u Europi, nastavljaju upravo taj dijalog između klasične tradicije, nacionalnih glazbenih idioma i jazz improvizacije.

Upravo sinteza znanstvenog istraživanja i umjetničke inovacije čini Bartóka jednom od ključnih figura europske glazbe 20. stoljeća

Béla Bartók (1881.–1945.) osim kao skladatelj, ostao je ključna figura u povijesti glazbe zbog sustavnog istraživanja narodnih tradicija srednje i jugoistočne Europe. Zajedno sa Zoltánom Kodályjem putovao je po selima Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Srbije i Hrvatske, bilježeći tisuće narodnih pjesama na tada novim fonografskim cilindrima. Te je melodije zatim analizirao i transformirao u vlastiti skladateljski jezik, stvarajući jedinstvenu sintezu folklora i modernizma. Ako tražimo hrvatskog skladatelja s kojim bismo ga mogli usporediti po vremenu i važnosti, najbliži suvremenici bili bi Blagoje Bersa (1873.–1934.), Jakov Gotovac (1895.–1982.) ili Franjo Kuhač (1834.–1911.). Pa ipak, dok je Kuhač u hrvatskom kontekstu bio istraživač i sakupljač tradicije, Bartók je otišao korak dalje jer je tu tradiciju pretvorio u temelj modernog skladateljskog jezika. Upravo ta sinteza znanstvenog istraživanja i umjetničke inovacije čini ga jednom od ključnih figura europske glazbe 20. stoljeća. On je u svojim djelima pokazao kako se folklorna tradicija može transformirati u univerzalni umjetnički jezik. Taj je model kasnije postao važan i za razvoj europskog jazza, u kojem su brojni glazbenici vlastitu kulturnu baštinu počeli uključivati u improviziranu glazbu.

Foto: Matej Grgić

U aranžmanima pijanista Pétera Sárika jasno se čula povezanost Bartókove glazbe s folklornim izvorima srednjoeuropskog prostora – ritmika i modalnost koje su obilježile njegov skladateljski rukopis prirodno su se uklopile u jazz idiom, često poprimajući karakter energičnog fusiona. Posebno su do izražaja došli repetitivni, gotovo ostinatni motivi koji su poslužili kao čvrsta platforma za improvizaciju. Jedan od takvih trenutaka bila je energična interpretacija skladbe Ostinato koja se temelji na stalnom ponavljanju kratkog ritmičnog motiva koji postupno gradi napetost, čija je struktura nalik jazz riffu, ili pak skladba Perpetuum mobile, čiji je neprekidni ritmički pogon otvorio prostor za razigranu interakciju trija i gudača.

Bartókovo duboko oslanjanje na folklorne izvore i ritmičku složenost često se u jazz okruženju pokazuje iznimno poticajnim – gotovo kao europski pandan ulozi koju u američkom jazzu ima blues.

U pojedinim dijelovima programa Trio je nastupio samostalno, bez gudača, što je otvorilo više prostora za izravnu komunikaciju među glazbenicima i slobodniji improvizacijski tijek. U takvim se trenutcima jasno moglo čuti kako Bartókovi motivi funkcioniraju gotovo poput jazz standarda – kao tematski materijal iz kojeg se razvija nova glazbena dramaturgija. S druge strane, kada bi se triju ponovno pridružili gudači, zvuk je dobivao simfonijsku dimenziju, stvarajući dojmljivu kombinaciju komorne preciznosti i jazz energije. Među upečatljivijim točkama večeri našla se i interpretacija Suite Allegro molto, ali i obrada poznate I Have No One in the World, gdje se osjetila toplija, lirskija strana Bartókova glazbenog jezika, a interakcija među članovima Trija došla je posebno do izražaja. Program je time pokazao koliko je Bartókova glazba otvorena reinterpretacijama. Njegovo duboko oslanjanje na folklorne izvore i ritmičku složenost često se u jazz okruženju pokazuje iznimno poticajnim – gotovo kao europski pandan ulozi koju u američkom jazzu ima blues.

Foto: Matej Grgić

Ako znamo kako je jazz u 20. stoljeću već imao važnu diplomatsku ulogu – primjerice kroz međunarodne turneje američkih glazbenika – danas se ta uloga sve više očituje kroz projekte slične ovome.

Koncert je ujedno podsjetio i na slične projekte na hrvatskoj sceni, poput ansambla Jazziana Croatica koji vodi umjetnički direktor JazzHR-a, Borna Šercar, a u kojem jazz glazbenici reinterpretiraju djela hrvatskih skladatelja, među njima i opus Blagoja Berse. Takvi projekti otvaraju prostor dijalogu između nacionalnih skladateljskih tradicija i suvremenog jazz izričaja, ali imaju i dimenziju kulturne diplomacije.

Foto: Matej Grgić

Simbolično, otvorenje JazzHR sezone potvrdilo je koliko su susreti različitih glazbenih tradicija i dalje snažan poticaj za živu koncertnu komunikaciju, a suradnje između jazz ansambala i institucija iz različitih zemalja mogu funkcionirati kao platforme za razmjenu ideja i umjetničkih praksi. Ako znamo kako je jazz u 20. stoljeću već imao važnu diplomatsku ulogu – primjerice kroz međunarodne turneje američkih glazbenika – danas se ta uloga sve više očituje kroz projekte slične ovome.

Sárikov trio kroz jazz reinterpretaciju zapravo predstavlja mađarsku glazbenu baštinu međunarodnoj publici, prevodeći nacionalnu skladateljsku tradiciju u globalni jezik jazza.

U tom širem kontekstu djeluje i Péter Sárik Trio, jedan od najpoznatijih jazz sastava u Mađarskoj. Njihov projekt je sustavno osmišljen program u kojem se Bartókova glazba transformira u jazz da bi se uz gudački orkestar Budapest Strings stvorio zanimljiv zvučni sloj između komorne klasične glazbe i jazz ritam sekcije. Budući da je Bartók najizvođeniji i međunarodno najpoznatiji mađarski skladatelj, Sárikov trio kroz jazz reinterpretaciju zapravo predstavlja mađarsku glazbenu baštinu međunarodnoj publici, prevodeći nacionalnu skladateljsku tradiciju u globalni jezik jazza.

Foto: Matej Grgić

Publika je koncert ispratila dugotrajnim pljeskom, a večer je završila dvama dodatcima, od kojih je posljednji, temperamentna završnica u duhu mađarskog čardaša, zaokružio program snažnim folklornim akcentom – podsjetivši još jednom na izvore iz kojih je Bartók crpio inspiraciju i na njihovu trajnu živost u suvremenim glazbenim interpretacijama.