Alen Marin (Kojoti): „Tužno je kad nemamo za čim biti nostalgični“

Uoči današnjeg koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture, Kojoti ponovno otvaraju poglavlje jednog od svojih ključnih albuma. Povod je trideseta obljetnica izdanja Halucinacija, ploče koja je sredinom devedesetih potvrdila njihov status na domaćoj rock sceni i pokazala da drugi album ne mora biti „prokletstvo“, nego podizanje svoje kvalitete zvuka. Tim povodom razgovaramo s pjevačem benda Alenom Marinom

Zadnji singl Kojota bio je “Razuzdani blues” / Foto: Matej Grgić

I danas, tri desetljeća kasnije, pjesme grupe Kojoti s albuma Halucinacija zvuče iznenađujuće svježe, a publika ih prihvaća s jednakim žarom kao i u vrijeme kada su prvi put odsvirane uživo. Razgovarali smo s pjevačem benda Alenom Marinom o nastanku albuma, promjenama u publici, planovima za novu glazbu i koncertnim uspomenama koje su ga oblikovale.

 Večeras imate koncert koji slavi trideset godina albuma Halucinacija, koji je prošao test vremena kao odličan i zaokružen album. On i danas zvuči svježe. Svi imaju prokletstvo drugog albuma, a vi ste na njemu digli svirku na veću razinu. Kako je to funkcioniralo?

Moram priznati da nikad nisam čuo za prokletstvo drugog albuma. Kojoti su svirali od ’92., a ja sam došao u bend tri godine nakon toga na snimanje albuma. Volim u šali reći da im je onda krenulo (smijeh). Dok smo snimali prvi album, već su postojale neke pjesme u naznakama, tako da nismo počeli raditi album od nule. Bili smo vrlo mladi i u kreativnom naletu. Vanja, Mario (tadašnji bubnjar) i ja poznavali smo se još iz najranijeg djetinjstva i dobro smo se razumjeli. Rad u bendu doživljavali smo kao zabavu i nismo osjećali nikakve pritiske. Moram istaknuti ulogu Davora (Viduka, gitarist benda), koji je kreativna snaga i veliki talent, vrstan instrumentalist s dovoljno samopouzdanja i drskosti (u pozitivnom smislu) da bi bio dobar songwriter. Nekad sam čak i ljut na njega što ne radi više, ali ne osuđujem ga jer je to isto veliki pritisak, stalno stvarati nove stvari. Prvi album ostvario je i pristojnu tiražu, tako da nam je izdavač Dancing Bear odobrio dobre uvjete snimanja. Denis (Mujadžić-Denyken) bio je producent u naponu snage. Već je tada imao iza sebe neke albume koji su obilježili devedesete, npr. Vrijeme da se krene od Majki i Dernjava od Pipsa. Album smo snimali u Velikoj Gorici u Studiju Šišmiš Zorana Švigira, a miks i mastering radili smo u Studiju Tivoli u Ljubljani, tada na glasu kao najbolji studio na ovim prostorima.

Kako teku pripreme za koncert  i hoće li uskoro izaći novi album Kojota?

Imali smo probe, neke stvari smo dotjerali i spremni smo za Tvornicu. Što se tiče novih pjesama i albuma, danas rijetko tko radi dugosvirajuće albume jer su se promijenila vremena i strategije. Napraviti album dugotrajan je proces i mukotrpan posao. Može se dogoditi da pola pjesama koje su zaslužile pozornost prođu ispod radara u ovo vrijeme kad smo svakodnevno izloženi milijunima sadržaja, tako da imamo taktiku da snimamo singlove pa kad se skupi određena kritična masa onda izdamo album. Imamo jednu novu pjesmu koju nismo snimili, ali svirat ćemo je na koncertu. I “Halucinaciju” smo svirali na koncertima mjesecima prije nego je uopće snimljena i objavljena, tako da ove godine na taj način rekreiramo 1996.

Posljednji singl “Razuzdani blues” izdali ste prije godinu dana. Ima li tu malo nostalgije, pošto je to referenca na vaš hit “Razuzdan i lud”?

Prepuštam vama da važete količinu nostalgije. Nostalgija je OK, vrlo moćna stvar. Dobro je kad smo nostalgični za nečim, tužno je kad nemamo za čim biti nostalgični. Ta pjesma je hommage skladbi ”Razuzdan i lud”, najuspješnijoj pjesmi s prvog albuma. Prošle godine je bilo trideset godina od izlaska prvog albuma Kojota. Svi vole obljetnice, kako publika tako i mi. Respektabilan je to staž, i sami smo u nevjerici.

Alen Marin u razgovoru s našim novinarom / Foto: Matej Grgić

Koja je razlika u publici onda i sada – trideset godina poslije, kako prihvaćaju taj kultni album?

Dobro je prihvaćen, tijekom vremena širi nam se spektar publike. Populacijskom progresijom publike na koncerte dolaze ovi naši middleageri, ali i sve više mladih ljudi. Zadnjih pet-šest godina u ovo rano, proljetno doba svirali smo u Tvornici i uvijek je bila puna. I uvijek nakon koncerta prilaze vrlo mladi ljudi sa željom za selfiejem i potpisanom pločom ili CD-om. Punu Tvornicu doživljavamo kao uspjeh s obzirom na to da u Zagrebu svaki dan ima gomila događanja, od koncerata, pa do izložbi, predstava i koječega još. Osim toga, Tvornica je veliki prostor i jedan od najuglednijih klubova u ovom dijelu kontinenta.

Planirate li neku turneju nakon Tvornice?

Nemamo u planu turneje, brodom po Jadranu i slično. Imamo zasad dva bukirana koncerta, ali u ovo vrijeme i kreću dogovori za svirke, a bit će ih i više.

Jeste li ikada razmišljali kao Kojoti zvati ženski vokal i preraditi jednu svoju pjesmu – slično kao Hladno pivo ili Let 3? Koga cijenite od ženskih vokala?

Nismo o tome razmišljali. Meni je ta cijela starija generacija pjevačica odlična – Josipa Lisac je hodajuća legenda, Tereza Kesovija je također jedna vokalna sila prirode. Zorica Kondža i Jasna Zlokić su izvanserijske, svoje i moćne. Od novijih pjevačica sviđa mi se Je Veux (Željka Veverec), pjevačica Mangroovea. Od kolegica moje generacije fantastična je Jadranka Ivaniš Yaya. Ako vas to može zadovoljiti, Yaya je na Halucinaciji pjevala prateće vokale i moguće je da je i ta činjenica pridonijela kvaliteti Halucinacije.

 Tijekom devedesetih sudjelovali ste i u spotu ”Poštar lakog sna” s bendom Pips, Chips & Videoclips, u kojem se skupila krema rokera tog vremena – uz vas i Pipse u njemu su bili Davor Gobac, Goran Bare, Davorin Bogović itd. Čini se da je snimanje tog spota bio dobar tulum.

Da, bio je dobar tulum za vrijeme snimanja – Pipsi su bili dobri domaćini. Ali uz zabavu morala je biti disciplina da bi se odradilo takvo snimanje. Sve je snimano iz jednog kadra, a to mora biti detaljno isplanirano i precizno organizirano.

Alen Marin najavljuje i nove nastupe Kojota / Foto: Matej Grgić

Što slušate trenutačno?

Najviše volim soul šezdesetih i funk. S pojavom raznih glazbenih streaming servisa pojavila se riznica glazbe do koje nisi mogao ranije doći i u mogućnosti sam otkrivati nove stvari, pa čak i cijele glazbene pokrete, kao npr. Zamrock, cijela scena iz Zambije s početka sedamdesetih godina. Jedno vrijeme slušao sam japanski progresivni rock, jako zanimljivo. Ponekad ostanem sâm u svom baru (KunstCaffe, op. a.) nakon radnog vremena i preslušavam glazbu. Međutim, s obzirom na to da sam profesionalno vezan uz buku i stvaranje buke, jako cijenim tišinu.

Tko vam se sviđa od novih glazbenika na našoj rock sceni?

Sviđa mi cijeli taj pokret oko Ansambla Jeboton. Počeli su kao ulični orkestar i iz tog orkestra se razvilo još pet-šest bendova i projekata, od kojih je najeksponiraniji IDEM (Antun Aleksa). Vuku publiku jedni drugima te se razvijaju i dalje. Imaju i vrlo cool festival. Stvarno impresivno, osmislili su svoj model za stvaranje publike.

Koji su vam najdraži koncerti na kojima ste ikad bili? Neki od najupečatljivijih koncerata bili su Rage Against the Machine prije dvadesetak godina, isto tako i Disciplina kičme 1990. Fenomenalni su mi bili i ZZ Top 1997. godine u Ljubljani. Rock koncert na koji sam prvi otišao bio je u Umagu 1981. Ljetovao sam s roditeljima i otišao na zajedničku svirku Idola i Filma. To je tada za mene bilo nešto potpuno drugačije i to me odredilo za cijeli život.