Parni valjak između emocija publike i iskustva izvođača

U subotu, 14. ožujka, Parni valjak stigao je u ljubljansku Arenu Stožice, gdje je održao jedan od svojih najvećih slovenskih koncerata do sada

Parni valjak oduševio je slovensku publiku / Foto: Davor Dragičević

Kada se 2023. Parnom valjku pridružio pjevač Igor Drvenkar, u Cvetličarnu je na prvi koncert došlo svega sedamstotinjak posjetitelja. Koliko god Valjak bio institucija, takav odaziv Slovenaca nakon smrti pjevačke ikone Akija Rahimovskog mogao je biti demotivirajuć i za bend i za menadžment. No nakon dugog promišljanja što učiniti s bendom, Husein Hasanefendić Hus i ostatak ekipe odlučili su nastaviti i otvoriti novo poglavlje.

Klupske svirke poslužile su kao poligon za upoznavanje publike s novim glasom Valjka i, samo tri godine kasnije, devet tisuća ljudi ispunilo je Stožice. Prvi put nakon dugo vremena otvoren je i takozvani rdeči ring, što je bio jasan znak koliko je ovaj novi uspon Valjka bio strelovit.

U pedeset godina na sceni uz ovaj bend su odrasle barem dvije generacije, a u Ljubljani sam primijetila i prilično velik broj izrazito mladih ljudi koje je, naravno, uz Husove pjesme, zasigurno privukao i sam Drvenkar.

„Da ne umanjujem sad taj dio priče, publika se obnavlja. Kad god bismo radili neki ciklus turneje, uvijek bi se pojavio novi val – jesu li to stasala djeca roditelja koji su dolazili na naše koncerte, ne znam. Ja već godinama unazad ne razmišljam kome bi se što moglo dopasti. Što mi padne na pamet, to izlazi iz mene kroz pjesme. Postoji dio estrade koji radi stvari koje su u trendu, ali mi smo sebični. Ako je nama gala, to je to”, kazao je Hus kad sam ga pitala je li primijetio pomlađivanje publike i kako autorski pristupa pisanju novih pjesama uvažavajući tu promjenu.

Husein Hasanefendić Hus / Foto: Davor Dragičević

Jedno je sasvim jasno – njegove su pjesme obilježile dijelove tuđih života i s tim su se iskustvima povezali mnogi. Spoznaja o tome može biti izazovna, ali za njega sviranje i posao ne mogu stajati jedno pored drugoga u istoj rečenici. “Ako govorimo o onom poslovnom momentu kojeg sam svjestan, a to je da sve mora štimati, da imamo uvjete kakve trebamo imati i logistiku koja nas prati – to je ono što nam omogućava da se mi igramo. Ja bih to radio i da me ne plate, razumiješ? Ovo je samo sretna okolnost da radiš posao koji stvarno voliš i da od njega živiš. U trenutku kad to stvarno postane posao, onda je to znak da je gotovo.”

Takva iskrenost očito i dalje pali kod publike. U dva i pol sata koncerta Valjak je složio presjek karijere koji pokriva različita razdoblja benda. Koncert su otvorili silovito s “Ljubavnom”, a već u prvim pjesmama – “Zagreb ima isti pozivni”, “Samo da znaš” i “Zastave” – bilo je jasno da publika u Stožicama zna svaku riječ.

Jedan od intimnijih dijelova večeri bio je akustični set koji je otvorila “Dok je tebe”, uz fantastičnu Tinu Kresnik koja s godinama sve sjajnije izvodi svoje rašpaste dionice. U kratkom obraćanju publici priznala je kako joj je svaki put poseban osjećaj kada pjevaju s njom.

Ženska snaga Parnog valjka: Tina Krsnik / Foto: Davor Dragičević

Potom su se u nešto tišoj atmosferi, po uzoru na kultni Live in ZeKaeM iz 1995., redale “Direktan put u nebo”, “Kao ti” i “Moja je pjesma lagana”, pjesme koje su u tom ogoljenijem aranžmanu zvučale još osobnije. Akustični blok nastavljen je s “Vremenom ljubavi” i “Kada me dotakne”, da bi cijeli set emotivno zaokružila “Jesen” – pjesma koju je Drvenkar najavio riječima: „Reći ću jedno, samo je čast pjevati ono što je jednom pjevao Aki!” i pritom potpuno emotivno uskladio čitavu dvoranu.

Između bezvremenskih klasika provuklo se i nekoliko pjesama iz novijeg poglavlja benda, s albuma Kažu pčele umiru, koji je ove godine nominiran u svim važnijim kategorijama za Porin. “Moja glava, moja pravila”, “Bogati će pobjeći na Mars”, “Pustit ću glas” i “Otkad te ne viđam često” pokazale su kako Valjak i dalje pronalazi način da zvuči svježe, a da pritom ostane prepoznatljiv.

Kada mi je nakon koncerta govorio o pjesmama s novog albuma, Hus je objasnio kako tek nakon procesa pisanja detaljno analizira što je zapravo izašlo. O tome ne promišlja unaprijed, ali itekako minuciozno radi s Igorom kako bi se mogao poistovjetiti s pjesmama i iznijeti ih što vjernije. „Nema tu kalkulacije”, jasan je Hus.

Igor Drvenkar i Zorislav Preksavec Preksi / Foto: Davor Dragičević

Jedan od prvih albuma koje sam u životu kupila bio je njihov ranije spomenuti Bez struje: Live in ZeKaeM. Toliko sam ga detaljno preslušavala i olovkom namatala izvučenu traku kazete, upijala svaki takt, da danas te pjesme doista osjećam kao soundtrack svoje adolescencije. Iako sam Akija upoznala tek na promociji njihovog albuma Vrijeme, slušati Parni valjak u ovom sastavu bio je posve novi doživljaj. Drvenkar je bendu donio svježinu, ali i dalje je prisutna ona emocionalna nit koja nas podsjeća na ogromno Akijevo razdoblje – ”Lutka za bal”, ”Dođi”, ”Sve još miriše na nju” i sve ostale pjesme koje koje smo znali napamet od riječi do riječi, danas i dalje zvuče svježe, posebno ”Molitva” u Preksijevoj izvedbi. Uz videoprojekcije i pažljivo oblikovano svjetlo moglo se osjetiti koliko je promišljanja uloženo u ovaj glazbeni spektakl, no vrijedi spomenuti i ono što publika rijetko vidi – Parni valjak na turneji zapošljava trinaest ljudi koji logistički rade sve kako bi koncert na kraju zvučao i izgledao impresivno. To su dijelovi glazbenog biznisa koji najčešće ostaju u sjeni.

Ovim je koncertom Valjak podsjetio da svojim pjesmama mogu izgraditi most između prošlosti i sadašnjosti, između emocija publike i iskustva izvođača. I to je upravo ono zbog čega Valjak, pedeset godina poslije, još uvijek odzvanja u srcima generacija.