Pažljivo oblikovana interpretacija Njemačkog rekvijema

Jedan je čovjek glazbom stremio nebu, doticao nestvarne obzore, fascinirao snagom.

Jedan je čovjek 40 dana nakon odlaska (u dimenzije bez boli) primio znak isklesan u kamenu – priznanje za životno djelo. Znak vremena koje je ostavilo trag u glazbi, sad kao posthumno priznanje u rukama njegove obitelji, uz riječi skladatelja Frane Đurovića (predsjednika Upravnog odbora nagrade Porin) koji je podsjetio da je dugogodišnji član Zagrebačke filharmonije, flautist Dani Bošnjak (1965. – 2026.) „bio puno više od interpreta, bio je jedinstven, svestrani umjetnik kojega su poznavali i cijenili svi u okružju umjetničke glazbe“.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

A Zagrebačka filharmonija, Danijevo sidrište, upravo je za taj petak, 13. ožujka, imala u rasporedu svoje sezone Crvenoga ciklusa na rasporedu jedno djelo – važan znak glazbe koja iznosi temeljne misli kršćanskih poruka o životu, smrti, nadi i utjesi.

Opsežno djelo za glasove dvoje solista, mješovitoga zbora i orkestra napisao je Johannes Brahms, označujući ga neočekivano istaknutim članom Ein, koji može biti i broj pa se opet vraćamo na broj jedan. (Kako razlaže i tekst u programskoj knjižici: kao jedan mogući meditativni spjev o smrti i ljudskoj prolaznosti.) Dakle, program je donio jedno djelo, jednog skladatelja, za jedinstveno zaokruženu večer koja je na poseban način otvorila prostor za ispovijedanje i duboko promišljanje pomno odabranih biblijskih ulomaka, stihova iz Staroga i Novog zavjeta prema Lutherovom prijevodu na njemački, dakle narodni jezik, u suglasju s reformatorskim ciljevima.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Njemački rekvijem duboko je kršćanski trenutak Brahmsova opusa, možda potaknut osobnim razlozima (smrt majke, ali i prijatelja i mentora skladatelja Roberta Schumanna), no svakako se izdiže kao remek-djelo glazbe, fine dramaturgije i posebne uloge zbora kao nositelja iznošenja tekstova.

Njemački rekvijem duboko je kršćanski trenutak Brahmsova opusa, možda potaknut osobnim razlozima, no svakako se izdiže kao remek-djelo glazbe

Šef dirigent Zagrebačke filharmonije Dawid Runtz za ovu je izvedbu, sasvim očekivano, uzeo Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, koji se (još pamtljivo) iskazao i u praizvedbi Treće simfonije Srećka Bradića, baš kao i solist bariton Matija Meić, dok je sopransku ulogu u petom stavku dobila njemačka umjetnica zamjetnih referenci Sarah Traubel.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Od prvog stavka Blaženi koji patnju trpe i sjajnog mističnog ulaza dubokih gudača uz suspregnuti zapjev inače vrlo moćnog zborskog ansambla IGK koji je uvježbao mladi Ivan Šćepanović, bilo je jasno da je Dawid Runtz izradio pomno dramaturgiju djela jasnim nijansiranjem dinamika, do najjačih ploha već u drugome stavku, A svako tijelo kao trava jest, pri čemu su oba ansambla pratila njegove zamisli.

Bilo je jasno da je Dawid Runtz izradio pomno dramaturgiju djela jasnim nijansiranjem dinamika

Posebnu su preciznost iskazali u odjeljcima fuga i fugata te naglim promjenama dinamike i gradacijama iste.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Vjerojatno svaki slušatelj ima neki svoj omiljeni stavak ovog Brahmsova opus mangum, bez obzira na to voli li uopće Brahmsa i njegov uglavnom instrumentalni opus, ali i uz poznavanje djela ova je izvedba izmamila aktivno slušanje.

Ako bismo željeli možda i potpuniji učinak, uz praćenje teksta, možda bi ga bilo jednostavnije pratiti u projekciji negoli u omanjoj knjižici u malenom fontu, no interpretacija glazbenika bila je sugestivna i jasna u prijenosu ideje.

Treći stavak s odmjerenim, proročki izražajnim besprijekornim glasom Matije Meića ovoj je izvedbi dao poseban pečat zbog koje će se itekako pamtiti, a bachovske asocijacije sigurno nisu bile slučajne. Zbor se u ovom stavku pokazao kao sjajan sugovornik u dijalogu, dok su puhači filharmonije i ovdje sjajno detaljizirali ukupnost glazbenog tijeka.

Treći stavak s odmjerenim, proročki izražajnim besprijekornim glasom Matije Meića ovoj je izvedbi dao poseban pečat zbog koje će se itekako pamtiti

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Melodijski najoptimističniji svakako je četvrti stavak koji opisuje „stanove Gospodinove“, a zbor se i u njemu pokazao kao izvrsno uvježban ansambl u finesama lijepih melodijskih linija.

Sjajno osmišljen i ostvaren tijek djela narušio je stavak najizrazitije utjehe, kako je to Brahms zamislio u dodatno napisanom stavku za sopran. Uz pouzdanu podršku i lijepo preplitanje drvenih puhača zapjevala je gostujuća sopranistica Sarah Traubel neočekivano čudnim glasom, koji je zvučao više kao neka prijetnja negoli utjeha – umjesto toplog majčinskog, anđeoskog glasa, opori zvuk presijecao je pažljivo građeno glazbeno tkivo.

Uz pouzdanu podršku i lijepo preplitanje drvenih puhača zapjevala je gostujuća sopranistica Sarah Traubel neočekivano čudnim glasom

Pretposljednji, šesti stavak donio je ponovno krasan solistički istup Matije Meića u još jednom dijalogu sa suptilnim zborom, koji se razigrao u poznatom ulomku snažnim forte zapjevom, vrlo precizno usklađenim s orkestrom u blistavoj katarzi djela kojim se Gospodinu daje hvala, čast i moć. I još jedna fuga potvrdila je sigurnu pripremljenost zbora, za što je zaslužan Ivan Šćepanović.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Simbolički se stihovi kojim završava Njemački rekvijem (u sedmom stavku, „Blago onima što umiru…“) mogu zaokružiti predkoncertnim događajem kojim je odana počast dugogodišnjem članu orkestra Daniju Bošnjaku uručenjem Porina za životno djelo – „jer djela ih slijede njihova“.

Vrhunska izvedba Brahmsova djela na koncertu, koji je bio mjesto da se jednom od najznačajnijih glazbenih nagrada za životno i svi članovi orkestra angažiranom svirkom još jednom pozdrave s Danijem, umjetnikom kojemu su bile „dane sve glazbe“ (da citiram samu sebe). A šef dirigent Dawid Runtz je pažljivo osmišljenom interpretacijom izbjegao zamke koje bi donijeli pretmasti forte odjeljci ili nedovoljno suptilno piano muziciranje, otvarajući cijelu paletu nijansiranja i dramaturških poteza izražajnosti u oblikovanju naracije djela.

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL