Monika Leskovar: „Lijepo je imati nove, drukčije suradnje“

(Školski) sat imale smo u zbornici, ali je profesorica Monika Leskovar jedina (kratko) zasvirala dragocjeno glazbalo. Ja sam ipak koristila (samo) snimač, i tek se usput prisjetila satova violončela kod profesorice Dobrile Berković-Magdalenić, koja je otkrila Moniku kao izuzetno talentiranu djevojčicu, dala joj početni zamah, osnovni zanat i upute za usavršavanje na njezinu daljnjem putu.

Čini se možda neobično da s velikom hrvatskom umjetnicom, nagrađivanom violončelisticom Monikom Leskovar razgovaramo u visokoškolskoj ustanovi, no ona je ondje uvaženi dio kolektiva kao profesorica, a ove godine navršava se dvadeset godina njezina pedagoškog rada, od kada je vrlo mlada nakon diplome u klasi Davida Geringasa postala njegovom asistenticom na akademiji u Berlinu. Prije trideset godina krenula je u njegovu klasu – nakon nesvakidašnjeg uspjeha u Japanu.

Uz sve poznate i hvaljene nastupe, solističke, komorne, snimanja i različite projekte, mislim da je i ovaj rad s učenicima, odnosno studentima bitan i potreban segment glazbenog života.

Najprije polaznica Glazbenog učilišta Elly Bašić u Zagrebu kod Dobrile Berković-Magdalenić, zatim učenica Valtera Dešpalja, diplomirala je i završila poslijediplomski studij na Glazbenoj akademiji Hanns Eisler u Berlinu, u razredu Davida Geringasa, gdje je 2006. preuzela mjesto njegove asistentice. Od 2012. godine predaje na Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu, a od 2017. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najprije kao docentica, a danas kao izvanredna profesorica.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sve je to vrlo povezano, a kad sam završila poslijediplomski studij kod Geringasa bila sam vrlo mlada i imala sam osjećaj da mogu još studirati. Iako, krenula sam u njegovoj klasi već s petnaest godina i čak sam „duplo“ studirala da bih dobila na vremenu – pa na četvrtoj godini nisam izašla na diplomu nego sam opet krenula od prvog semestra. Kako se on preselio iz Lübecka s tamošnje akademije u Berlin, tako sam ja opet sve ispočetka krenula studirati, i opet sam mlada završila akademiju.

A Geringas je imao pedagoški brižan odnos, pa je razmišljao što ću ovako mlada – iako sam išla i na natjecanja, imala nastupe, svirala sam, ali je osjetio da mi treba još neka baza gdje ću se još i usavršavati na neki način te će mi za dalje dati neku odskočnu dasku. Na tome sam mu također vrlo zahvalna. Bila sam nekih pet godina asistentica dok nisam dobila mjesto u Minhenskoj filharmoniji na godinu dana. Nakon toga postala sam profesorica u Luganu, i onda je to išlo jedno za drugim. Pedagoški rad pomogao mi je da ja osvijestim neke stvari i uz svakog studenta naučim nešto novo te se uvijek u tome otvaraju i novi izazovi.

Kako se sjećaš svojih početaka, muzičke škole (tada se zvala Funkcionalna muzička škola), bila je to neka arkadijska priča u Mlinarskoj, s našom dragom profesoricom Dobrilom Berković-Magdalenić, koja je sigurno odmah shvatila kakvu učenicu ima u klasi te učinila sve najbolje za tebe i tvoju karijeru. Kako si i kada ti shvatila da je violončelo tvoj život, karijera, tvoj posao?

Što se tiče samog početka, kada sam krenula sa šest godina, ne sjećam se puno detalja, ali se sjećam negdje od osme godine. Ta je glazbena škola bila moj drugi dom, skoro četiri puta tjedno sam bila ondje: na solfeggiu i uz našu genijalnu profesoricu, koja je svaki tjedan organizirala prosviravanja kao produkcije. Sjećam se da sam uvijek jedva čekala ići u muzičku, imala sam društvo, prijatelje, a i zgrada je izgledala kao neka vila, bili smo baš svi jako povezani.

Glazbena škola bila je moj drugi dom, skoro četiri puta tjedno sam bila ondje

Taj dio života nosim kao dragocjenost, svi su profesori bili jako otvoreni i pomagali. Kad sam imala negdje četrnaest godina, profesorica Berković i ja osjetile smo da će biti uskoro vrijeme nekamo otići – bilo je, naravno, razgovora da ostanem u Zagrebu na akademiji kod profesora Dešpalja, ali onda je bio jedan koncert na kojem je bio David Geringas kao gost Zagrebačke filharmonije, bio je organiziran sastanak s njim da mu ja „presviram“, da me čuje. Rekao je, „OK, ideš na natjecanje Čajkovski u Japan – ako dobiješ prvu nagradu, možeš doći na audiciju kod mene.“

I onda sam otišla u Japan, dobila prvu nagradu i otišla na prijemni u Lübeck, s četrnaest i pol godina.

Kao trinaestogodišnjakinja, postala je najmlađa pobjednica Međunarodnog natjecanja Čajkovski u Japanu.  Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Već si bila tada svjesna u što ulaziš i to si htjela.

Da, ja sam to htjela i osjetili smo da je vrijeme da još netko sa mnom radi dalje i da idem u neko drugo okruženje gdje ću imati više prilika i gdje će se više stvari otvoriti na svim područjima – i u studiju, stipendije, bolji instrument. A Njemačka je tada bila apsolutno najbolji izbor.

Koliko ti je pomogla činjenica da si zapravo rođena u Njemačkoj?

Pomoglo mi nije apsolutno ništa! Imala sam hrvatsku putovnicu i svake godine morala sam vaditi studentske vize, poslije i radne vize. Uglavnom, uvijek komplicirano. Tih nekoliko godina, ja sam do treće godine živjela u Njemačkoj, a jedanaest godina nisam, pa je trebalo sve ispočetka.

U tvojem razvoju važno mjesto ima profesor Valter Dešpalj, koji je (kako se sjećam) dolazio na naše godišnje ispite u školu. No ti si bila sasvim posebna i išla si njemu na satove, i radila s njime u privatnome studiju.

Tako je, on je imao svoju privatnu školu i za vrijeme rata nas je nekoliko uzeo bez naknade, svoje nam je vrijeme nesebično davao. Redovito sam mu išla na sate. U to vrijeme sam imala duo s Anom Vidović, zajedno smo svirale, nastupale, imale turneje po svijetu. Iz tog vremena je i Dešpaljeva obrada Matzove Elegije i humoreske za violončelo i gitaru. Meni je to bilo nevjerojatno bogatstvo, da sam imala i profesoricu Berković, i profesora Dešpalja tih nekoliko godina. Profesor Dešpalj bio je jedan od najvećih pedagoga, a to sam imala ovdje u Zagrebu pruženo kao priliku i nešto vrlo važno za moj daljnji put.

Valter Dešpalj ima je privatnu školu i za vrijeme rata nas je nekoliko uzeo bez naknade, svoje nam je vrijeme nesebično davao

A što bi mogla reći da je najvažnije preuzeto u Geringasovoj klasi, od njega kao učitelja?

To je zanimljivo pitanje, jer mislim da je on jedini, ili svakako dio manjine profesora kod kojeg svaki student svira apsolutno različito. Jer, on nikada u svojem radu nije tražio od nas niti da sviramo kao on, niti bi mijenjao ono što netko ima kvalitetno – to je uvijek cijenio. Ono što je bilo genijalno jest njegov odabir sjajnih violončelista, to je bilo lijepo društvo. Danas su to veliki pedagozi također, komorni glazbenici, solisti, a možda najvažnije što nam je dao jest iskustvo studiranja s Rostropovičem, sve anegdote i proživljaje s velikim čelistom, jedan duh Rostropoviča prenio je na nas.

A ti imaš i sliku s Rostropovičem, zar ne?

Imam! Imala sam tu priliku u životu – i to dvaput – da sam mu mogla „presvirati“. Takvih osobnosti u ovo naše vrijeme više nema, tako da su to važne uspomene i neizmjerno sam zahvalna da sam upoznala takvog velikog umjetnika, svjetskog čovjeka koji je imao energije za stotinu ljudi, i koji je nesebično dijelio sa svima. Taj njegov ton, kad smo ga slušali, to ostane u uhu i u glavi cijeli život.

Usavršavala se na majstorskim tečajevima Mstislava Rostropoviča i Bernarda Greenhousea. Pobjednica je mnogih međunarodnih natjecanja, među kojima su ARD u Münchenu 2001., Mstislav Rostropovič u Parizu, Roberto Caruana u Milanu 1999. te Adam na Novom Zelandu 2003. godine. Bila je prva hrvatska predstavnica Eurovizijskog natjecanja za mlade glazbenike koja je ušla u finale, nastupivši u Beču 1998.  Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Spomenuto natjecanje u Japanu 1995. kao prvo veliko natjecanje otvorilo ti je mnoga vrata – možda je bio i šok na svoj način. Nakon toga bilo je još uspješnih natjecanja, pobjeda, visokih plasmana. Kako si doživljavala natjecanja, jesu li to nekad i traume mladim glazbenicima? No, s druge strane, to su velike prilike, čak i u vrijeme interneta i live streama.

Dok sam bila tako mlada, s četrnaest godina ili čak i ranije, natjecanja mi nisu bila traumatična. Meni je to bilo razumljivo, ako sam vježbala, imam koncert, isto tako dođem svirati i na natjecanje te možda dobijem neku nagradu. Ali mislim da sam na vrijeme prestala s natjecanjima pa su ostala kao dobra uspomena, nisam nikada doživjela ništa loše.

 Natjecanja mi nisu bila traumatična, ali mislim da sam na vrijeme prestala pa su ostala kao dobra uspomena

Čak i zadnje natjecanje na koje sam išla, kada nisam ušla u finale, za mene je bilo najbolja škola. Bio je mali šok, ali je bilo zapravo zanimljivo iskustvo – jedno od njih dvadeset. U to vrijeme sam imala već puno koncerata, svirala puno komorne glazbe, i natjecanje je bilo u jesen, a ja sam svirala cijelo ljeto. Bila sam spremna, ali ipak fizički umorna, svirala sam na dobrom nivou, ali čak i drugi koji su inače prolazili u finale tada nisu. Pomalo čudno natjecanje, ali ne bih rekla da mi je žao. Dapače, drago mi je da nisam ušla u finale, jer sam drukčije osvijestila vježbanje i organizaciju svoje snage za koncerte, kako rasporediti kondiciju.

Sviranje i jest dijelom i stvar fizičke, tjelesne spreme, a ne samo umjetničke energije. Potreban je i trening, trening tijela.

Tako je. Za mene su natjecanja pozitivan dio naše profesije, ali razumijem da postoje djeca kojima to ne treba. Danas ima umjetnika s karijerama koji nisu išli niti na jedno natjecanje. Mogu reći da – može pomoći, i ne mora pomoći. Ali danas je prednost u tome što se natjecanja mogu pratiti u streamingu i može vas slušati cijeli svijet! I baš se nekome može svidjeti ona treća nagrada – i onda vas menadžer pozove, jer vjeruje u vas i krene suradnja.

Spomenula si menadžera, a ti nemaš svojega. Je li to svjesna odluka, ili stjecaj okolnosti? Koje su prednosti (a koje mane) ovakvoga umjetničkog života?

Kad sam bila tinejdžerica bilo je nekih ponuda, ali me je obitelj malo zaštitila, smatrajući da bi to bilo previše, jer sam rano otišla na studij, dakle već s četrnaest godina, i da nije dobro sa šesnaest ili sedamnaest već krenuti u taj svijet te svirati dvjesto koncerata godišnje. Smatrali su da je važnije završiti studij, a da će koncerata već biti. Imala sam ponude, ali nije mi se činilo nužnim tada, a danas zapravo glazbenici najviše sami rade te poslove.

Možda javnost nije svjesna koliko glazbenik sâm piše mailove, traži koncerte, razmišlja o programima… Netko je u tome bolji, a netko lošiji. Treba imati i web-stranicu, a na kraju menadžment uzme novac, odnosno postotak, a glazbenik najviše sâm obavlja. Naravno, ako ste u nekoj velikoj menadžerskoj kući, odnosno agenturi koja vam sve baš obavlja, zna se točno tko što radi. Ali, nisam nikad baš to željela, nije mi to nikada bio cilj, svirati po cijelom svijetu svaki drugi dan.

Nije mi nikada bio cilj svirati po cijelom svijetu svaki drugi dan

Karijeru si gradila solistički, komorno, a s druge strane i uz orkestre (komorne i simfonijske). Ali, kako si to sve gradila bez menadžera – i na festivalima, i komornim, i velikim, nacionalnim, i uz orkestre ?Čini mi se da si imala kontinuitet nastupa, ali i da je bilo prilika da sviraš upravo ono što si željela, kao što je Čajkovski (Rokoko varijacije, koje te prate još od tog natjecanja u Japanu).

S druge strane, izvedbe djela suvremenih autora (Lutoslawski, Penderecki, Gubaidulina) – sve se to činilo da je upravo tvoje. Praizvedbe, također: narudžba Simfonijskog orkestra HRT-a i novo djelo Frane Paraća, da samo to spomenem kao primjer.

Velik sam repertoar prošla za vrijeme svojega desetogodišnjeg studija kod profesora Geringasa, koji je naravno uz tradicionalni repertoar svirao sva moderna djela. A u Hrvatskoj sam srećom imala dobar odnos i s glazbenim institucijama i orkestrima, pa kad bih dobila priliku za sviranje često sam mogla i odlučivati što bih svirala, uz dakako prijedloge s njihove strane. Rekla bih da je bilo prostora i vremena da mogu svirati birane koncerte, kad je riječ o orkestrima.

U Hrvatskoj sam srećom imala dobar odnos s glazbenim institucijama i orkestrima, pa sam često mogla odlučivati što bih svirala

A što se tiče festivala, onih komornih koje jako volim – pozivi stižu iz poznanstava koje sam stekla dok sam živjela u Berlinu, koji je meka klasične glazbe. Svi smo se upoznali, znamo kako tko svira, jer naš je glazbenički svijet zapravo malen. Uživala sam u tim festivalima, dok sam još to mogla, dok nisam imala dječicu pa bih mogla dva tjedna boraviti na nekom festivalu, pa za tjedan dana opet negdje drugdje… to su prekrasna iskustva.

Kroz komornu sam glazbu puno toga naučila. Jer, najlakše je svirati kao solist, ali treba proći i komorni dio glazbeničkog života. Imala sam fantastičnu priliku četiri godine svirati u Gudačkom kvartetu Karol Szymanowski, i to mi je možda najposebnije iskustvo: biti članicom kvarteta i svirati taj repertoar.  Obogatilo me je i osobno, i svirački. A imam i iskustvo sviranja u orkestru kao vođa dionice (u Minhenskoj filharmoniji), i to mi je možda bilo najteže. Drukčiji je način sviranja, nema toliko slobode, ali sam i u tome nevjerojatno puno naučila – uz velike soliste, dirigente i zanimljiv repertoar.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Imala si i priliku na Osorskim glazbenim večerima, nakon izvedbe Šulekova Koncerta za violončelo na otvorenju 2014. godine osmisliti i kurirati vlastiti mini festival unutar tog važnog festivala – Monika Leskovar & prijatelji. Za razliku od gostovanja na festivalima, osmišljavala si programe, pozivala glazbenike da sviraju, prijatelje i kolege. Kakvo je bilo to iskustvo, bi li ga ponovila?

A to je bilo sjajno! Bilo je šest godina u programu festivala. Svi znamo osorski ambijent, koji je čaroban, onamo sam dovela kolege i prijatelje koji su bili voljni za skromne honorare doći u Osor i svirati tri koncerta. Mogla sam birati te svake godine stvoriti ekipu i glazbenu oazu, birati program, uistinu predivno iskustvo tih tjedan dana, inače vrlo intenzivnih. Žao mi je što se nije sve snimalo, jer je bilo vrhunskih i neponovljivih koncerata.

Osorske glazbene večeri festival je posvećen hrvatskim skladateljima, kakav je tvoj odnos prema hrvatskoj glazbi, literaturi, skladateljima. Smije li se pitati koje su ti skladbe draže, ili posebnije – od onoga što je tebi posvećeno i pisano za tebe, ili glazbe koje si uzela iz baštine i koje su upravo procvale u tvojim interpretacijama (kao što su Bjelinski, Šulek, Kunc ili Matz).

Šulekov je koncert uistinu krasan, pa i Kuncov Triptihon. Svirala sam i djela Dedića, Šabana, Sare Glojnarić, Tibora Szirovicze, Bobića – danas je odlično da postoji izbor. Nekoć je postojala Papandopulova Rapsodia concertante koja bi se svirala kad je trebalo nešto iz hrvatske literature.

Snimanja su krenula vrlo rano, već 1996. snimala si CD s Ivanom Švarc za Victor Entertainment (Tokio), a onda za Tutico album Alone  (2000.) i onda, zapravo – ništa. Ali, postoji jedan žuti CD iz 2002. za niz Frauentöne, na kojem si snimila Doru Pejačević – i Sonatu, i Trio. I to u početcima njezina uspješnog osvajanja koncertnih prostora, novih snimaka i albuma. I sada, dvadesetak godina kasnije – uz stogodišnjicu smrti Dore Pejačević – Martina Filjak osmislila je koncert čiji je prvi dio s komornom glazbom objavljen i na nosaču zvuka koji je u konkurenciji za nagradu Porin (s dvjema nominacijama).

Zanima me kako ti je bilo onda svirati Doru Pejačević, a kako je sada doživljavaš, svirajući i s Martinom Filjak povremeno, i dijelove Sonate.

Krenuli smo raditi na Sonati, da. A nađe se u srednjim školama da se svira po neki stavak, a na diplomskim ispitima na akademiji bude i izvedba cijele Sonate. A meni je tada bila pomisao – pa kakva je ovo muzika? Genijalna tema prvoga stavka, pa to je svjetska glazba! Jer do tada sam znala tko je ona, ali nisam bila svirala njezinu Sonatu. Kompleksna je to glazba, taj njezin harmonijski svijet je divan, treba vremena da se savlada partitura. Počela sam je tada malo shvaćati, nakon opsežnih proba i snimanja, kako joj uopće pristupiti i kako svirati tu glazbu.

Sada, nakon dvadeset godina, opet je kao nešto novo.  Sjećam se iskustva, poznajem njezinu glazbu, ali sada je opet trebalo otkrivati. Sonatu sada samo drugi stavak sviramo, ali Trio je ponovno savladan.

Spomenule smo Martinu Filjak, krenule ste zajedno svirati prije malo više od pet godina, imate uspješne zajedničke nastupe, ali i u proširenome sastavu u ciklusu Lisinski da camera, jedan ženski kvartet klavirski koji još nema ime – uz Dunju Bontek i Mariju Andrejaš. Imate u tom ciklusu vrlo zanimljive programe koji su rasprodani, a na nekim koncertima imate i goste.

Kako ste došli na ideju okupiti se u toj formaciji, uz karijere koje imate zasebno, zajedničke nastupe s Martinom, da budete dio tako sjajnog projekta Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, a prema ideji ravnateljice dvorane Nine Čalopek, čime se Mala dvorana otvorila za komorno muziciranje i pokazala koliki je interes za takav repertoar, a s druge strane pokazan je vrhunski nivo muziciranja triju komornih sastava.

Krenulo je s duom s Martinom; krenule smo zajedno nastupati u doba korone, onoliko koliko se to uopće moglo, ali koncerata je ipak bilo. Vidjele smo koliko je publici važno ići na koncerte i na taj način slušati glazbu. Svirale smo u Italiji čak po dva koncerta dnevno, zbog ograničenja broja u publici. I zapravo se u doba pandemije jasno vidjelo koliko nedostaju koncerti, publici, a i nama sviračima.

U doba pandemije jasno se vidjelo koliko nedostaju koncerti

Tako smo krenule, pa se poslije zakotrljalo tako da smo svirale na svim važnijim adresama u Hrvatskoj – pa smo razmišljale što bismo mogle dalje: kako bi bilo da proširimo sastav? Povezale smo se s Dunjom (Bontek) i Marijom (Andrejaš), probale jedan koncert zajedno te odlučile da idemo tako dalje, ponuditi svoje koncerte i programe.

I evo, ta ideja sa sezonom triju koncerata u maloj dvorani Lisinski koja je fantastičan prostor upravo za takve koncerte. Dobro je, jer klavirski kvartet ima repertoar, svirali smo i Doru Pejačević, pratimo i godišnjice – Šostakoviča, Beethovena. Ujedno sastav klavirskoga kvarteta daje mogućnost proširenja do kvinteta, ili može biti samo formacija trija. Imale smo i Branimira Pustičkog, koji je sjajno svirao kontrabas na jednome koncertu.

Jeste li razmišljale naručiti neko novo djelo?

Pa to je sjajna ideja! Otvorene smo za takve mogućnosti.

Kako slažete program?

Svaka daje svoje prijedloge, pratimo godišnjice velikih skladatelja i naposljetku se ideje iskristaliziraju.

Već smo zagrabili u drugu polovicu koncertne sezone koju ste vi otvorili uz Simfonijski orkestar HRT-a, svirali u Zagrebu i Osijeku, vaše Rokoko varijacije. Volite li se vraćati tome djelu i provjeriti na neki način kamo vas vodi ta ista partitura s kojom ste osvojili svijet prije trideset godina, ili je to jednostavno posebno draga „pjesma“ koju volite „pjevati“?

S druge strane, sa svojim oktetom violončela 2024. godine otvorili ste Osorske glazbene večeri i donijeli dvije nove skladbe hrvatskih autora, a ovogodišnja Samoborska glazbena jesen donosi koncert koji će praizvesti nagrađeno djelo njihova natjecanja New Note. A zanimljivo je da ste u dodatku nakon Čajkovskog okupili čelistice iz orkestra i svirali Villa-Lobosa, opet oktet. Je li taj oktet trag i nasljeđe profesora Valtera Dešpalja (kojem je bio i posvećen koncert u Osoru)?

Sigurno jest, on je osmislio i vodio Cellomaniju, sjajan ansambl violončela, svirački i na pedagoškoj razini. I bez da kopiram tu njegovu ideju, postoji ideja violončelističkog ansambla, to nam je u DNK-u, svakome čelistu zapravo, da svira u ansamblu s kolegama (još iz povijesnih vremena viole da gambe), a postoji sjajan repertoar. To je spontano krenulo, sada razmišljam o imenu ansambla Antonio Janigro i radujem se prilici koncerta u Samoboru. Ansambl nema fiksnih članova, nego imamo veliki izbor izvrsnih čelista u Hrvatskoj, a za Samobor je ideja da pozovem svoje kolege koji su povezani i s Janigrom, i s natjecanjem njegova imena.

U DNK-u svakome čelistu jest da svira u ansamblu s kolegama

Jako me veseli još jedna važna postaja – Cello Biënnale Amsterdam, gdje sam pozvana biti u žiriju, svirati recital, ali i jedan koncert je prilika da predstavim svoje studente. Također razmišljam da sviramo kao ansambl, u rasporedu koji je zadan na šezdeset minuta, uz predstavljanje kompozicija koje sviramo (jer ne postoji programska knjižica). Svakako bih predstavila Rudolfa Matza i Valtera Dešpalja.

A Čajkovski? Je li ova izvedba otvorila apetit da ga opet sviraš? Ili bi uz neki drugi orkestar birala neki drugi koncert? Ili je možda Čajkovski kao neka prva ljubav koja se onda potvrđuje sa svakim drugim orkestrom, dirigentom…?

Svakako je to prva ljubav, i zbog toga što se tom kompozicijom dugo bavim i zato jer je stvarno jedna od najljepših za naš čelistički repertoar. Nemamo toliki izbor kao klaviristi i violinisti, ali srećom imamo i ovdje u Hrvatskoj odličnih skladbi. Ima nekoliko modernih koje bih voljela svirati: Dutilleux, i još nekoliko koncerata kao Šostakovičev Drugi, pa Gubaidulinu. Iako, njezin Sonnengesang svirala sam uz Zbor HRT-a.

Evo, i hrvatski su skladatelji krenuli putem spajanja zbora i zvuka violončela. Šipuš, pa Seletković..

Zbor je uvijek poseban u kombinaciji s violončelom, i zvuk i iskustvo, disanje i fraziranje uz pjevanje. Imala sam prekrasno iskustvo s Antiphonusom u tunelu Grič, u stvarno čudesnom prostoru, uz glasove. Volim svirati sa zborom.

Nakon dva koncerta u ciklusu Lisinski da camera i koncerta uz Varaždinski komorni orkestar u veljači (s Branimirom Pustičkim) za koje se kritičari slažu da su bili izvrsni, očekuje te – i to nekoliko dana nakon rođendana – suradnja s pijanistom Danijelom Detonijem u Centru za kulturu Pešćenica, a taj je koncert već „rasprodan“, odnosno besplatne ulaznice razgrabljene su prije dva tjedna. Zanimljivo je da Detoni najčešće svira s čelisticom Kajanom Pačko, a ti sviraš s Martinom Filjak. Kako ste se sada vi povezali?

Svirali smo zajedno jednom ili dvaput, ali ne cjelovečernji koncert, tek jednu ili dvije skladbe. Poznajemo se dugo, a mislim da je lijepo uz neki stalan duo imati i nove, drukčije suradnje. Vidim da je to uobičajeno u inozemstvu, time se obogaćuje program.

Svatko je donio svoju ideju o tome što bismo svirali, uz nešto novo što nismo svirali. Sviramo Debussyja, Brahmsovu Drugu sonatu, Martinuove Varijacije na slovačku temu, ali i meni novo djelo Ivana Božičevića Canto de la ave rapiega.

I kako stižeš sve to? I novi programi, koncerti, još jedan program 6. lipnja u Lisinski da camera… Pa ljetni angažmani.

S Martinom Filjak sviram i u Metkoviću u svibnju, svirat ću u Zadru na festivalu Glazbene večeri u Svetom Donatu. Svaki mjesec imam po jedan barem koncert s novim programom, za mene zanimljivo i izazovno.

I na zaključku ovog sata uz violončelo, pitanje o ravnoteži – tjelesne snage, energije, ali i duha, koji isto treba nečime hraniti, jer nije nepresušan izvor kreacije. Kako, i čime hraniš i njeguješ – i svoje tijelo, i duh?

Dobro je to pitanje, važno je sve držati u balansu. Nije uvijek lako, nismo uvijek u najboljoj fizičkoj kondiciji, zbog umora ili bolesti. Meni pomaže kontakt s prirodom, i to me uvijek obnovi. Volim šetnje u prirodi, ali i pogledati dobru izložbu, odnosno nešto vizualno. Naravno, moja su djeca također inspiracija, bavljenje njihovim temama. A moram reći i ovo: ja baš volim vježbati! I vjerojatno pomanjkanje vremena za vježbanje mi zapravo daje energiju da kada imam svoje vrijeme s violončelom sam toliko sretna da sam vrlo koncentrirana.

Moram reći i ovo: ja baš volim vježbati!

Inspiracija mi je svirati s kolegama, ili otići na putovanje i svirati s nekim novim glazbenicima, imati neka nova glazbena iskustva. To me uvijek jako ispunjava. Ili, jednostavno slušati neku glazbu, koncert. Volim slušati Andrasa Schiffa i njegova Bacha. Imam volje i znatiželje ići na koncerte, jako to volim, ali ne stižem uvijek. Evo, užitak je bio na koncertu Stevena Isserlisa – biti u publici i prepustiti se glazbi u slušanju uživo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za koncert 20. ožujka u Centru KNAP nema više slobodnih mjesta u publici, ali postoji mogućnost da se program ponovi.