Dora Pejačević očima Martine Filjak

Skladateljske obljetnice uvijek su zahvalna prigoda da se i uža struka i šira javnost podrobnije pozabave nečijim životom i opusom, revaloriziraju postojeća saznanja te ponude neki novi kut gledišta. Početak obljetničke godine Dore Pejačević u tom je smislu vrlo obećavajući, budući da se može primijetiti glazbenička agilnost i, očito, potreba za poniranjem u ovaj jedinstveni skladateljski opus u povijesti hrvatske glazbe.

U toj priči nije samo Festival Dora Pejačević koji je organizirala Zagrebačka filharmonija, tu su i neovisni poduhvati poput, primjerice, Simfonijskog orkestra HRT-a i izvedbe Simfonije u fis-molu, Kvarteta Turangalila koji je u KNAP-u izveo odabrane minijature iz Života cvijeća u obradi Viktora Čižića, recitali Ide Gamulin u Splitu i Zadru, mali koncertni ciklus studenata Muzičke akademije u Zagrebu, Matija Dedić koji je koncertno proslavio pedeseti rođendan i ponovno podsjetio na autorske obrade skladbi Dore Pejačević s albuma Kontesa. A tek smo pri kraju ožujka.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U sklopu Festivala Dora Pejačević održan je nedavno takav ‘malo drukčiji’ koncert koji je svojom koncepcijom išao upravo u smjeru obljetničkog slavljenja raznolikosti jedinstvenoga skladateljskog opusa u povijesti hrvatske glazbe. Bio je to koncert jednostavnog naslova Dora (poput natpisa na njezinu grobu u Našicama) održan u subotu, 4. ožujka 2023. godine u ciklusu Lisinski subotom u Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Ovu koncertnu večer osmislila je Martina Filjak, jedna od rijetkih hrvatskih reproduktivnih glazbenika i glazbenica koja je izgradila istinsku međunarodnu solističku karijeru, a ono što je, kako je sama posvjedočila u radijskoj emisiji Putovi hrvatske glazbe, sve više i više privlači jest organizacijski dio glazbeničkog posla. Filjak je okupila nekoliko kolega za potrebe komornih izvedbi, bili su to violinist Andrej Bielow, violončelistica Monika Leskovar i mezzosopranistica Martina Mikelić, zatim glumica Zrinka Cvitešić kao naratorica tijekom večeri te Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem šefa dirigenta Pascala Rophéa.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Razvojni put koncertnog programa

Program je koncipiran tako da pokuša prikazati skladateljičin razvojni put, kako u instrumentacijskom, tako u idejnom i stilskom pogledu. Priča se, dakako, vrti oko klavira, ali nikako ne u nametljivom smislu, što je Filjak dokazala svojim pristupom pojedinim segmentima repertoarnog odabira. A taj odabir započeo je trima minijaturama za violinu i klavir te trima popijevkama za glas i klavir iz različitih razdoblja skladateljičina života te se nastavio jednim od važnijih djela njezina komornog opusa u kojemu su, opet, klavir i gudači suigrači na pozornici.

Bilo je to u prvom dijelu koncerta. Drugi dio donio je širenje zvukovnog prostora u vidu izvedbe orkestralne uvertire, zatim dviju popjevaka za glas i orkestar, a čitava je večer kulminirala skladateljičinim fantazijskim prepletom klavira i velikog orkestra.

Razvojni put koncertnog programa slijedio je razvojni put opusa Dore Pejačević, a što je program dalje odmicao to je intenzitet izvedbe bivao veći, struktura djela zgusnutija, glazbeni jezik slobodniji. Uobičajen retrospektivni pristup glazbenom opusu Dore Pejačević nadograđen je na zanimljiv način, i to pogledom na Doru Pejačević iz suvremene perspektive. Naime, kao pretposljednja skladba na programu večeri našla se praizvedba novog djela mlade skladateljice Helene Skljarov, naručenog upravo za ovu prigodu, koja je Dori Pejačević pristupila iz različitih umjetničkih kutova gledišta, ne samo glazbenog, nego i likovnog, multimedijskog i performativnog. Pa i društveno angažiranog, ako uzmemo u obzir simboliku naslova djela.

Kao dopuna glazbenom programu, u međustavcima večeri glumica Zrinka Cvitešić čitala je dijelove pisma koje je Dora Pejačević uputila suprugu Ottomaru von Lumbeu četiri mjeseca prije smrti (Ne i ulomak u kojemu Pejačević bilježi što kome ostavlja u nasljedstvo i daje upute Ottu kako postupiti sukladno njezinoj oporuci! Taj stvarni životni trenutak kao da bi naglo prizemljio ‘romantizirano’ ozračje koje je kreirano i svjetlosnim efektima potencirano tijekom koncertne večeri te bi narušio svečarsko raspoloženje koje ovakva prigoda treba imati. Ali, s druge strane, upozorava nas da o Dori Pejačević još puno toga možemo saznati!).

Uz to, prije posljednje glazbene izvedbe pročitala je pitanja i odgovore koje je Dora Pejačević, kada je imala otprilike petnaest godina, zabilježila u spomenar svojoj prijateljici Sidoniji Nádherný von Borutin, što je donijelo dašak mladenačke razigranosti.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Pažljivo vođena dramaturška nit

Glazbeni program otvorile su tri minijature, Elegija u Es-duru, op. 34, Romanca u F-duru, op. 22 i Canzonetta u D-duru, op. 8 u izvedbi violinista Andreja Bielowa i pijanistice Martine Filjak. Važno je odmah istaknuti da je Bielow za diskografsku etiketu CPO već snimio mnoga djela violinskog repertoara Dore Pejačević – 2011. godine objavljen je Klavirski trio, op. 29, a 2014. godine dvije violinske sonate i violinske minijature.

foto Tomislav Jagar / KDVL

U minijaturama u kojima violinska dionica nosi pjevnu melodiju, a klavir se povlači u pozadinu dajući harmonijsku sigurnost, Bielow i Filjak ostvarili su lijepu i muzikalnu suradnju. Ponekad je u osjetljivom pianu zvuk violine gubio kontinuitet poteza i narušavao čistoću cjeline, ali je zato klavirska dionica bila besprijekorna; kulisa, ali sigurna luka iz koje izrasta melodija.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Kada su u pitanju tri solo pjesme koje su slijedile na programu, Filjak je jasno pokazala kako uloga i kompleksnost dionice klavira postepeno raste u toj vrsti repertoara jer je klavir nositelj harmonijskog razvoja u kojemu Pejačević otkriva pripadnost glazbenoj moderni. U suradnji sa solisticom, mezzosopranisticom Martinom Mikelić – kojoj je ovo bio prvi zagrebački nastup, ali koja gradi uspješnu karijeru u Austriji i zadnjih godina šire po Europi – odabrane su solo pjesme Als du mich einst gefunden hast, op. 42 br. 1, Ein Schrei, op. 30 br. 1 i Ich war ein Kind und träumte viel, op. 42 br. 4.

Zaokružena boja mezzosopranskog tona, čist i jasan izgovor teksta, promišljeno vokalno fraziranje, ocrtavanje karaktera svake skladbe, karakteristike su interpretacije Martine Mikelić koja je zagrebačkoj publici natuknula velik potencijal koji nosi u svome glasu.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Prvi dio koncertne večeri zaključila je izvedba Trija za violinu, violončelo i klavir u C-duru, op. 29 u kojemu se Andreju Bielowu na violini i Martini Filjak na klaviru pridružila violončelistica Monika Leskovar, glazbenica izuzetne muzikalnosti koja se nebrojeno puta pokazala i dokazala, kako u solističkom repertoaru, tako i u komornom muziciranju koje kontinuirano njeguje. Četverostavačni trio koji slijedi klasicističko-romantičarske formalne okvire i pokazuje veliku instrumentacijsku umješnost Dore Pejačević često otkriva skladateljičinu zaigranost i radoznalost u glazbenim rješenjima, što je navedeni izvođački trio jako dobro ocrtao svojom interpretacijom.

Razgovore između violine i violončela Bielow i Leskovar donijeli su s velikom izražajnošću, s druge strane suptilnim pizzicatom istaknuli su zaigranost, Filjak je iz klavira izvukla čitav niz interpretacijskih nijansi i u harmonijskom i u melodijskom smislu, a motivička igra među svim dionicama (koja će kulminirati u skladateljičinoj simfoniji) dolazila je do izražaja u svakom stavku.

foto Tomislav Jagar / KDVL

U drugom dijelu večeri na pozornicu je stupio Simfonijski orkestar HRT-a. Energičnim vodstvom dirigenta Pascala Rophéa izvedena je Uvertira u d-molu, op. 49 s poletnim karakterom koji je njezina glavna karakteristika. Melodijski fragmenti lijepo su se isticali i u gudačima i u puhačima, posebno pjevna tema u gudačima; limeni puhači i udaraljke dali su dozu svečanosti i svjetlinu zvuka, a dirigentova gesta nastojala je objediniti katkada raštrkane glazbene fragmente u zaokruženu izvedbenu cjelinu.

Skladateljica otkriva svoje fantastično umijeće instrumentacije i orkestracije, duboko poniranje u atmosferu tekstovnog predloška i autorsku sintezu glazbeno-stilskih specifičnosti koje prepoznajemo kod Wagnera, Mahlera i Straussa

Sasvim drukčiji karakter i zvukovne boje prostrli su se dvoranom Lisinski kada se orkestru pridružila Martina Mikelić u izvedbama popijevaka za glas i orkestar Verwandlung, op. 37b i Liebeslied, op. 39. Potencijal koji je pokazala u izvedbama solo pjesama Mikelić je u potpunosti otvorila u ovim dvjema izuzetno zahtjevnim skladbama Dore Pejačević. U njima skladateljica otkriva svoje fantastično umijeće instrumentacije i orkestracije, duboko poniranje u atmosferu tekstovnog predloška i autorsku sintezu glazbeno-stilskih specifičnosti koje prepoznajemo kod Wagnera, Mahlera i Straussa.

Topla i mračna boja rogova te svijetao i milozvučan ton violine koncertnog majstora Sergeja Evseeva u Verwandlungu, kao i suptilnost drvenih puhača te snaga gudačkoga aparata u Liebesliedu skladno i muzikalno su gradili kompozicijsku strukturu u koju se potpuno prirodno uklapao glas Martine Mikelić. Izražajna, karakterna i sugestivna, Mikelić je dala ovim popijevkama točno onoliko svojega solističkog upliva koliko je potrebno. Vrlo promišljeno i pjevački inteligentno, jer ne treba zanemariti da ove popijevke funkcioniraju po ‘wagnerovskom principu’ kojega možemo sažeti u činjenici da je vokalna dionica dio kompozicijske ukupnosti.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Koncertantna fantazija u d-molu za klavir i orkestar, op. 48 u izvedbi solistice Martine Filjak, kreatorice čitave ove večeri, i Simfonijskog orkestra HRT-a bila je vrhunac pažljivo vođene dramaturške nîti. Vrhunac u sadržajnom, stilskom i u interpretacijskom smislu. Odnos klavira prema partnerima koji je Filjak pažljivo gradila tijekom večeri, od samozatajne pratnje violini, nešto izražajnije pratnje glasu, preko suptilne suigre unutar komornog trija, do potpuno oslobođenoga pijanizma Koncertantne fantazije, potvrdio je još jednom da je riječ o izuzetnoj pijanistici i glazbenoj umjetnici.

Međusobna prožetost sadržaja i forme djela odražava se u međuovisnosti solističke dionice i orkestralne partiture, pri čemu se od pijanista traži vrhunsko virtuozno umijeće, ali i povremena stopljenost s teksturom orkestra. Pascal Rophé odlično je pripremio orkestar i izvukao iz njega bogatstvo kasnoromantičarske glazbene bujnosti, a Martina Filjak naprosto je briljirala donijevši interpretaciju kojom je zagrabila u dubinu klavirskog zvuka, kao i u dubinu stvaralačkog svijeta Dore Pejačević.

Hommage na suvremeni način

Prije kulminacije koncertne večeri u Lisinskom, čast da Dori Pejačević pruži poseban homage dobila je skladateljica (i muzikologinja) mlađe generacije Helena Skljarov. Ona je za ovu prigodu, a po narudžbi Hrvatske radiotelevizije, skladala Portret Dore P., djelo za orkestar, elektroniku i multimedijsku prezentaciju, djelo koje ujedno nosi i komponentu angažiranosti.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Naime, s obzirom na to da se Dora Pejačević u svoje vrijeme u pojedinim koncertnim programima morala navoditi inicijalom D. (uz prezime Pejacsevich – kako se ne bi publici otkrilo da je riječ o ženi – Helena Skljarov odlučila je okrenuti priču i naslovom svoje skladbe naglasiti preobrazbu koju naša suvremenost jasno prepoznaje, a koju je sama Pejačević svojim životom već provodila u djelo.

Helena Skljarov odlučila je okrenuti priču i naglasiti preobrazbu koju naša suvremenost jasno prepoznaje, a koju je sama Pejačević svojim životom već provodila u djelo

Bilješkom u popratnoj programskoj knjižici Skljarov je detaljno objasnila ideju, koncept i tijek realizacije svojega djela u kojemu je željela spojiti sve ono što je trenutno, kao skladateljicu, zanima. Primarno, to je spoj glazbe i likovnosti, s uplivom elektronike i multimedije. Stoga ovu skladbu možemo promatrati kao spoj triju različitih slojeva.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Prvi sloj je elektronička partitura koja je nastala manipuliranjem glazbenim motivima iz triju skladbi Dore Pejačević – Klavirskog trija, op. 29, Uvertire, op. 49 i Koncertantne fantazije, op. 48 – putem kojih se nadovezala na program ove koncertne večeri.

S obzirom na to da Skljarov glazbu/zvuk/ton gleda u bojama, svako od ovih djela za nju je predstavljalo određenu boju – redom navedenih skladbi to su žuta, plava i crvena. Dolazimo do drugog sloja – ovim osnovnim bojama odlučila je obojiti crno-bijeli portret Dore Pejačević, ubrzati snimku i kao videoprojekciju uključiti je paralelno u tijek izvedbe. Treći sloj je orkestralna partitura koja je nastala kao reakcija na spomenute elektroničke i multimedijske poticaje.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Sva tri sloja u konačnici se međusobno nadopunjuju pa, riječima autorice, „portret Dore Pejačević nastaje njezinim vlastitim skladbama“. Skljarov se motivima Dore Pejačević služi u više ili manje prepoznatljivom obličju, na taj se način približavajući svojemu izvornom poticaju ili udaljavajući se od njega, a u skladu s inicijalnom idejom odavanja počasti konkretnoj skladateljici. Odnosi likovnih boja spram boja zvuka pripadaju području autorske doživljajnosti, a rad samo s osnovnim bojama otvara joj mogućnost individualne igre i postizanja spektra nijansi koje se potom odražavaju i u zvuku orkestra.

Skljarov shvaća orkestar kao paletu zvukovnih boja i njima se služi vrlo vješto, tražeći od instrumentalista tehničku spretnost i vještinu postizanja zvuka/tona/šuma na različite načine, kako bi kreirali određene zvukovne plohe u pokretu. Simfonijski orkestar HRT-a spremno je odgovorio na sve poticaje.

Koncept Helene Skljarov vrlo je intrigantan, no u tijeku praćenja izvedbe dolazi do lagane pomutnje slušatelja i gledatelja u recipijentu izvedbe djela. Slika ili orkestar? Boje zvuka ili boje slike? Pokret kista ili pokret zvuka? Na što usmjeriti pažnju? Jer događa se da jedno odvlači pozornost od drugoga i obrnuto. Budući da nam pažnju nagonski i primarno privlači ono vizualno, tako se glazbena komponenta, koja treba biti dominantna, pretvara u kulisu vizualnom činu. Neodgovoreno ostaje, također, pitanje primjenjivosti i izvedivosti djela ubuduće.

Prigodan festivalski pregled

Festival Dora Pejačević svečano je i dostojno obilježio stogodišnjicu skladateljičine smrti – dobili smo pregled njezina opusa na različitim koncertima, važno je da su izvedena sva njezina velika i opsežna orkestralna djela (uključujući i pjesme za glas i orkestar), pojavili su se poneki noviteti iz arhivske građe i to one privatne obiteljske.

Učinjena su dva iskoraka, jedan u vidu približavanja najmlađoj publici putem glazbeno-kazališne predstave Da sam ja kontesa Dora u režiji Petre Radin, drugi u smjeru reinterpretacije glazbenih djela Dore Pejačević (na način Helene Skljarov čiji Portret Dore P. uključuje oslanjanje na glazbene i vizualne skladateljičine motive, te na način Yaroslava Sadovyyja koji je za puhački kvintet Kalamos obradio nekoliko minijatura iz Života cvijeća).

Pohvalno je da su organizatori festivala okupili značajan broj institucionalnih sudionika, kao i stručnjaka koji se iz različitih perspektiva bave životom i opusom Dore Pejačević, počevši od muzikologinje i akademkinje Koraljke Kos čijom zaslugom – kontinuirano od prve monografije iz 1982. godine (ako uključimo sav rad koji monografiji prethodi, i puno ranije) – Dori Pejačević uopće možemo danas, kao društvo, posvetiti festival.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Međutim, treba primijetiti i da su neki – koji skladateljičin opus izvode i predstavljaju desetljećima – izostali. Isto tako, klavirska glazba Dore Pejačević, koliko god da jest najprisutnija na koncertnim podijima (a i to je upitno jer samo dio klavirskog opusa živi u izvedbama!), mogla je dobiti izraženiju pažnju u vidu kakvoga inovativnog programskog koncepta, kao i skladateljičin komorni opus koji obiluje biserima glazbene literature koje još uvijek, iz slušateljske perspektive, javnost nedovoljno poznaje.

Prostora i vremena za to, a i za još puno više, ima napretek. Pred nama su još tri četvrtine 2023. godine. Da smo razmišljali sustavno i dugoročno, proglasili bismo čitavu godinu – godinom Dore Pejačević.