Iz naših svakodnevnih jutarnjih druženja na Dolcu ispred kafića „Sunce“ nastala je pak ideja da baš ja za Popov povratnički album simboličnog naslova Povratak prvoj ljubavi pišem tekstove za njegove autorske pjesme

Tihomir Pop Asanović i ja se nismo upoznali na nekom jazz ili rock koncertu niti u studiju za snimanje već uz iće i piće. Naime Pop nije samo vrhunski maher klavijatura, jedan od začinjavaca funka te velemajstor Hammonda već i izuzetan poznavatelj vina. Posebice onih makedonskih. Ne čudi stoga da sam zahvaljujući Popu i njegovim kontaktima sudjelovao na zajedničkim „vinskim ekspedicijama“ koje su nas vodile po najboljim makedonskim vinarijama u kojima je Pop kao kod kuće. Dakako uz birana vina s etiketama Bovina, Kamnika i Tikveša ili pak Stobija, uvijek je išla i vrhunska makedonska „klopa“ o kojoj je također Pop znao sve.

Iako se tada nismo poznavali, Pop me oduševio još u mojim nježnim godinama. Naime, bio sam jedan od rijetkih koji ga je s tadašnjim Generalsima (iz kojih je nastao September) gledao i slušao na splitskoj, danas nažalost nepostojećoj ljetnoj terasi „Vinalka“ iliti „Dalmacijavina“. Taj dvodnevni nastup bio je dio turneje Adriatic Show koju je osmislio i organizirao poduzetni Vladimir Mihaljek Miha. Bila je to sjajna ideja: najpoznatiji domaći (jugoslavenski) bendovi svirali su izmjenjujući se na ljetnim jadranskim terasama duž cijele obale. Na prvom nastupu Generalsa nije nas bilo mnogo no sutradan je svatko tko je svirao ili volio glazbu došao na terasu „Vinalka“ da vidi i čuje Popa i njegov Hammond združen s nezaobilaznim Lesleijem. Bilo je to kao da smo se našli u New Yorku, Los Angelesu, Londonu…

Pop mi i danas tvrdi da sam vjerojatno jedini koji ga je gledao s Generalsima ali i za promocije prvog albuma u zagrebačkom „Tucmanu“ kad je nastupala Jugoslavenska pop selekcija. Zacijelo je u pravu. Naravno, nisam preskočio ni Popa u grupi Time ali ni neke od njegovih jazzerskih svirki prije nego mi je – otišavši u Ameriku – nestao iz vidokruga.

A onda su nakon povratka zaredala naša druženja prvenstveno zahvaljujući zajedničkom prijatelju, pokojnom Davoru Štambuku – karikaturisti svjetskog glasa i dometa. Naša sklonost za isti tip glazbe i gastronomije rezultirala je i zajedničkim programom kod Tome Ricova u zagrebačkom Johann Francku. Ja sam, naime, kuhao jela nadahnuta gastronomijom New Orleansa, a Pop je sa svojim odličnim bandom svirao vlastitu inačicu jazzy funka.

Iz naših svakodnevnih jutarnjih druženja na Dolcu ispred kafića „Sunce“ nastala je pak ideja da baš ja za Popov povratnički album simboličnog naslova Povratak prvoj ljubavi pišem tekstove za njegove autorske pjesme. Nevoljko sam pristao želeći frendu napraviti uslugu, pa što bude. Ne samo da nikad kao kritičar nisam preskakao granicu između „nas“ i „njih“ već i stoga što je pisanje za Popove brojeve vraški zahtjevan posao. Naime, njegov jazzy funk nije baš pogodan za hrvatski jezik i njegove dugačke riječi za razliku od engleskog koji s „love me do“ može ispričati cijelu priču. Ipak, obavio sam posao, ali i bio svjedok proba u Popovom domu u društvu Davora Črnigoja, nezaobilaznog prijatelja i glazbenog suborca.

Nastupni album je dobro prošao te pobrao veoma dobre kritike, a neke od skladbi poput „Femme fatale“ i „Noć u klubu“ nezaobilazan su koncertni standard Popa i benda. Stoga sam naprosto morao Popu „dati ruke“ i s tekstovima za nove pjesme na sljedećem albumu.

Naravno, naš „brainstorming“ se i dalje odvijao uz čašu biranog vina, razgovore o ribljim receptima nakon Popove nabavke na obližnjoj ribarnici ili kad mu donesem školjke iz Splita i uz čašu vina ili pak uz jutarnju kavu na Dolcu. Jer, tako to rade prijatelji.