Umjetnički dometi koji nadilaze pedagoške okvire

Izvedba Schönbergova Pierrota lunairea 25. ožujka u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije, pokazala se kao projekt koji zorno pokazuje umjetnička domete koje studentski ansambli mogu ostvariti kada im se povjeri repertoar koji ponešto nadilazi uobičajene pedagoške okvire.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ovo remek-djelo srednje Schönbergove atonalitetne faze iziskuje tehničku preciznost, stilsku osviještenost, ali i snažnu kazališnu imaginaciju – triptih zadataka koje je ovo izdanje iz ciklusa Vivat Academia, već na početku ću ustvrditi – uspješno odradilo i položilo s odličnim. Izvedbu je ponio studentski ansambl formiran prema tzv. Pierrot ansamblu – standardiziranoj postavi koja uključuje flautu (pikolo, Maro Bulić), klarinet (bas klarinet, Andrija Džaja), violinu (razdvojeno s violom, Veronika Anđelić / Tonka Phillips), violončelo (Lovre Tunuković), klavir (Filip Grmoja) te glas (Sprechstimme, Marie Lucia Kossjanenko), uz dirigenta Borjana Olivera.

Posebno valja istaknuti i ulogu dvoje voditelja projekta: profesore Juliju Gubajdulinu i Tomislava Olivera, čiji je pedagoški i umjetnički okvir sigurno bio integralnim dijelom nastojanja da se ovako zahtjevan komad realizira na visokoj razini.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Samoj izvedbi prethodilo je i Oliverovo uvodno predavanje, sadržajno i jasno organizirano, koje je publici približilo kontekst nastanka djela, ali i njegovu formalnu organizaciju i specifičnosti Schönbergova izraza kroz stilske faze.

Važan segment ukupnoga dojma večeri činilo je i pažljivo osmišljeno scensko oblikovanje. Vizualni koncept potpisao je Goran Nježić, koji je prostor podijelio u svojevrsnu dvostruku pozornicu: na velikome platnu projicirajući stilizirani, komprimirani tekst Pierrota – reduciran na ključne slike i motive – dok je zrnata, pulsirajuća pozadina, poput rasutih i vibrirajućih zrna riže, stvarala dojam stalne unutarnje napetosti i nestabilnosti.

Desno postavljena prozirna koprena funkcionirala je kao dodatni sloj percepcije, na kojem su se, uz projekcije nadrealnih i dadaističkih elemenata, pojavljivale i uvećane sjene izvođačice, kada bi stajala iza nje; raslojeno svjetlom i uvećanjem plana, te su siluete funkcionirale kao kakva distorzirana projekcija Pierrotove svijesti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Dizajn svjetla Ivana Štroka dodatno je naglasio tu igru planova i perspektiva, koristeći kontraste, crno-bijele prijelaze i efekte nalik negativu. Vizualni aspekt izvedbe time je još samo dodatno cjelini dao na koherentnosti, ostvarujući se i u snažnoj sprezi s ekspresionističkom poetikom djela.

U središtu je izvedbe svakako bila Marie Lucia Kossjanenko, koja se i ovoga puta potvrdila kao iznimno sugestivna interpretkinja Sprechstimmea (a koja već u portfelju ima zapažene izvedbe Pierrota lunairea i Preobražene noći).

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Njezina izvedba bila je precizna u ritmičkome smislu, s jasno artikuliranim visinskim konturama, ali bez gubitka govornoga karaktera dionice. Nadalje, dikcija je bila uzorna, a tekst razumljiv i u najgušćim dionicama. Ono pak najvažnije, a što izvedbu Marie Lucie Kossjanenko nesumnjivo izdvaja, jest sposobnost da svu tehničkost (a koja Pierrota prožima u potpunosti) pretvori u izraz. Njezin taj melankolični, pomaknuti klaun – nije apstraktna figura; on je živo, promjenjivo biće.

Karakteri su kod Kossjanenko bili jasno diferencirani kroz pjesme, a glumačka komponenta prirodna i nenametljiva. U pojedinim je brojevima to došlo posebno do izražaja; u Der kranke Mond (Bolesni mjesec) realizirala se gotova eterična kvaliteta – linija je bila čista, pjevna, gotovo „ptičja“, s osjećajem lebdenja iznad ansambla.

Lûk između ironije i unutarnje napetosti izgradila je Gebet an Pierrot (Molitva Pierrotu), pri čemu su fraze uvijek bile oblikovane s osjećajem za retoričku težinu teksta, a ipak bez pretjeranoga patosa. Der Dandy je publici predstavljen u elegantnome balansu između pjevanog i govorenog, a Kossjanenko je pritom svoje linije iznosila s dozom distancirane ironije koja nepogrešivo odgovara karakteru.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Vrhunac večeri (mnogi će reći i čitavoga ciklusa uopće) svakako je bio Mondfleck (Mjesečeva mrlja), gdje su njezini dinamički kontrasti, precizna artikulacija i sukladno ostvarena dramaturška napetost, stvorili gotovo hipnotički učinak.

Za ansambl se može reći da je u cjelini djelovao sigurno i muzikalno, s jasnim osjećajem za komornu interakciju. Ipak, povremeno se javljao problem dinamičke ravnoteže; zamjetno u Chopinovu valceru, gdje su pojedini dijelovi bili preglasni u odnosu na vokalnu liniju. Slična nesigurnost osjetila se i u Madonni, a koja je za kompaktnost ansambla bila ponešto sklizak teren.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Dirigent Borjan Oliver vodio je izvedbu sistematično i uglavnom pouzdano; ipak, u određenim je trenutcima nedostajalo izraženije profiliranje unutarnjih glasova – za što odgovornost nedvojbeno leži u dirigentskoj ruci. U tomu je pravcu, u pjesmi Nacht (Noć), čiji pasakaljasti slojevi zahtijevaju jasno razlučivanje pojedinih linija, ili u Mondfleck, gdje se igra timbralnih kontrasta oslanja na precizno isticanje detalja – ansambl mogao dobiti još veću reljefnost, da je dirigentsko oblikovanje bilo sugestivnije.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Unatoč tim manjim nedostatcima, projekt u cjelini ima nepobitno posebnu vrijednost. Izvođenje Pierrota lunairea u studentskome kontekstu nije samo tehnički izazov, nego ono stoji i kao važan korak u formiranju glazbenikâ koji se susreću s repertoarom 20. stoljeća iznutra, kroz praksu. Takva djela traže drukčiji način slušanja, reagiranja, a napose razmišljanja o glazbi – i upravo to su instance koje leže u srži relevantnosti ovoga projekta.

U konačnici, riječ je o izvedbi koja je uspjela spojiti glazbenu disciplinu, scensku imaginaciju i snažnu individualnu interpretaciju. Najveći teret i najveći uspjeh nosila je solistica, čiji je Pierrot bio u isto vrijeme precizan, razigran, ali i – možda i najvažnije – duboko proživljen.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr