u povodu zagrebačke projekcije
Veliki dan u Harlemu: Kako je nastala najpoznatija jazz fotografija svih vremena
Kada je 1993. godine redateljica Jean Bach objavila svoj dokumentarni film A Great Day in Harlem, isti je osvojio glavnu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Chicagu i 1995. bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljega dokumentarnog filma.
Publika je prvi put dobila priliku zaviriti iza kulisa jednog od najneobičnijih i najvažnijih okupljanja u povijesti jazza. Fotografija koju je 1958. godine snimio Art Kane, tada još uvijek neprofesionalni fotograf, postala je ikona – ali priča o tome kako je nastala još je fascinantnija.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A Great Day in Harlem
Podudarnost je htjela da se na fotografiji okupi 57 glazbenika, na knap duhu godine kada je nastala. Objavljena kao središnji umetak u izdanju časopisa Esquire za siječanj 1959. u editorijalu Zlatno doba jazza, fotografija je snimljena Hasselbladovom kamerom i donijela je Kaneu njegovu prvu zlatnu medalju Art Directors Cluba New Yorka za fotografiju.
Jean Bach (1918.–2013.) rođena je kao Jean Enzinger u Chicagu, a odrasla u Milwaukeeju. Kao studentica na Vassar Collegeu često je putovala u Harlem i posjećivala Apollo Theater. Ostatak života bila je stalna figura njujorške jazz scene. Osim bavljenja dokumentarnim filmom, bila je radijska producentica te ljubiteljica jazza. Crno-bijela fotografija koja je poslužila kao temelj za A Great Day in Harlem portret je pedeset i sedam istaknutih jazz glazbenika snimljenih ispred brownstone zgrade na adresi East 126th Street 17, u harlemskoj četvrti gornjeg Manhattana.
Crno-bijela fotografija koja je poslužila kao temelj za A Great Day in Harlem portret je pedeset i sedam istaknutih jazz glazbenika
Brownstone znači zgradu od smeđeg pješčenjaka, sa stepeništem, stambeni objekt, tipičan za New York, osobito za Harlem, Brooklyn i Upper West Side. Bach je doznala da jazz kontrabasist Milt Hinton posjeduje kućni film snimljen na dan fotografiranja. Nabavila je Hintonov kućni uradak i iskoristila ga kao arhivski materijal za vlastiti film A Great Day in Harlem, jednosatni dokumentarac objavljen 1994. godine.
Kane još nije imao studio, nije imao ni iskustvo. Imao je samo kameru širokokutnog objektiva, presavijene novine koje je koristio kao improvizirani megafon i ideju da okupi jazz glazbenike za potrebe časopisa Esquire. Robert Benton, tadašnji urednik, prisjeća se da su očekivali desetak ljudi. Umjesto toga, pojavila se cijela povijest jazza – na jednom harlemskom rinzolu.
Poziv se širio usmenom predajom. Nat Hentoff, novinar i jazz kritičar, slao je poruke, zvao prijatelje, širio glas. Glazbenici su pristizali iz svih smjerova, neki se nisu vidjeli godinama, čak desetljećima. Bubnjari su se spontano grupirali s bubnjarima, Gene Krupa uz Zuttyja Singletona i Joa Jonesa, a saksofonisti sa saksofonistima. Velikan klavira, slavni Count Basie čiji je big band izvodio aranžmane bez notnih zapisa, otvorio je parter jer se umorio… Klinci iz susjedstva sjeli su tik do njega na rubu pločnika, promatrajući svoje heroje. Još dan ranije tukli su se po parkovima, što je u filmu zabilježeno kao komični kontrapunkt ozbiljnosti trenutka.
Sažetak Harlema
Film podsjeća da je Harlem pedesetih bio socijalni mozaik: bijelci, Židovi, Poljaci, Rusi, Afroamerikanci – svi u istom susjedstvu, u istom ritmu. Milt Hinton i Scoville Brown govore „socijalnoj infrastrukturi” koja je držala zajednicu na okupu. Mnogi su glazbenici živjeli po konačištima koja su plaćali osam dolara tjedno. Bud Freeman opisuje tipičan jazz lifestyle: budan do četiri ujutro, spavanje do podne, kava, hladan znoj, glad i onda – glazba. Sastanak u deset ujutro bio je za njih gotovo nadrealan.
Dekan bebopa, Thelonious Monk, koji je živio sjevernije u karipskom susjedstvu, a čiji je klavir pozornica sinkopiranog ritma, uvijek nepredvidiv, bio je jedini u svijetlom sakou s beretom te sunčanim naočalama. Stao je uz kolegicu i mentoricu, pijanisticu Mary Lou Williams, ali nije razgovarao ni s kim. Bubnjar Art Blakey, epitom hard bopa, u filmu kaže: „Monk je uvijek govorio istinu. Ljudi ga zato nisu voljeli ili su ga se bojali.” Upravo ta mješavina distance i magnetizma čini ga jednim od najzanimljivijih likova u filmu.
Redateljica Jean Bach vješto koristi pripovjedače – saksofoniste Sonnyja Rollinsa i Johnnyja Griffina, Nata Hentoffa i druge – kako bi rekonstruirala vrijeme kada se Coleman Hawkins vraćao u SAD iz Europe te svirao s „mlađim lavovima”. Rollins priznaje da je uzeo tenor-saksofon upravo zbog Hawkinsa. Podsjetimo se, da slavni britanski povjesničar i marksist Eric Hobsbawm u djelu Jazz scena (1959.; Ex libris, 2020.), kod nas u prijevodu Saše Dracha, piše kako Hawkins u tom razdoblju uopće nije imao vlastiti sastav, već je pecao gaže ad hoc.
Redateljica Jean Bach vješto koristi pripovjedače kako bi rekonstruirala vrijeme kada se Coleman Hawkins vraćao u SAD iz Europe te svirao s „mlađim lavovima”
Film nije snimljen u studiju, već po privatnim prostorima, poput dnevnih soba i ureda, u pozadini kadrova su biblioteke, fonoteke i rebra radijatora. Glazbenici sjede u trenirkama i t-shirtima, pričaju o načinu ishrane. Griffin evocira uspomene na dane kada je saksofonist Kansas Cityja, Lester Young, u orkestru Fletchera Hendersona, zauzeo mjesto Colemana Hawkinsa gdje su mu se kolege smijale iza leđa jer nije zvučao kao ovaj. Baladni soul lirizam Mr. Pork Pie Hata isprva je zvučao unjkavo i mlako. Danas je upravo ta razlika ono što ga čini legendom.
Steve Frankfurt, kasnije osnivač velike reklamne agencije, radio je u produkciji Cecila B. DeMillea. Prisjeća se kako je Kaneu stavio film u kameru – naopačke. „To je bio naš mali Cecil B. DeMille trenutak”, kaže kroz smijeh.
Jazz – glazba trenutka
Nakon što je veći dio uvoda prošaran trio verzijom jazz himne “Blue Monk” u trio verziji, pojavljuje se pjevač Jimmy Rushing i pjeva “I Left my Baby”, dok Dizzy Gillespie priča kako nije imao ni radio ni gramofon kad je prvi put čuo Louisa Armstronga, a Gene Krupa i Zutty Singleton smiju se kao da su opet klinci. Pogotovo Krupa, koji je bio strah i trepet za prateće muzičare, timario ih je kao da su u vojsci. Supruga Nata Hentoffa u filmu kaže: „Ovi ljudi žive jako teško i potpuno se predaju umjetnosti.” To je možda najtočniji opis generacije koja je oblikovala jazz.
Skladatelj, kontrabasist i vođa malih sastava, Charles Mingus, poznat po promjenjivoj ćudi, pojavljuje se kratko, ali upečatljivo. Još je mlad i izgleda kao kicoš. Izdavačka kuća Debut upravo je te godine bankrotirala, kao prva koja je beskompromisno promovirala rad kolega glazbenika. Za nju je Miles Davis Quintet snimio “Blue Haze”, a kako nas uče playliste na Spotifyu, većina kataloga otpadala je na izdanja crnačkih klasičnih glazbenika, pogotovo crnačkih tenora s komornim sastavima s kojima je snimao i sâm Mingus. Njegova immediacy of presence – kako kaže jedan od sugovornika – podsjeća da je jazz uvijek bio glazba trenutka.
Pred kraj filma glazbenici komentiraju koliko se tko udebljao od 1957. do danas. Smijeh je nostalgičan, ali i pomalo gorak. Kane, koji se razvio u profesionalnog fotografa, kaže: „Nikad se nisam osjećao tako usamljeno kao promatrajući svoje heroje na toj fotografiji.” To je možda i ključ filma; A Great Day in Harlem nije samo dokument o jednom snimanju, nego o zajednici, o vremenu koje se više ne može ponoviti i o glazbi koja je nastala iz života – teškog, ali predanog.
A Great Day in Harlem nije samo dokument o jednom snimanju, nego o zajednici, o vremenu koje se više ne može ponoviti i o glazbi koja je nastala iz života
Kritičar Chicago Tribunea u recenziji je filma 1995. godine utvrdio kako je prizor s Kaneove fotografije donekle anakron, jer Harlem 1957. godine više nije bio „rasadnik” jazza kakav je bio četrdesetih godina, te je prepustio svoje mjesto pod suncem 52. ulici u Midtown Manhattanu, dok su se glazbenici već uvalili u srednju klasu.
Evokacija ove ere oživljavana je kroz familije drugih glazbenih žanrova, od tada su milenijske fotografije na stepeništu u kasnijim generacijama snimili hip-hoperi, ali i nizozemski džezisti, snimili su svoj “A Great Day in Harlem”. Posljednji preživjeli s fotografije, tenor-saksofonist Sonny Rollins, kojeg je predsjednik Obama odlikovao za zasluge u glazbi, izjavio je nultih godina za New York Times kako je fotografija imala velik utjecaj u vremenu kad su segregacija i rasizam prevladavali u društvu. „Smatram kako je ova fotografija humanizirala mit o onome što su ljudi smatrali da jazz jest.”
