Na sav mah, uz zamah – Klasika na Mach

Aula i još Magna, zvuči ne samo veliko nego nekako i veličanstveno – prostor strogih linija koji može primiti (udobno smještenih) 473 slušatelja ponajprije je osmišljen za potrebe matične funkcije Hrvatskog katoličkog sveučilišta. No dotjerivanjem scene, akustike i promišljenim programom, dvorana na zapadnom obodu zagrebačkog centra istom, reklo bi se „na mah“ postaje mjestom profinjenog koncertnog zbivanja.

I to „na mah“ zapravo je Klasika na Mach, začudna podudarnost imenice i prezimena jedne (gotovo) obiteljske radionice: malene, ali izuzetnog kreativnog dosega, zaslužne da mlada violinistica Eva Mach u već trećoj godini redovnog muziciranja sezone koncerata Klasika na Mach uspješno nastavlja biranim programima.

Foto: Mirko Cvjetko

Kako bilježi programska cedulja, program otisnut na papiru A4, uz tekst koji daje bitne informacije, ciklus Klasika na Mach „od početaka pokušava graditi prostor u kojem se klasična glazba ne doživljava kao uokvireni relikt prošlosti nego kao živi organizam sadašnjosti – mjesto susreta publike i glazbenika, tradicije i novog pogleda te trajnog traženja smisla“.  I ovome ne treba ništa pridodati, osim potvrde da se uistinu radi o svježem pristupu koji otvara nove poglede (upravo i vizualnim elementima), nove kontekste glazbe i njezina vremena, uz neupitnu umjetničku razinu izvedbe, preciznost i jasnoću te emotivni angažman interpreta.

Foto: Mirko Cvjetko

A na osmom koncertu rečenog ciklusa, uz nositeljicu violinisticu Evu Mach muzicirao je pijanist Viktor Čižić, čest klavirski suradnik u komornim prilikama, ali i versatilan glazbenik kojeg ćete primijetiti i u orkestrima, ansamblima ili pak u najneuobičajenijim suvremenoglazbenim prilikama (pa jednom i za dirigentskim pultom). Upravo je ta njegova razlistanost (bila) vrlo sukladna s onom Eve Mach, koja se na glazbenoj sceni dokazuje izvedbama u raznim komornim sastavima (Samoborski klavirski trio, Gudački trio CROmatika, duo s harmonikašicom Martinom Jembrišak), u Cantus Ansamblu, uz stalnu posvećenost otkrivanju novoga te otvorenosti za najnoviju glazbu koju praizvodi.

Foto: Mirko Cvjetko

Upravo su i praizvedbe neizostavni dio njezine Klasike pa se u promišljenim koncertnim programima izvrsno uklapaju nova naručena djela hrvatskih skladateljica i skladatelja. Tako je bilo i na koncertu zavodljiva naslova Chic & Jazzy koji je svojom pričom supostavio tri skladbe odišuće elegantnim karakterima, u atmosferama pariških kavana ili američkih jazz klubova s novim djelom nedvosmislena naslova Zov iz dubine koje je napisala akademkinja Olja Jelaska.

Foto: Mirko Cvjetko

Koncert je započeo uz Šest komada francuske pjevačice i skladateljice Pauline Viardot (1821. – 1910.) koja je bila povezana s brojnim nama (možda) poznatijim umjetničkim imenima poput Clare i Roberta Schumanna, Franza Listza, Johannesa Brahmsa ili Charlesa Gounoda, Hectora Berlioza pa i književnika Ivana Turgenjeva, o čemu smo vrlo diskretno (ne ometajući svirku, odnosno slušanje njezine glazbe) doznali u videoprilogu koji se u PowerPoint prezentaciji ponudio na kinoplatnu dvorane.

Upravo je dotjeranost prostora i tim detaljem pridonijela ozračju umjetničkog doživljaja, kao i sukladne pojave glazbenika (vrlo sličnih frizura), pri čemu je violinistica imala i za ovu priliku kreiranu haljinu, a pijanist tek znak na reveru kojim je bio povezan, prema ideji sjajne kostimografkinje Đenise Pecotić koja je bila nadahnuta nasljeđem velikog Ertéa.

Foto: Mirko Cvjetko

Šest je Viardotinih minijatura u lirski ispjevanim (Romanca, Uspavanka) ili plesno razigranim (Mazurka, Tarantela) komadima kako su ih Eva Mach i Viktor Čižić briljantno ostvarili bio možda i prvi susret mnogima u publici s ovom izuzetnom osobnošću, no naizgledna lakoća skladbi zapravo je posljedica sjajne izvedbe, vrlo uživljene u dočarani salonski svijet.

Prvi dio rasporeda koncerta, koji se bio razlomio kratkom pauzom, zaokružen u obilježjima ženskog skladateljstva, donio je u drugoj točki koncerta potpuni kontrast, ističući time i snažnu poruku djela koje je napisala Olja Jelaska.

Zov iz dubine, parafrazirani psalamski De profundis odmah je i u vizualnoj pratnji na platnu i jarkim potezima gudala nedvosmisleno označio doslovno poniranje u promišljanje distopijskih trenutaka koji (nažalost) jesu i dijelom svakodnevica naših suvremenosti.

Izrazito ekspresivni glazbeni tijek koji se rubatom bori s tjeskobama i prijetnjama, u angažiranoj izvedbi glazbenika otvorio nam je poznanstvo s jednom dručkijom Jelaskom koja je glazbeni krik rastvorila u donekle tonalitetnim rasterima, ali s intenzivnim i gustim tijekom triju stavaka koji se naposljetku (u trećem stavku) glazbom (ali i slikom u videopratnji) odvaja od tegoba i nudi nadu. Preciznom i emotivno profinjenom izvedbom  glazbenici su dali poseban pečat Jelaskinu zovu koji je u dramaturškom vrhuncu večeri ponudio trenutke razmišljanja o sudbinskim temama i situacijama.

Foto: Mirko Cvjetko

Drugi dio programa poveo nas je ponovno u Pariz, uz Drugu sonatu za violinu i klavir Mauricea Ravela koja je prizvala raspoloženja i atmosfere sjetnih reminiscenci uz stripovsku vizualizaciju nastavljajući u crno-bijelo sivom rasteru (kako je i ukupni vizual u projekcijama bio usklađen). Ravelov senzibilitet za idiome koje je obgrlio svojom glazbom svakako je u izvedbi ove večeri dobio svoj puni izražaj, u izrađenim finesama tonskih boja i glazbinom slikanju osjećaja vrlo zahtjevne partiture koja je gotovo rijetkost u našim koncertnim rasporedima.

Drugi stavak Blues ponovno je dokazao da je za ovaj program pijanist Viktor Čižić bio idealan odabir, a to se svakako potvrdilo i u izvedbi Četiri suvenira američkog skladatelja Paula Schoenfielda kojim je zaokružen koncert. Balans prema početku koncerta koji je imao šest karakternih komada, završetak je donio četiri, uz efektni dodatak koji možemo toj ravnoteži priključiti, a svakako u opravdanju naslova koncerta Chic & Jazzy.

Foto: Mirko Cvjetko

Naš suvremenik Schoenfield (koji je preminuo prije dvije godine, baš kad je u ožujku pokrenuta Klasika na Mach) bio je pijanist, a kao skladatelj je možda najpoznatiji po svojoj skladbi Cafe Music za violinu, violončelo i klavir, dok su Četiri suvenira izrazito efektan opus koji pruža glazbenicima priliku iskazati se u razigranosti, ali i virtuoznoj šarmantnosti kakvu su pokazali upravo Eva Mach i Viktor Čižić.

Dodavši još Gershwina za dodatak (na kojeg smo pomislili i tijekom koncerta, znajući da ga Čižić ima u duši i prstima) i to It ain’t necessarily so iz opere Porgy i Bess (u sjajnoj Heifetzovoj obradi), mladi su glazbenici dosegli umjetnički plan i namisao – da se ostvare vrhunske izvedbe, da se zadovolje očekivanja i znatiželja publike, da se kreira ozračje posebnog i iznimnog događaja te da se naposljetku (a opet u ideji i realizaciji sjajne kuće Mach) pruži prilika i za druženje u razgovorima, ali i okrijepi. Svakako je posebno obilježje koncerta i važna, sjajno osmišljena i vrlo pametno dozirana vizualna komponenta događaja u projekcijama koje potpisuje (iz obiteljske radionice) Evina majka, muzikologinja Svjetlana Mach.

Foto: Mirko Cvjetko

Jedino što mogu navesti na kraju kao štetu jest moja šteta moja jer nisam ranije uspjela pratiti ovaj fantastičan ciklus koji je u svojem doslovnom zamahu s već osam održanih koncerata, ali sad već znam da ću 16. svibnja ponovno otići na još jedan najavljeni koncert koji je osmislila Eva Mach za ciklus Klasika na Mach: Lichtborn uz gudački trio CROmatica. Priključujem se koncertnoj sljedbi KNM koja je za ovaj koncert ispunila više od polovine kapaciteta dvorane, dakle – više od 200 posjetitelja.