Eros Ramazzotti u Areni Zagreb: Ljubimac žena

Eros Ramazzoti četvrti je put nastupio u Zagrebu 28. travnja, sasvim ispunivši Arenu. S besprijekornom produkcijom i vrlo dobrom izvedbom uz jedanesetočlani bend, posve je oduševio posjetiteljice koje su činile veći dio publike

Na zaslonu se vijorila i hrvatska zastava

Eros Ramazzotti na zagrebačkom koncertu 28. travnja u sklopu aktualne turneje Una Storia Importante djelovao je kao izvođač koji kapitalizira vlastitu pop-star veličinu i rekapitulira vlastitu publiku. Izveo je klasičan greatest hits repertoar temeljen upravo na snazi nasljeđa, na pjesme koje su odavno izašle iz okvira diskografije i postale dio širege emocionalnog pamćenja publike. Uostalom, Ramazzotti ne nastupa kao netko tko pripovijeda o prošlosti iz distance, nego kao netko tko tu prošlost i dalje svakom izvedbom vraća u sadašnjost.

Pjesme poput “Terra Promessa”, “Adesso Tu”, “Più Bella Cosa”, “Se bastasse una canzone”, “Fuoco nel Fuoco” ili “Cose Della Vita” nisu samo hitovi nego i opće točke prepoznavanja. Stoga ne čudi da je zagrebačka Arena uz vrlo malu promidžbu koncerta bila rasprodana, a 16 tisuća posjetitelja, zapravo: posjetiteljica, znale su da će njihova očekivanja biti ispunjena. Kao i na njegovim dosadašnjih koncertima u Hrvatskoj, u Velikoj Gorici, Zagrebu, Puli, Rijeci i Opatiji, bio je to nastup koji je mirisao na ženske parfeme, a muški spol bio je u očitoj manjini.

Ramazzotti ne gradi napetost kroz nepoznanice, nego kroz niz potvrda. Svaka iduća pjesma nije iznenađenje u klasičnom smislu, nego emocionalni događaj jer publika već unaprijed zna težinu refrena, melodijske linije i sjećanja koja se uz njih vežu. To je tip pop-koncertne ekonomije u kojoj se kapital ne stvara iz noviteta, nego iz trajnosti.

Ramazzotti još uvijek ima prepoznatljiv (nešto između Boba Dylana na 45 okretaja i Spužva Boba Skockanog) i stamen glas, unatoč šestom desetljeću. Iako se povremeno osjeti da više nije u istoj fizičkoj zoni kao u mladim godinama, to u njegovu slučaju ne djeluje kao mana, nego kao dio šarma. Uostalom, gotovo dvosatni koncert je fino prehodao, zalazeći u publiku i povremeno jako dobro svirajući električnu ili akustičnu gitaru.

Bljeskalice na mobitelima bile su uključene nakon poziva sa zaslona

Publika na njegovim koncertima ne dolazi samo slušati, nego sudjelovati, za što će dobiti i konkretan poticaj – na hrvatskom jeziku iza pozornice na par pjesama pisalo je da publika na mobitelima uključi bljeskalicu; na zaslonu su se pojavili i stohovi skladbe “Fuoco nel Fuoco” dok je Eros pustio publici da sama pjeva. Na pozornici Ramazzotti je imao tri pjevačice: Zoe Ranno, Monicu Hill i Saru Deop, a u publici svaka je žena bila njegova prateća pjevačica.

S pjesmama na talijanskom jeziku (uz pokoji duet-dodatak na engleskom i kratku izvedbu klasika “No Woman, no Cry” Boba Marleyja) te mnoštva “Hvala!” i pokojeg “Kako ste?”, očito je kako njegov repertoar i show imaju međunarodnu čitljivost, ali i dovoljno mediteranske topline da ne zvuči sterilno ili univerzalno do bezličnosti. Ramazzotti ostaje dovoljno talijanski da bude prepoznatljiv, a dovoljno globalan da njegovi hitovi funkcioniraju i izvan talijanskog jezičnog prostora. To je rijetka kombinacija koja se ne može lako proizvoditi, nego se gradi desetljećima. Uostalom, nisu Cher, Tina Turner, Luciano Pavarotti, Andrea Bocelli i drugi slučajno odlučili s njime snimiti duet.

Produkcijski okvir koncerta bio je spektakularan, od scenografije do savršeno ugođenog razglasa. Dva para klavijatura, četiri gitare, bubnjar i pekusionist, kao i sasksofonist posve su zvukom napunili zagrebačku Arenu i ni u jednom trenutku nije bilo praznog hoda. Svjetlosni i vodeoefekti samo su upotpunili dojam. Scenografija je bila funkcionalna, poput ogromnoga TV studija, a vizuali korišteni s mjerom. Sve to je pridonijelo dojmu da je u velikoj dvorani Eros Ramazzotti uspio ostavito dojam osobnog obraćanja.

Sve to su bili elementi i njegovih dosadašnjih nastupa u Hrvatskoj. Talijanski izvođač uvijek isporučuje ono što se od njega očekuje – da se ne mijenja, nego da i dalje uvjerljivo iznese pjesme koje su već odavno postale klasici. Da obožavateljicama bude i lijep i uporan. Pritom ni u jednom trenutku nije djelovao umorno, a koncert isprazno. I ono što je uspio: koncert nije bio samo naplata nostalgije, nego živo, pulsirajuće pop-iskustvo.