Ane Paška u Lisinskom: Koncert hrvatske extrade

KoncErt Ane Paške drukčiji je od KoncArta i Salona za uljepšavanje duše te svih live izvedbi u kojima se do sada predstavila. Ipak, ono čemu je ostala vjerna svakako je koncept u kojem objedinjuje elemente glazbene umjetnosti, kazališnog performansa i vizualnosti

Harmonikašica osebujnog stila / Foto: Elvis Šmit

„I da, nastavno na tvoj zadnji članak o koncartu i koncertu, ovaj put dolaziš na koncert!“, rekla mi je uoči koncerta u Maloj dvorani Lisinski konceptualna umjetnica i multiinstrumentalistica Ane Paška, iza koje su odnedavno brojni KoncArti (glazbeno-improvizacijski performansi) i debitantski album Odadenjena. Nastup u Lisinskom, koji je uz punokrvni instrumentalni sastav Val De Beek zaista postao pravi KoncErt, dugo se najavljivao i očekivao. Izgleda da je brojnu publiku zaintrigirala Anina neobično-kreativna i otkačena glazbeno-umjetnička pojava, jer koncert je danima prije bio rasprodan. Ali dobro, glazbenici je to svakako plus, a koncertom se pokazalo kako ni publika nije nahrupila uzalud.

Paškin KoncErt drukčiji je od KoncArta i Salona za uljepšavanje duše te svih live izvedbi u kojima se do sada predstavila. Ipak, ono čemu je ostala vjerna svakako je koncept u kojem objedinjuje elemente glazbene umjetnosti, kazališnog performansa i vizualnosti. Pri prvom pogledu na scenu bilo je jasno da je u središtu zbivanja ipak glazba – instrumenti su čekali veliki vokalno-instrumentalni sastav (od klavira, puhača, udaraljki, back vokala i naravno, harmonike, Anina zaštitnog znaka). Ane je ipak najprije izabrala klavir i rekla: “Dobrodošli na koncert hrvatske extrade. Ali, da bih to mogla započeti, moram prvo uzet’ mikrofon”. Već je ovdje razbila konvencije ozbiljnog koncerta. Unatoč tome, osjetilo se da se iza takve nonšalantnosti ipak krije ona mala doza nervoze, opravdana težinom većeg i nešto drukčijeg javnog istupa. Ta je nervoza brzo nestala, ako je ikada i postojala, do razine da bi se Ane tako dobro uklopila u Lisinski da je u trenutku improvizirala recitacije u skladu s povremenim upadicama ljudi iz publike. Nastavila je tako, bez ikakva opterećenja, kao da je u svojem imaginarnom Salonu za uljepšavanje duše, odnosno u nekom intimnom prostoru ili pak dnevnom boravku, okružena svojim Pažanima i bez pritiska od zahtjeva koje u percepciji mnogih izvođača stvara prostor afirmirane dvorane kao što je Lisinski. I baš je u tome najveća važnost njezine pojave i koncepta kojem ostaje vjerna unatoč odnedavno većoj popularnosti i umjetničkom razvoju.

Vizualni aspekt, dakle, u kontekstu cjelokupne konceptualnosti Paškina performansa nezanemariv je i na visokoj razini važnosti. Tako je Ane na pozornicu izašla u bijelom kostimu sa srebrnim zakovicama, haljini od domino pločica i  kapom s debelim resama. Nisam u početku niti očekivala takvu kreaciju, niti sam njome bila oduševljena, a s obzirom na sve ostale segmente izvedbe, modna kreacija je bila jedan od brojnih eklektičnih detalja zbog kojih sam se osjećala overstimulated. Stalno sam u glavi vrtila onu čuvenu izreku “više je manje”. Kasnije sam se ipak navikla na sve te podražaje, kojima dodajem i različitu postavu svjetla u raznim bojama i oblicima koja je tijekom cijelog KoncErta stvarala prividnu scenografiju.

Prateći vokalni sastav Trun / Foto: Elvis Šmit

Žanrovsku i izvedbenu raznolikost Paška je dobila uz sastav Val de Beek, koji čine Luka Vrbanec, Andrea Rojnić, Nikša Dragolin, Aldo Foško, Alen Bernobić, Alan Rešidović te Davorin Poropat. Uz njih su se na koncertu pojavile i tri back vokalistice iz sastava Trun (Vinka Bedeković, Tina Minojlović i Ines Stefanovska) uz pojačanje Paškine menadžerice Marijane Radoš, koje su za svaku pohvalu, uvježbane i ekspresivne (glazbeno, ali i teatralno). Definitivno mogu parirati instrumentalnom dijelu sastava. Isticale su se od prve pjesme “Ne bojim se smrti”, a posebno na pjesmama “Trebalo bi ovo, trebalo bi ono”, “Odjahati u suncad” (u kojoj je nedvojbeno prisutan utjecaj jednog od Paškinih uzora – Tome Bebića), sve do završne pjesme sa stihovima koji najbolje opisuju Pašku ”Svoja sam, divlja i slobodna”. U potonjoj su prisutni elementi etno jazza i tradicijske glazbe, doneseni u suptilnom dijalogu puhača i backova.

Povremeno bi se u pjesme s kratkim recitativnim dijelovima uključivali i članovi iz Val De Beeka, što je pojačalo teatralni izričaj izvedbe i koncentraciju publike koja je morala brzo pratiti što se događa na sceni, da joj štogod ne promakne. Uz Ane Pašku i Val De Beek instrumenti kao da glume, postaju jednaki akteri performansa kao i glazbenici koji ih sviraju.

Na sceni je, dakle, bilo zaista mnogo glazbenika koji su interpretirali sve ono između glazbe i performansa, emotivnosti i ironijskog odmaka Paškinih pjesama. Valja, dakako, istaknuti i kako su sve te pjesme u live izvedbi dobile još drugačije ruho aranžmana nego u dosadašnjim izvedbama i na albumu. Ono u čemu je veći instrumentalni sastav Paški dao dodatni izražaj jest tonsko slikanje, odnosno glazbeno oponašanje stihova njezinih pjesama ili kratki upadi instrumenata koji kao da komentiraju ono izrečeno samim stihovima pjesme.

Govoreći o proširenosti glazbenog sastava s kojim je Ane Paška nastupila, moram priznati kako sam često zagovornik toga da izvođači ostanu u manjim, intimnijim sastavima po kojima su isprva bili autentični i ne pretvore se u bend. Ta me misao mučila do samog početka KoncErta. Bila sam uvjerena da ću s iz dvorane izaći žaleći za Paškinim KoncArtima, ali nije bilo baš (posve) tako. Da, osobno sam uvijek najveći fan one početne autentičnosti, ali razumijem kako funkcionira glazbena scena i da postoji ono što se zove izvođačko-umjetnički razvoj, a ono zbog čega Paška odlično funkcionira i u većem sastavu te u njemu ne gubi autentičnost jest sam koncept njenih izvedbi, koji je daleko od običnog koncerta. Zvuk koji joj daje proširen sastav uz bend Val de Beek omogućio je Paškinim pjesmama i muzičkim razglednicama (kako naziva male uglazbljene fragmentarne impresije koje je ranije pisala na Facebooku) dubinu i razrađenost aranžmana, kao i dodatnu snagu stihova i poruka koje kroz njih odašilje. Takve poruke obavezno, nevezano je li riječ o KoncArtu, KoncErtu ili pak slušanju albuma, kulminiraju u stihovima „Sutra će bit bolje“ u pjesmi “Vrijeme je za ljubav“ i u završnoj “Svi mi stanemo svakome od nas u zagrljaj”.

Inspirativan nastup u maloj dvorani Lisinskog / Foto: Elvis Šmit

Osim toga, moram priznati kako mi je bilo neizmjerno drago što je Paška ostavila svoje prepoznatljivo mumljajuće oponašanje zvukova trube, za koje sam bila uvjerena da će ga, uz prave puhače, ostaviti samo za KoncArte. Ono što je u izvedbi bilo nedorađeno jest balans zvučne slike u kojem je Paškin vokal često bio nadjačan velikim instrumentalnim sastavom nauštrb teksta pjesama. Šteta, jer baš je tekst u njenim pjesmama jako i jednako bitan kao i glazba. Postojanje tog nedostatka shvatili smo tek kad smo Pašku čuli u smanjenom sastavu ili pak samu za klavirom, shvativši lakoću kojom razumijemo tekst pjesme čim nestane bend. Također, potaknuta pjesmama koje je izvodila za klavirom, ne mogu odrediti je li mi Paška bolja tada, za harmonikom ili dok pleše na sceni. Kad pleše zabavlja ljude, za harmonikom je baš onako svoja, a za klavirom intimna i u svoj svojoj vokalno-intonativnoj raskoši. Mislim da se ni publika nije mogla odlučiti.

Bilo je zanimljivo pratiti reakcije slušatelja tijekom cijelog KoncErta. Ljudi su u početku bili pomalo zbunjeni (dakako, onaj dio publike koji nije znao na što dolazi, a bilo je takvih!), jer Paškin glazbeni performans teče u jednoj liniji, uz stalne nove podražaje, pjesme, razglednice, konferanse i recitacije, pa su nerijetko iz publike isprva dopirali stidljivi pljeskovi usred izvedbe, koji su do kraja KoncErta prerasli u pravi standing ovation.

I tako je Paška uspjela dobiti ono što je htjela – publiku koja se posve prepustila KoncErtu i utopila u atmosferu njegove konceptualnosti, odnosno dopustila da postane pravo odadenjena (objašnjenje pojma u zadnjoj rečenici teksta!). Odadenjenost se počela nazirati već od pjesme “Ajde mala, ne pizdi”. Očito se ljudima sviđa Paškina ironija dalmatinskog mentaliteta iz kojeg dolazi i društva u kojem živimo. Onaj pak dio publike koji ju je ranije čuo i možda se, kao ja pri slušanju albuma, pitao zašto na njemu nema nekih dosta uspješnih pjesama koje inače izvodi, kao ni “Mornarke u slikovnice“, gdje je prvi put upotrijebljena naslovna riječ „odadenjena“, s koncerta su zasigurno otišli zadovoljni, budući da je uz pjesme s albuma Paška izvela i njih. Posebno je najavila gore spomenutu kao ekstenziju albuma i premijerno je izvela sa jazzy aranžmanom uz saksofone i harmoniku, koji su ponovnim tonskim slikanjem odlično prenijeli morski ugođaj pjesme. Razveselila nas je i live izvedba pjesme “Tuka”, s bogatim puhačkim i ritamskim aranžmanima. Te bi se pjesme itekako uklopile na objavljeni album, no možda ćemo ih imati priliku čuti na sljedećem!

„Pjesme postoje  u prostoru bezvremenosti”, rekla je Paška još pri početku KoncErta. Svi se, ili barem mnogi od nas, slažu s onime što njene pjesme šalju u bezvremenost – ono što u nama provociraju. A to je nezadovoljstvo neslobodom čije si okove često sami postavljamo. Pa, što nas priječi da budemo odadenjeni i da kažemo svoje glasno DA ljepoti, nježnosti, prijateljstvu, ljubavi, moru, lubenici, šali, a, dodajem, glasno NE mržnji, strahu, podjelama, ratovima, ukalupljenosti i neslobodama?  Jer, Paška to već odavno prakticira, a oni koji posjete njen glazbeni performans, nadam se, spremni su barem iskoračiti prema toj odadenjenosti.

Ane Paška je predstavila pjesme s albuma prvijenca / Foto: Elvis Šmit