Mia Dimšić: „Ideja je bila napraviti slavonske pjesme na jedan novi način"

Jedna od najprepoznatljivijih mladih hrvatskih autorica, Mia Dimšić, novim se albumom Negdje u ravnici vraća vlastitim korijenima – Slavoniji, tamburaškoj tradiciji i pjesmama koje su obilježile njezino odrastanje

No umjesto očekivanog nostalgičnog pogleda unatrag, album donosi suvremene, intimne i žanrovski otvorene obrade slavonskih pjesama, pokazujući da tamburaška baština može živjeti daleko izvan ustaljenih predodžbi o veselju, bećarcu i ravnici.

U razgovoru za Glazba.hr govori o tome zašto joj je bilo važno tim pjesmama dati novu dimenziju, kako su nastale suradnje s Tomislavom Bralićem i Klapom Intrade, Stankom Šarićem, Marijom Vestićem i prijateljicom iz djetinjstva, ali i što za nju danas znači stvarati glazbu koja ostaje vjerna osobnom senzibilitetu. Razgovarali smo i o životu glazbenika danas, publici koja odrasta uz njezine pjesme, Eurosongu, umjetnoj inteligenciji u glazbi, inozemnim ambicijama i albumu koji opisuje kao osobnu odu kraju, djetinjstvu i ljubavi prema pjesmama s kojima je rasla.

Mia Dimšić/foto: Matej Grgić

Kakav je koncept i priča iza novog albuma?

Sve su obrade. Ideja je bila napraviti slavonske pjesme na jedan novi način. Od samog početka bilo nam je jasno da uopće nije potrebno previše tambure – pojavljuje se samo u tri pjesme. Htjeli smo pokazati kako te pjesme mogu funkcionirati na puno različitih načina.

Moj menadžer Damir Bačić, Vjekoslav Dimter i ja – svi imamo tamburašku pozadinu. Ja sam odrasla u folkloru, u tamburaškom orkestru, putovala sam na festivale gdje smo često svirali uz simfonijske orkestre. I uvijek su se stranci čudili: kakav je ovo orkestar, kako možete s tih par žičanih instrumenata dobiti tako topao, neobičan ton?

Ta je ideja u meni živjela jako dugo. Tambura je nedovoljno prepoznata na nacionalnoj razini – ljudi je uglavnom povezuju s nekakvim veseljem i smatraju da su to samo neke poskočice, prvoloptaške pjesme. A zapravo je tambura puno, puno više i upravo sam to htjela pokazati kroz ove pjesme, dati im novu dimenziju.

Imaš li neke najdraže pjesme s albuma?

Teško mi je bilo uopće birati, svaka je s razlogom na albumu. Jedan od singlova je ”Zbog tebe”, koji je izvorno od Zlatnih dukata, odnosno Najboljih hrvatskih tamburaša još iz osamdesetih. Ona je doživjela lijep odjek publike jer je to pjesma koju ljudi vole.

Od onih koje će sigurno biti manje poznate, izdvojila bih naslovnu, ”Negdje u ravnici”, koja će biti i sljedeći singl. I pjesma ”Braca rock and roll”, treća na albumu – to mi je od malena bila neka moja pjesma, u kojoj se jako pronalazim i u kojoj vidim inspiraciju za život.

Mia Dimšić/foto: Matej Grgić

Bilo je suradnji na albumu?

Dosta, čak četiri – s obzirom na dvanaest pjesama, to je trećina albuma. Prva je najavila album kao prvi singl – suradnja s Tomislavom Bralićem i Klapom Intrade na pjesmi ”Nemoj noći brzo proći”. To se dogodilo sasvim slučajno: Tomislav je čuo kako tu pjesmu izvodim akustično na jednoj svirci na hrvatskom radiju, javio mi se i rekao da je oduševljen te upitao možemo li je snimiti zajedno. Tako su dalmatinski predstavnici Klape Intrade, koji nemaju izravnu vezu s tamburom, završili kao najveće iznenađenje na albumu – i meni samoj.

U pjesmi ”Divne godine” surađivala sam sa Stankom Šarićem iz Najboljih hrvatskih tamburaša, koji je upravo u originalu otpjevao dosta tih pjesama koje su na albumu. Taj je trenutak za mene bio posebno lijep.

Tu je i Mario Vestić, kantautor iz Županje, koji je, između ostalog, napisao sve pjesme za Opću opasnost – možda je po tome najpoznatiji široj publici. U slavonskom kontekstu napisao je neke pjesme koje imaju kultni status pa mi se tako i na pjesmi ”Andrija Čordaš” pridružio kao gost.

Četvrta suradnja bila je na pjesmi ”Dan koji se pamti”, snimila sam je sa svojom prijateljicom iz djetinjstva, s kojom sam i počela akustično nastupati. Ona danas nije u glazbi, otišla je u psihologiju, ali budući da je ta pjesma posvećena mom prijatelju Krunoslavu Kići Slabincu, a nas dvije smo prve glazbene korake napravile upravo u Osijeku, činilo se savršenim da bude tu. To je naša oda našem gradu.

Koja ti je općenito najdraža suradnja dosad, i imaš li želja i planova za buduće suradnje?

Jako mi ih je teško izdvojiti. Uvijek sam kretala od pjesme – treba se dogoditi ona koja traži drugu osobu, a onda da to bude osoba koja mi je draga i s kojom mi je lijepo provoditi vrijeme. To mi je uvijek bilo važno. Svakako mi je drag moj prvi duet, s Markom Toljom, ”Sva blaga ovog svijeta”, koji je doživio velik uspjeh i zapravo nas međusobno zbližio. I danas smo dobri prijatelji. Možda u tome i vidim najveće bogatstvo te pjesme.

„Komentar koji najčešće čujem za ovaj album jest taj da sam se nekako vratila onoj najizvornijoj sebi”

S kojim autorima i producentima surađuješ?

Autorski, od samog početka, Damir Bačić i Vjekoslav Dimter pišu sve moje pjesme zajedno sa mnom. Oni su mi jedini kreativni suradnici od početka, uz još neke pridružene članove. Ovaj novi album nije autorski, ali od producentskih suradnji, izdvojila bih Ivana Pešuta kao osobu koja je producirala najviše mojih pjesama, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, između ostalog i na albumu Monologue. Volim imati svoju jezgru ljudi s kojima se osjećam ugodno, a onda biti otvorena i prema novima. 

Kako gledaš na vlastiti stil i izričaj, i koliko si otvorena eksperimentiranju sa žanrovima?

Komentar koji najčešće čujem za ovaj album jest taj da sam se nekako vratila onoj najizvornijoj sebi. Počela sam vrlo minimalistički – prvi album bio je gotovo potpuno odsviran uživo, organski, ništa pretjerano komplicirano ni isproducirano. S ovim sam novim albumom na neki način napravila puni krug.

Na albumima između toga bilo je više skretanja prema čistom popu, a na albumu Monologue dogodio se spoj različitih stilova i različito produciranih pjesama. Ali mislim da mi, generalno gledano, na kraju najviše odgovara intimnija atmosfera i minimalizam. Sve dobro čujem, nekoliko nas je na pozornici i možemo to reproducirati samo s instrumentima. Što nosi budućnost, vidjet ćemo. Nisam zatvorena ni prema čemu.

Mia Dimšić/foto: Matej Grgić

Velik dio tvoje publike su djeca, vidiš li to kao prednost?

Od početka su me djeca nekako uzela pod svoje, na moje veliko iznenađenje. Mislim da je tome najviše doprinijela pjesma ”Život nije siv” – vesela je, pjevna, imala je i onaj šareni spot. Nakon toga je to počelo. Fascinira me da kako godine idu, ne samo da neki od onih koji su bili klinci i dalje dolaze, nego se i stalno pojavljuju novi, od kojih neki nisu bili ni rođeni kad je ta pjesma izašla.

No djeca su i izazovna publika – ako ih ne zainteresiraš na koncertu, možeš biti tko god hoćeš, ali jednostavno ih više ne zanima. Ali ta iskrenost ima i svoju lijepu stranu jer im koncerti ostaju i kao nekakav core memory, važna životna sjećanja, to je veliko bogatstvo.

Inače, sad će biti i deset godina od mog božićnog albuma, a shvatila sam da su tek ovog adventa ”Cimet i čaj” pjevali više nego ikad – više čak i od ”Života nije siv”. Fascinira me taj protok vremena i što se s pjesmom može dogoditi. Nikad ne znaš kojoj će se pjesmi naći kod ljudi.

Zagreb, Osijek, turneje – kako to sve usklađuješ?

Preselila sam se u Zagreb prije šest-sedam godina i najlakše mi je živjeti ovdje – sve je u Hrvatskoj jednako blizu, a većina poslovnih obaveza ionako je ovdje.

Imala sam jednu fazu kad sam stalno putovala i to je bilo dosta naporno – u jednom trenutku više nisam znala gdje mi je život, nije bio ni ovdje, ni doma. Sad mislim da dobro usklađujem sve to, naučila sam stvoriti balans kroz godine. Ima perioda kad je mnogo toga, ima opet i kad nema ništa. Izazovan je taj pad adrenalina – mislim da se s time nose svi koji rade ovaj posao.

„Privatni život držim za sebe i to mi se pokazalo kao jako dobra odluka, s kojom sam na miru”

Kako kombiniraš poslovni i privatni život?

Privatni život držim za sebe i to mi se pokazalo kao jako dobra odluka, s kojom sam na miru. Mislim da dosta dobro balansiram. Obitelj i najbliži navikli su na to, i otkad mi je krenula karijera bili su uvijek vrlo sretni i euforični. Moj je najveći problem taj što sam shvatila da mi je pamćenje relativno loše za moje godine – vjerojatno zato što sam stalno u kontaktu s ljudima i stalno na gasu. Ponekad je izazov objasniti ljudima koje jako volim, a koji ne žive ovakav život, da mi zaista nije do toga da budem odsutna – ja jednostavno ništa ne pamtim, ni svoje, vlastite stvari. S te strane, dobro je imati i prijatelje koji se bave istim poslom – netko tko te razumije.

Što misliš o životu glazbenika danas?

Nije lako. Izazovan je u svakom smislu i skupo je ostati na nekoj produkcijskoj razini – bila to pjesma, spot, odijevanje, gorivo… Zadovoljna sam kako se s time nosim, ali prostora za napredak uvijek ima. Nekad se svira više, nekad manje, neke su godine uspješnija od drugih. Imali smo i covid pa smo vidjeli da ponekad ni na što ne možeš računati. Ali meni je na kraju dana najvažnije da radim ono što volim, i ništa mi ne može kompenzirati to zadovoljstvo, koliko god nekad bilo teško.

Imaš li interesa i izvan glazbe?

Završila sam engleski i njemački jezik, ali nikad se nisam time bavila jer se sve vremenski poklopilo s glazbom – ”Život nije siv” mi je izašla dok sam pisala diplomski. Ni dana nisam radila u struci, nego sam odmah nastavila glazbenim putem, a bilo bi teško raditi paralelno na više strana, pogotovo kad u nečem želiš biti izvrstan. Zbog toga se smatram izuzetno sretnom osobom. Osim glazbe, volim učiti strane jezike – to mi je hobi, a idem i na pilates, jogu, volim putovati, volim izlaske. Ali ništa nije dominantno kao glazba, sve su to usputne stvari.

Mia Dimšić i Luka Demarin/foto: Matej Grgić

Prije nekoliko godina predstavljala si Hrvatsku na Eurosongu. Kako je bilo to iskustvo, i pratiš li i dalje tu scenu? Što misliš o ovogodišnjim predstavnicama?

Neke godine pratim više, neke manje. Ove sam godine bila uključena u jednom fan žiriju, preslušala sam pjesme i definitivno sam u toku. Lelekice su jako zanimljive i imaju moćnu poruku u pjesmi, mogle bi se i istaknuti. Držim im fige.

Mislim da je najvažnije u Eurosongu imati dovoljno hladnu glavu da cijelo iskustvo preživiš i da uspijevaš u tome uživati, jer je dosta kaotično i izvođači su pod velikim povećalom. Što se tiče mog iskustva – jesam zadovoljna, mislim da smo to zbiljski shvatili i odradili sve što smo mogli. Pre-partyji su mi možda bili i zanimljivije iskustvo od samog Eurosonga – tamo smo se više uspjeli podružiti s ostalim natjecateljima. Sâm Eurosong vrlo je hektičan, svatko ima svoj raspored, a u moje vrijeme još je bila i korona s testiranjima. Ali baš posebno, adrenalinska bomba od iskustva. Velika je čast predstavljati svoju zemlju na toj pozornici – zapravo najveća koja se može naći na ovim prostorima.

Što misliš o ulozi umjetne inteligencije u glazbenom svijetu?

To je baš komplicirana tema i moram priznati da često ni sama ne znam što o tome mislim. Ne želim biti osoba koja je protiv tehnologije – povijest nam je pokazala da je svaka borba protiv tehnologije uvijek bila smiješna i u retrospektivi naivna. Ali stručnjaci kažu da je ovo možda najveći kvantni skok u odnosu na sve prethodne tehnološke napretke.

Što se tiče glazbe, budući da nisam aranžer ni producent nego se bavim samo kosturom pjesme, glazbom i tekstom, ne vidim baš da bi mi mogao previše asistirati. I zapravo i ne želim da mi asistira, barem ne za sada. Treba se zapitati i zašto uopće pišem. Zato što sam zadubljena u taj proces, u to traženje nečega u sebi – kad iz ničega nastane nešto, to mi je čaroban osjećaj, nešto najljepše. Ako znam da ne mogu to sebi pripisati jer sam imala asistenciju, to mi u startu više nije zanimljivo.

S druge strane, recimo za demo snimku mi je vrlo praktičan – ne moram gubiti vrijeme pokazujući nekome što imam u glavi, a ne znam to tonski prenijeti.

Vjerojatno će doći do nekakve varijacije tržišta i puno više ljudi će se moći baviti glazbom, kao što se dogodilo kad se pojavio diktafon – glazbeni zapis nije više bio ograničen samo na osobe koje znaju notama zapisati glazbu, već se sada mogu snimiti praktički svi koji mogu nešto otpjevušiti. Ali i tada su se na kraju istaknuli oni koji imaju talenta. Vjerujem da će tako biti i s AI-em – onaj koji je stvarno talentiran aranžer ili producent znat će isplivati iz te mase. Trudim se vjerovati u to.

„Uvijek kažem da je rad alfa i omega”

Ti si jedna od uspješnijih mladih glazbenica u Hrvatskoj. Za što misliš da je ključ tvog uspjeha?

Svi koji krenu ovim putem vjerojatno imaju neke predispozicije i talente koje razvijaju kroz život. Ali kod mene je ključ bila upornost i odlučnost – znala sam što želim, i to od samog početka vrlo specifično. Znala sam da želim pop country. To je tada ljudima bilo neobično jer toga nije bilo, ali mene nije bilo briga što je to nekome čudno.

Uvijek kažem da je rad alfa i omega. Naravno, treba biti tu i kreativnosti, i svega ostalog, ali ta upornost da ne pristaneš na manje od onoga što vjeruješ da bi trebalo biti, da uvijek slušaš sebe – mislim da se to dugoročno isplati. Uvijek igram na duge staze i uvijek razmišljam: ovo mi možda donosi kratkoročni rezultat koji mi se sviđa, ali što ću s tim za deset godina?

Planiraš li se širiti i na inozemna tržišta?

Voljela bih. To je bio i glavni razlog zašto sam se prijavila na Eurosong s pjesmom na engleskom, a kasnije i zašto sam snimila cijeli album na engleskom – Monologue, koji je izašao 2023. Sigurna sam da ću napraviti još barem jedan engleski album, to me jednostavno tjera iznutra. Kad pišem na engleskom, to mi je kao da pišem nešto sasvim drugo. Kao da neki moj alter ego malo izađe – više se iživljavam, možda više pokazujem neke svoje najdublje misli i osjećaje. Valjda je lakše biti hrabar na stranom jeziku.

Hoće li se s tim nešto konkretno dogoditi, vidjet ćemo. Nisam kategorički zatvorena ni prema čemu.

Koje se pjesme mogu naći na tvojoj playlisti?

Dosta slušam country – sviđa mi se Ella Langley, koja je trenutačno jedna od najvećih novih imena countryja. Volim i indie pop, Johna Mayera, Eda Sheerana. Volim i stariju country gardu – Willieja Nelsona, Alison Krauss, koja mi je sjajna kao pjevačica. Volim Jewel, Kacey Musgraves, Taylor Swift, naravno, to je klasična konstanta, Shakiru…

Od domaćih, pratim Silente i Matiju Cveka. Gibonni mi je poseban svijet za sebe. Od kantautora sam uvijek voljela Tedija Spalata i Harija Rončevića. Volim i Vannu. Kad sam bila dijete, najdraža pjevačica mi je bila Vesna Pisarović, koju i dandanas volim slušati. Ta glazba s radija krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih i dalje je moj žanr.