ET – Second To None

Bojan Mušćet

Druga naklada vinila ET-ja objavljena je na zlatnom vinilu

Dok su mnogi izvođači pokušavali kopirati eurodance formule, ET-ju je ta formula bila samo inspiracija, i na tome je gradio vlastiti identitet. Nisu se skrivali iza trendova nego su ih prilagođavali vlastitu senzibilitetu

DaReal, Vanna i Boytronic: ET/ Foto: Boris Poljičanin

Postoje albumi koji dolaze u pravom trenutku, i postoje oni koji tek godinama kasnije pronađu svoj puni smisao. Second To None grupe ET pripada objema kategorijama. U vremenu kada je domaća dance scena početkom devedesetih tražila vlastiti identitet između europskih trendova, ratne svakodnevice i tranzicijskog kaosa, ET je uspio napraviti nešto što danas zvuči gotovo nevjerojatno – spojiti klupsku estetiku, radijsku prijemčivost i autorsku prepoznatljivost. Slušajući danas vinilno izdanje albuma Second To None, bez obzira na sve mitove i na sve nagrade, ne može se izbjeći osjećaj da je riječ o jednom od ključnih trenutaka hrvatske popularne glazbe.

Prvo što se primijeti kod vinilnog reizdanja jest činjenica koliko analogni format zapravo godi ovom materijalu. ET je uvijek bio bend koji je funkcionirao kroz dinamiku ritma i prostora. Na digitalnim izdanjima mnoge nijanse produkcije često prođu ispod radara, dok se na vinilu otvara sasvim druga dimenzija zvuka. Linije basa imaju toplinu, synth teksture dobivaju dubinu, a vokali zvuče prirodnije i neposrednije. Upravo zbog toga Second To None danas djeluje manje kao tipični dance album devedesetih, a više kao ozbiljno producirano elektroničko izdanje koje je očetkalo zub vremena.

Dok su mnogi izvođači pokušavali kopirati eurodance formule, ET-ju je ta formula bila samo inspiracija, i na tome je gradio vlastiti identitet. To se čuje u aranžmanima, koji nikada nisu prenatrpani, u ritmovima koji imaju dovoljno energije za klub, ali i dovoljno melodijske širine za radijski eter.

Najveća snaga albuma leži u njegovoj sposobnosti da balansira između emocije i plesnog impulsa. Mnogi dance albumi tog vremena danas zvuče jednodimenzionalno jer su bili fokusirani isključivo na trenutačni plesni efekt. Second To None ima nešto drugo – karakter. Pjesme nisu samo funkcionalne nego nose određenu atmosferu i identitet, pa upravo zato album i danas djeluje relevantno.

Posebno treba istaknuti produkcijski pristup. U vremenu ograničenih tehničkih mogućnosti, ET je uspio postići zvuk koji nije djelovao jeftino ni imitatorski. Naprotiv. Analogna reprodukcija naglašava upravo ono što je kod ET-ja uvijek bilo najvažnije – ritmičku protočnost. Jedan od najvećih komplimenata koji se može dati ovom izdanju jest činjenica da ne zvuči muzejski. Mnogi reizdani albumi devedesetih danas funkcioniraju isključivo kao nostalgični artefakti. Ovdje to nije slučaj. Naravno da postoje produkcijski elementi koji jasno odaju vrijeme nastanka, ali ET su nositelji albuma koji odolijeva ulasku u ropotarnicu povijesti.

Velik doprinos dojmu albuma daje i vokalna interpretacija. ET nikada nije počivao samo na beatovima. Emocionalni identitet benda uvijek je dolazio kroz Vannine vokale, koji su istovremeno bili dovoljno pop da ostanu prijemčivi i dovoljno uvjerljivi da pjesme ne zvuče generički. Upravo ta ravnoteža između komercijalnog i autentičnog ono je što je ET razlikovalo od brojnih projekata koji su nestali zajedno s krajem dance ere, bez obzira što i danas izazivaju nostalgične porive.

Kada se danas govori o domaćoj glazbenoj produkciji devedesetih, često se upada u dvije krajnosti. Ili se to razdoblje romantizira bez kritičkog odmaka ili se potpuno podcjenjuje zbog estetskih klišeja vremena. Second To None pokazuje koliko je istina zapravo negdje između. Današnja kultura playlista pjesama sasvim je nadvladala koncept albuma kao cjeline. Second To None podsjeća da i u plesnoj glazbi može postojati zadani i smisleni slijed, odnosno koliko je važno slušati izdanje od početka do kraja. To vrijedi i za četvrtu stranu albuma s bonus pjesmama, koja uključuje englesku verziju zimzelene uspješnice “Tek je 12 sati”, i koja je u drukčijim okolnostima lako mogla postati europski megahit.

Možda je najzanimljiviji aspekt ovog izdanja činjenica da mlađim generacijama omogućuje drukčiji pogled na domaću dance scenu devedesetih. Predugo se o tom razdoblju govorilo površno i podcjenjivački. Istina je da je bilo puno (ispod)prosječnih projekata, ali isto tako postojali su izvođači koji su ozbiljno promišljali produkciju i autorski izraz. ET je definitivno prvi među jednakima.

Za kolekcionare, ovo je obavezno izdanje (objavljeno u nakladi s crtnim i zlatnim vinilom). Za ljubitelje domaće dance scene, važan komad glazbene povijesti. A za mlađe slušatelje možda i prilika da otkriju koliko su devedesete bile kreativnije nego što se danas često želi priznati.